Katolički odgovori

privatne stranice s raspravama o suvremenim vjerskim temama
Sada je Pet kol 23, 2019 09:01

Vrijeme na UTC + 01:00 sata




Započni novu temu Odgovori  [ 18 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2
Autor Poruka
PostPostano: Sub pro 29, 2018 17:29 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 387
Da pogledamo malo kako na to gleda J. Ratzinger iz knjige "Uvod u kršćanstvo:

»Uskrsnuće tijela«

a) Sadržaj novozavjetne nade u uskrsnuće. Članak ο uskrsnuću tijela stavlja nas pred neobičnu dilemu. Nanovo smo otkrili nedjeljivost čovjeka; s novim intenzitetom živimo svoju tjelovitost i doživljavamo je kao neophodan način za ostvarenje jedinstvenog čovjekova bića. Tako onda možemo na nov način razumjeti i biblijsku poruku koja ne obećava besmrtnost duši odvojenoj od tijela, već čitavu čovjeku. Na temelju takvog shvaćanja u našem se stoljeću posebno evangelička teologija svjesno suprotstavila grčkoj nauci ο besmrtnosti duše, koja se s nepravom smatra i kršćanskim idejnim dobrom. A zapravo tu dolazi do izražaja potpuno nekršćanski dualizam; jedino kršćanska vjera zna da Božja moć može mrtve probuditi na život. No ovdje se odmah pojavljuju sumnje. Grčka nauka ο besmrtnosti jest doduše problematična, ali zar biblijska poruka nije za nas kudikamo neshvatljivija? Lijepo je postaviti se na stanovište da čovjek znači jedinstvo, ali tko bi sebi, polazeći od naše današnje slike svijeta, bio kadar zamisliti uskrsnuće tijela? To bi uskrsnuće uključivalo, tako se barem čini, novo nebo i novu zemlju, zahtijevalo bi tjelesa koja ne umiru i kojima ne treba hrane, iziskivalo bi potpuno izmijenjeno stanje materije. A zar sve to nije zapravo potpuno apsurdno, dokraja protivno našem shvaćanju materije i njezinih oblika ponašanja pa zato i nepopravljivo mitološko? Mislim da se do stvarnog odgovora može doći samo ako se pažljivo ispitaju bitne intencije biblijske poruke i ako se pri tom ponovno razmisli i ο odnosu biblijskih i grčkih predodžbi. Naime, susret ovih dviju vrsta predodžbi dao je poticaj promjeni njihova poimanja a izvorne intencije sakrio je u jednom skupnom, općem gledanju, koje moramo najprije raščlaniti želimo li dospjeti do samog izvora. U prvom redu, nada u uskrsnuće mrtvih jest upravo osnovni oblik biblijske nade u besmrtnost; u Novom zavjetu ta se nada u biti ne javlja kao popunidbena ideja ο besmrtnosti duše koja bi prethodila novozavjetnoj koncepciji i bila ο njoj neovisna, već se javlja kao osnovna tvrdnja ο čovjekovoj sudbini. Doduše, već u kasnom židovstvu postojali su začeci jedne nauke ο besmrtnosti, ali grčkoga kova. I to je sigurno jedan od razloga zašto se u grčko-rimskom svijetu nije mogao više shvatiti sveobuhvatni karakter ideje ο uskrsnuću. Štoviše, sada se smatralo da se u grčkoj predodžbi ο besmrtnosti duše i u biblijskoj poruci ο uskrsnuću mrtvih krije po pola odgovora na pitanje ο vječnoj čovjekovoj sudbini, pa su se tako jedan i drugi odgovor zbrojili. Grčkoj spoznaji ο besmrtnosti duše pridodana je objava sadržana u Bibliji, koja govori kako će na kraju vremena i tijela uskrsnuti, da bi i ona zauvijek dijelila sudbinu duše: prokletstvo ili blaženstvo.

