
Možda će ovo biti malo podulji post, pa molim za strpljenje ili jednostavno odustanite.
Želja mi je započeti ozbiljan i manje ozbiljan razgovor o umjetnosti, crkvenoj umjetnosti, kiču i našem neukusu svakidašnjem. Na to me potaknuo naslov VJERA U SJENI UMJETNOSTI.
Budući je vjera nešto sasvim drugo nego li umjetnost tu na prvi pogled ne bi trebalo biti nikakvih dvojbi.
Duboka i iskrena vjera ne mora imati nikakve veze s umjetnošću. Dobar i iskren vjernik može uživati u neukusu i šarenilu najlošijeg kiča i takve slike, koje će kupiti negdje na sajmu uza sav neukus mogu ga uzdizati k Bogu i poticati na pobožnost, primjereno njegovom ukusu. Isto tako, najgori šund i sladunjavi pjesmuljci, ako govore o Bogu i odnose se na vjeru, mogu i često jesu snažan poticaj vjerniku čiji je ukus na toj razini. To je stara i poznata stvar.
Malo manje je poznato da je umjetnost bila službenica i družica vjere od najprimitivnijih religijskih početaka do danas. Prve magijske vijuge u bojama na pećini do velikih fresaka na velebnim zidivima katedrala imaju isti smisao. Uvesti gledatelja u svijet tajnog, onostranog…. Kroz vidljivo k nevidljivomu. Dok je Istok (pravoslavlje) sačuvao sakralnost i ispravnu hijerarhičnost u svojim ikonama, na Zapadu, nažalost, tijekom sekularizacije koja započinje renesansom, a kulminira u baroku i još svjetovnijem rokokou, umjetnost nije više prvenstveno u službi duhovnog nego, ili je potpuno svjetovna ili se nastoji takmičiti sa svjetovnim sjajem i bogatstvom.
U snažnom, gotovo pubertetskom pobunom, na zapadu se sredinom 19.st. laicizam počinje obračunavati sa crkvenošću. Odbacivanjem tutorstva crkve u novonastalim laičkim državama, odbacuje se i njezino uplitanje u umjetnost i ona postaje slobodna, neomeđena. Istina, ta ju je sloboda lišila mecenatstva, pa su veliki umjetnici postali i veliki siromasi…..
Još uvijek su postojale bogate narudžbe, ali uz kompromis. Crkva je nakon I:Vat. Koncila pokušala restaurirati ''svoju'' umjetnost snažno se oslanjajući posebno na gotiku, koja se prozvala neogotikom, a bila je prihvaćena i od bogatog građanstva, koje je ipak radije svoje palače gradilo u udobnijim slogovima, neobaroka, neoklasicizma….. Rasadnik staro – novih stilskih obilježja bila je benediktinska opatija Beuron, pa se i po njoj takva crkvena umjetnost zove ''bojron'', a prisutna je u Crkvi od konca 19. st. pa do duboko u prvu polovicu 20.st. Pripovijeda se kako je praški nadbiskup, kada bi služio misu pred oltarom Srca Isusova, koje je naslikano u toj maniri, predhodno dao sliku prekriti velom jer nije podnosio takve ''patvorine''.
Današnji crkveni velikodostojnici, kud zbog skromnosti, tud i zbog pomanjkanja likovne izobrazbe ne obraćaju pozornost na kojekava neukusna ostvarenja. Ne bune se kad ih se oblači u neukusno šarenilo. Ima svega nekoliko zemalja na svijetu i to u tzv. tranzicijskim zemljama gdije nam mogu stati uz bok neukusu i kičeraju, posebno kada je u pitanju misno i ostalo liturgijsko ruho.
Ako se netko želi u to uvjeriti neka koncem siječnja, kada je u Zgb-u na Šalati za vrijeme svećeničkog tečaja pogleda štandove i njihovu ponudu. Svećenici zdušno kupuju sve to i nose u svoje crkve, a ona manjina s dobrim ukusom i onako nema izbora.
Ovo bi sada trebalo završiti, a u sljedećem postu bih o tome: odakle izvire potreba za umjerenošću boja i skladu formi u crkvenoj umjetnosti.