Nasuprot tome, moramo ustvrditi da tu izvorno zapravo nije bila riječ ο dvjema ι komplementarnim predodžbama; naprotiv, to su dva različita ali cjelovita nazora koje nije moguće jednostavno zbrajati. Oni imaju posve različitu predodžbu ο čovjeku, Bogu i budućnosti, i zato se i jedno i drugo shvaćanje može zapravo razumjeti samo kao pokušaj da se pruži cjelovit odgovor na pitanje ο ljudskoj sudbini. Grčko se shvaćanje temelji na zamišljanju da je čovjek složen od dvije različite supstancije; jedna od njih (tijelo) propada, a druga (duša) po sebi je nepropadljiva i zato opstoji dalje. Još više, duša postiže tek onda svoju potpunu izvornost kad se odijeli od tijela, koje je strano njezinoj biti. Biblijska koncepcija, naprotiv, pretpostavlja nedjeljivo jedinstvo čovjeka; na primjer, u Svetom pismu nema riječi kojom bi se označavalo samo tijelo odvojeno i različito od duše, i obratno, i riječ duša označava u najviše slučajeva čitavog čovjeka koji tjelesno egzistira; oni rijetki tekstovi u Bibliji u kojima se najavljuje drugačije gledanje lebde na neki način između grčkog i hebrejskog mišljenja, ali ni u kom slučaju ne napuštaju prvotno gledanje. Kad je dakle riječ ο uskrsnuću mrtvih (ne tjelesa!), Biblija ima u vidu spasenje jedinstvenog, nedjeljivog čovjeka, a ne samo sudbinu jedne (a k tome možda i sekundarne) polovine čovjeka. Prema tome, jasno je da se suština vjere u uskrsnuće uopće ne sastoji u tome da će tijelo biti vraćeno, na što smo mi u svom mišljenju tu vjeru reducirali; to stoji, mada se u Bibliji upotrebljava isključivo slika ο vraćanju tijela. A što je onda pravi sadržaj onoga što Biblija svojom slikom, znakom ο uskrsnuću mrtvih želi ljudima navijestiti kao njihovu nadu? Mislim da se to može najprije otkriti ako se biblijsko gledanje suoči s dualističkom koncepcijom antičke filozofije:

1. Ideja besmrtnosti — ili, biblijskim rječnikom: ideja uskrsnuća — odnosi se na besmrtnost »osobe«, tj. na besmrtnost čovjeka kao jedne cjeline. U grčkom poimanju čovjek kao tipično biće jest raspadljiv produkt koji kao takav ne nastavlja živjeti, već se zbog svoje heterogene strukture od tijela i duše razdvaja i polazi dvama različitim putovima; u biblijskom pak vjerovanju upravo to ljudsko biće kao takvo postoji i dalje, makar i preobraženo.

2. Riječ je ο »dijaloškoj« besmrtnosti (Bog, naime, čovjeka koji je umro budi na novi život). Besmrtnost, dakle, nije po sebi razumljiva stvar niti jednostavno posljedica nedjeljivosti, nego je djelo bića koje ljubi i koje ima moć da čovjeka nanovo oživi. Čovjek ne može potpuno propasti zato jer je on predmet Božje spoznaje i Božje ljubavi. Svaka ljubav teži za vječnošću; Božja pak ljubav ne samo da za njom teži nego je takvom i čini: ona sama jest vječnost. I stvarno, biblijska ideja ο uskrsnuću neposredno je izrasla iz ovog dijaloškog motiva: onaj koji se moli, u svojoj vjeri zna da će Bog uspostaviti pravdu (Job 19,25; Ps 73,23); čovjek koji vjeruje siguran je da će oni koji su trpjeli radi Božje stvari imati udjela u dobrim obećanjima (2 Mak 7,9). Kako besmrtnost u biblijskom smislu ne proizlazi iz vlastite moći stvari koja bi po sebi bila neuništiva, već proizlazi iz dijaloškog odnosa čovjeka prema Stvoritelju, ona se mora zvati uskrsnućem (u tranzitivnom smislu, tj. uskrišenjem). A kako Stvoritelj nema u vidu samo dušu, nego čovjeka koji se ostvaruje u povijesnoj tjelesnosti, i upravo njemu poklanja besmrtnost, besmrtnost se onda mora zvati uskrsnućem mrtvih, odnosno uskrsnućem ljudi. Ovdje treba spomenuti da i u obrascu našega Simbola gdje se govori ο »uskrsnuću tijela«, riječ »tijelo« (put) znači zapravo »svijet ljudi«, »ljudski svijet« (na način biblijskog izražavanja, npr.: »Svako će tijelo vidjeti Božje spasenje« itd.). Ni ovdje se ta riječ ne shvaća u smislu tjelesnosti koja bi bila odvojena od duše.

3. Činjenica da se uskrsnuće očekuje na »sudnji dan«, to jest na svršetku povijesti, i u zajednici sa svim ljudima, upućuje na općeljudski značaj ljudske besmrtnosti. Besmrtnost se dakle odnosi na sve čovječanstvo, jer pojedinac je živio od njega, za njega i s njime, pa će na temelju toga i primiti blaženstvo ili prokletstvo. U biti ta se činjenica nameće od sebe iz općesvjetskog karaktera biblijske ideje ο besmrtnosti. Duši kako ju je poimalo grčko mišljenje tijelo, kao i povijest, jest nešto posve izvanjsko; duša egzistira i dalje pošto se odvoji, a zato joj ne treba drugog bića. Nasuprot tome, za čovjeka koji se shvaća kao jedinstvo, su-čovječnost je konstitutivna stvar; ako on ima i dalje živjeti, onda ova dimenzija ne može biti nikako isključena. Tako je, čini se, s biblijskog stanovišta riješeno vrlo sporno pitanje da li je poslije smrti moguće zajedništvo ljudi; a to se pitanje moglo uopće i pojaviti samo zato što su kod samog polazišta prevladavali grčki misaoni elementi. Ako se, naime, vjeruje u »zajedništvo svetih«, onda biva izlišna misao ο anima separata (o »odijeljenoj duši«, ο čemu govori školska teologija).


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub pro 29, 2018 17:43 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 387
Idemo dalje sa Uvodom u kršćanstvo

Sve ove misli postale su u svom punom opsegu moguće tek u novozavjetnoj konkretizaciji biblijske nade — jer sam Stari zavjet u krajnjoj liniji ne rješava pitanje ο čovjekovoj budućnosti. Čovjekova se budućnost definitivno otvara tek s Kristom, s čovjekom koji je »jedno s Ocem«, čovjekom po kojemu je ljudsko biće ušlo u Božju vječnost. Tek u njemu, »drugom Adamu«, dobiva čovjek kao pitanje svoj konačni odgovor. Krist je u potpunosti čovjek; zato u njemu i jest prisutno pitanje koje se zove »mi ljudi«. No on je u isti mah i Božji glas upravljen nama, on je »Božja riječ«. Onaj razgovor između Boga i čovjeka, koji se vodi od početka povijesti, u njemu je ušao u jedan novi stadij: u njemu je Božja riječ postala »tijelom«, zbiljski ukorijenjena u našoj egzistenciji. A ako dijalog između Boga i čovjeka znači život, ako je istina da Božji sugovornik ima u sebi život upravo zato što mu se obratio onaj koji vječno živi, onda to znači da sam Krist kao Božji govor upravljen nama jest »uskrsnuće i život« (Iv 11,25). A to nadalje znači: Onaj koji se nastanio u Kristu, to jest onaj koji vjeruje, našao je mjesto u Božjoj spoznaji i ljubavi, što i jest besmrtnost: »Tko vjeruje u Sina, ima vječni život« (Iv 3,15; 3,36; 5,24). Samo se odatle može razumjeti misaoni svijet četvrtog evanđeliste, koji u svom prikazu ο Lazarovu uskrsnuću želi objasniti svojim čitaocima da uskrsnuće nije samo neko daleko zbivanje na kraju vremena, već da se ono događa, po vjeri. Onaj tko vjeruje, nalazi se u razgovoru s Bogom, koji je život i koji nadvladava smrt. Na taj način bivaju savršeno usklađene dvije prividno oprečne razine u biblijskoj ideji ο besmrtnosti, a to su »dijaloška« razina, koja se neposredno odnosi na Boga, te razina su-čovječnosti. Jer, u Kristu čovjeku susrećemo Boga; ali u njemu susrećemo i zajednicu drugih ljudi, koji preko njega idu k Bogu a time i u međusobno zajedništvo. Onaj tko je u njemu našao usmjerenje prema Bogu, taj je u isti mah našao i usmjerenje prema zajednici čovječanstva, i samo onaj tko prihvati tu zajednicu, samo se taj približuje Bogu, jer Bog ne postoji izvan Krista, dakle ni negdje izvan cjelokupnosti ljudske povijesti i njenog općeljudskog, zajedničkog kretanja. Time se objašnjava i pitanje ο »prijelaznom stanju« od smrti do uskrsnuća, ο čemu se mnogo razmišljalo u doba otaca a onda opet od Lutherovih vremena: početak zajedništva s Kristom po vjeri jest početak uskrsnuća, i zato ono nadživljuje smrt (Fil 1,23; 2 Kor 5,8; 1 Sol 5,10). Dijalog vjere jest već sada život, i zato on više ne može biti uništen smrću. Protestantski teolozi koji idu stopama Luthera uvijek su opetovano pokušavali tumačiti smrt kao svojevrstan oblik sna; ovu je ideju nedavno oživio i Holandski katekizam; no ona je s polazišta Novoga zavjeta neodrživa, a ne može se opravdati ni višestrukom upotrebom riječi kao: »snivati, usnuti, spavati« što se pojavljuju u Novom zavjetu. Takvom tumačenju protivi se duhovni tok svih novozavjetnih spisa, a jedva da bi bio razumljiv iz misaonih pozicija kasnog židovstva.

b) Bitna neumrlost čovjeka. Mislim da je iz dosadašnjih razmišljanja donekle jasno ο čemu je zapravo riječ u biblijskom navješćivanju uskrsnuća. Bitni sadržaj tog navješćivanja ne sastoji se u zamišljanju da će tjelesa biti vraćena dušama poslije nekog dugog međuvremena, već mu je smisao u tom da se ljudima obznani kako će oni, oni osobno, i dalje živjeti; ne svojom snagom, već zato što ih Bog tako poznaje i ljubi da više ne mogu propasti. Nasuprot dualističkoj koncepciji besmrtnosti kako je izražena u grčkoj shemi tijela i duše, biblijski obrazac ο neumrlosti kroz uskrsnuće želi posredovati cjelovito-ljudsku i dijalošku predodžbu ο besmrtnosti: nastavit će živjeti ono suštinsko u čovjeku, a to je osoba; ono što je u ovoj zemaljskoj egzistenciji tjelovite duhovnosti i produhovljene tjelesnosti dozrelo, to na drugačiji način nastavlja i dalje opstojati. A opstoji i dalje zato jer je pohranjeno i živi u Božjem sjećanju. A kako će i dalje živjeti upravo sam čovjek, a ne neka izolirana duša, u budućnost spada onda i elemenat su--čovječnosti; zato će budućnost pojedinog čovjeka biti dovršena tek onda kad bude ispunjena i budućnost svijeta.

Ovdje nam se sada nameće niz pitanja. Prvo glasi: nije li time besmrtnost postala stvar čiste milosti, a zapravo bi morala pripadati samoj biti čovjeka? Ili drugim riječima: nije li ovdje u krajnjoj liniji riječ ο besmrtnosti koja pripada samo onima koji su dobri, pa je onda posrijedi podvajanje ljudske sudbine, što se nikako ne može prihvatiti? Nije li ovdje, teološki govoreći, pobrkana naravna besmrtnost čovjeka i nadnaravni dar vječne ljubavi koja čovjeka čini blaženim? Ne moramo li baš radi čovječnosti vjere zastupati tvrdnju da postoji i naravna besmrtnost, jer bi nastavak ljudske egzistencije koji bi bio shvaćen čisto kristološki nužno poprimio biljeg nečega čudesnoga i mitološkoga? Na ovo posljednje pitanje može se, bez sumnje, odgovoriti samo potvrdno. No to i ne stoji u opreci s našim polazištem. Zato i moramo odlučno reći da besmrtnost — koju smo upravo zbog njezinog dijaloškog karaktera nazvali »uskrsnućem«, a bolje je reći: uskrisenje — pripada čovjeku kao čovjeku, svakom čovjeku, i da ona nije »nadnaravna« u tom smislu što bi bila sekundarno dodata. No onda se ipak moramo i dalje pitati: Što zapravo čini čovjeka čovjekom? I što je njegova konačna specifičnost? Na to moramo odgovoriti: Promatrajući odozgo, specifičnost čovjeka sastoji se u tome što se Bog njemu obraća, što je Božji partner u dijalogu, biće koje Bog doziva. Promatrajući pak odozdo, to znači da je čovjek ono biće koje se svojim mišljenjem može uzdići do Boga, biće koje je otvoreno prema transcendenciji. Nije ovdje riječ ο tome da li se čovjek stvarno uzdiže do Boga i da li je on stvarno prema njemu otvoren, već ο tom da je čovjek, načelno, ono biće koje je za to sposobno, iako možda nije nikada kadar, svejedno radi čega, faktički realizirati tu sposobnost.


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub pro 29, 2018 17:54 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 387
Ovdje bi se moglo primijetiti: zar nije ipak mnogo jednostavnije reći da se specifičnost čovjeka sastoji u njegovoj duhovnoj, neumrloj duši? Ovaj je odgovor ispravan, no mi se trudimo upravo oko toga da iznesemo na svjetlo njegov konkretni smisao. Ovo dvoje uopće ne protuslovi, već izriče isto, samo različitim misaonim oblicima. Jer, »imati duhovnu dušu« znači upravo to da je čovjek na poseban način obuzet Božjim htijenjem, spoznajom i ljubavlju; ako kažemo da čovjek ima duhovnu dušu, to znači da ga je Bog pozvao na vječni dijalog i da je zato sposoban Boga spoznati i odgovoriti mu. Ono što u jednom više supstancijalističkom načinu izražavanja označujemo pojmom »imati dušu«, to isto ćemo u jednom više povijesnom, aktualnom jeziku označiti riječima »biti dijaloški partner Boga«. Time nije rečeno da je neispravno upotrebljavati riječ duša (kako se to danas katkada tvrdi pod utjecajem jednostranog i nekritičkog biblicizma); čak je u stanovitom smislu i potrebno da se ta riječ upotrebljava da bi se doista izreklo sve ono ο čemu se tu radi. No s druge strane, neophodno je da se ona upotpuni, ne želi li se opet zapasti u dualističku shvaćanje koje nije u skladu s dijaloškim i personalističkim gledištem Biblije. Ako dakle kažemo da se čovjekova besmrtnost osniva na njegovoj dijaloškoj usmjerenosti prema Bogu, koji jedini dariva vječnost, onda se time ne pomišlja na neku sudbinu dobrih i pobožnih ljudi, nego se naglašava bitna neumrlost čovjeka kao čovjeka. Polazeći od naših dosadašnjih razmišljanja, svakako se ta misao može razviti i na temelju sheme tijela i duše; značenje te sheme, možda čak i njezina opravdana nužnost, sastoji se u tome što ona ističe bitni karakter ljudske neumrlosti. Ali ipak, uvijek je moramo smještati u biblijsku perspektivu i korigirati je iz te perspektive, da bi tako mogla biti na korist onom pogledu prema čovjekovoj budućnosti koji je otvorila vjera. Ovdje, uostalom, biva još jednom jasno kako u krajnjoj liniji nije moguće jasno lučiti između »naravnoga« i »nadnaravnoga«: osnovni dijalog, dijalog koji u prvom redu konstituira čovjeka kao čovjeka, od sebe dovodi do dijaloga milosti, koji se zove Isus Krist. Kako bi i moglo biti drukčije, kad je Krist uistinu »drugi Adam«, jedino pravo ispunjenje one beskrajne čežnje koja proistječe iz prvog Adama, iz čovjeka uopće?


c) Problem uskrslog tijela. Još nismo završili s našim pitanjima. Ako je tomu tako, postoji li onda zapravo uskrslo tijelo, ili se sve to svodi na puki znak za besmrtnost osobe? To je problem koji nas još očekuje. A zapravo to i nije nov problem; već su Korinćani salijetali Pavla takvim pitanjima, kao što to možemo vidjeti u 15. glavi Prve poslanice Korinćanima, gdje Apostol pokušava na to odgovoriti, koliko se to uopće može kad je riječ ο nečemu što nadilazi našu moć predočivanja i svijet koji nam je dostupan. Mnoge slike kojima se služi Pavao nama su postale strane; no njegov odgovor u cjelini još je uvijek najlucidnija, najsmionija i najuvjerljivija riječ ο tom predmetu. Kao polazište uzet ćemo redak 50, koji mi se čini svojevrsnim ključem za razumijevanje svega: »Ovo, braćo, tvrdim: tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje; niti raspadljivo baštiniti neraspadljivo«. Čini mi se da ta rečenica zauzima u našem tekstu otprilike isto mjesto koje pripada 63. retku u euharistijskom, 6. poglavlju Ivanova Evanđelja, a ova dva teksta, koja su prividno tako daleko jedan od drugoga, kudikamo su srodni ja no što se može u prvi mah činiti. Kod Ivana, pošto je upravo sa svom oštrinom naglasio realnu prisutnost tijela i krvi Isusove u euharistiji, stoji: »Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa.« U jednom i drugom tekstu ide se za tim da se raspravi kršćanski realizam »tijela«. Ivan naglašava realizam sakramenata, to jest realizam uskrsnuća Isusa i njegovoga »tijela«, u čemu Isusovom zaslugom imamo i mi udjela; Pavao ide za tim da istakne realizam uskrsnuća »tijela«, to jest realizam uskrsnuća ljudi, kršćana, i da pokaže kako je time ostvareno naše spasenje. Ali u objema glavama nalazimo i jedan snažan kontrapunkt, čime i Ivan i Pavao žele naglasiti činjenicu da, nasuprot jednom čisto unutarsvjetskom, kvazifizikalnom realizmu, kršćanski realizam znači realizam s onu stranu fizike, realizam Duha Svetoga.

Tu naš jezik, kao uostalom i većina evropskih jezika, zatajuju kad je riječ ο tom da se njima izrazi ona misaona dubina koja se krije u biblijskom grčkom jeziku. U grčkom riječ soma znači tijelo, ali znači ujedno i samobitnost. Soma nadalje može biti i »sara«, to jest tijelo u zemaljsko-povijesnom smislu, dakle u smislu kemijsko-fizikalne zbilje, ali može biti i »pneuma«; ovo posljednje moralo bi se prema leksikonima prevesti sa »duh«, ali izraz pneuma u stvari znači da se samobitnost koja se sada očituje na kemijsko-fizikalan način može, definitivno, pojaviti i u obliku transfizikalne zbilje. Prema Pavlovu shvaćanju, ne postoji nikakva opreka između »tijela« i »duha«, ali postoji opreka između »tjelesnog tijela« i »tijela koje je prožeto duhom«. Suvišno bi bilo kad bismo ovdje htjeli analizirati komplicirane historijske i filozofske probleme koji nam se time nameću. Jedno nam svakako mora biti jasno, a to je da i Ivan (6,53) i Pavao (1 Kor 15,50) uporno naglašavaju kako »uskrsnuće puti« i »uskrsnuće tijela« ne znači »uskrsnuće tjelesa« (u fizikalnom smislu). Zato je Pavlova shema, gledajući očima današnjeg čovjeka, kudikamo ozbiljnija od kasnije teološke učenosti s njezinim suptilnim konstrukcijama u vezi s pitanjem kako mogu postojati vječna tjelesa. Pavao — da ponovimo — ne naučava uskrsnuće tjelesa, nego osoba; zato on nema u vidu vraćanje »tjelesnih tjelesa«, tj. bioloških tvorevina — čak izričito naglašava nemogućnost toga (»raspadljivo ne može baštiniti neraspadljivo«) — nego drugovrsnost uskrslog života, a uzor za to jest život uskrslog Gospodina.

No, zar onda uskrsnuće nema uopće nikakve veze s materijom? I zar time »sudnji dan« ne postaje potpuno bespredmetan, kad je život i onako učinak Božjeg zova? Na ovo smo posljednje pitanje zapravo već odgovorili kad smo razmišljali ο ponovnom Kristovom dolasku. Ako je kozmos povijest i ako je materija moment u povijesti duha, onda ne predstoji neko vječno neutralno su-postojanje duha i materije, nego neki konačni »kompleksitet«, u čemu će svijet postići svoju omegu i svoje jedinstvo. Onda predstoji neki konačni kontekst između materije i duha, u kojem će se ispuniti sudbina čovjeka i svijeta, premda mi danas ne možemo definirati oblik tog konteksta. A onda postoji i »sudnji dan«, kad će biti ispunjena sudbina čovjeka pojedinca, zato što će biti ispunjena i sudbina svijeta. Cilj kršćanina nije privatno blaženstvo, već dovršenje svega. On vjeruje u Krista, i zato vjeruje u budućnost svijeta, a ne samo u svoju budućnost. On zna da je ta budućnost više od onoga što može on sam učiniti. Zna da postoji smisao koji on uopće nije kadar uništiti. No zar će zato prekrstiti ruke? Naprotiv, kad zna da postoji smisao, on može i mora radosno i bez straha izvršavati djelo povijesti, pa i onda kad zbog svoje uske perspektive bude možda imao osjećaj da je sve to samo Sizifov posao i da se kamen ljudske sudbine uvijek iznova, iz generacije u generaciju, pomiče prema gore, da bi se ponovno otkotrljao nizbrdo i tako upropastio sve prijašnje napore. Onaj tko vjeruje, zna da se svijet ne kreće u krugu, nego da kroči »naprijed«. Onaj tko vjeruje, zna da povijest ne naliči Penelopinu sagu koji je ona sveudilj tkala i razatkivala. Možda će i kršćanina spopasti mora straha i osjećaj uzaludnosti, kao što su spopali i pretkršćanski svijet koji je jalovost ljudskog djelovanja predočio tako stravičnim slikama. Ali kršćanin u mori što ga je spopala čuje glas naj istinski je zbilje, glas koji mu donosi spasenje i preobražava ga: »Ohrabrite se, ja sam pobijedio svijet« (Iv 16,33). Novi svijet, koji je na svršetku Biblije predočen u slici konačnog Jeruzalema, nije utopija, nego zbilja kojoj, u vjeri, idemo u susret. Kršćanin je nošen pouzdanjem jer vjeruje da je svijet otkupljen i da je na djelu njegovo oslobođenje: to mu i daje opravdanje i polet da bude kršćanin. Joseph Ratzinger "Uvod u kršćanstvo"[/color]


Vrh
 Profil  
 
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 18 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2

Vrijeme na UTC + 01:00 sata


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 2 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr