Katolički odgovori

Pape su nasljednici sv.Petra, svatko tko niječe papinstvo, ili njegov stvarni primat i nezabludivost, taj, dosljedno, niječe isto to sv.Petru. Sada ćemo vidjeti kako Biblija o tome govori.
Glavni tekst o tome jest Mt 16, 13-19: „Kada dođe Isus u okolicu Cezareje Filipove, upita svoje učenike: „Za koga ljudi drže Sina Čovječjega?“ Oni odgovoriše: „Jedni za Ivana Krstitelj, drugi za Iliju, treći za Jeremiju ili jednog od proroka.“ A vi-reče im-za koga me vi držite? „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ odgovori mu Šimun Petar. Na to će mu Isus: „Blago tebi Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski! A ja tebi kažem: ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.“
Sada razmotrimo ovaj tekst koji imamo pred sobom, jer je u njemu sabrano svo katoličko učenje o papinstvu, a usput ćemo vidjeti i neke prigovore u svezi s njim.
„Kada dođe Isus u okolicu Cezareje Filipove“ na prvi pogled, ovaj redak nam ne govori puno, i općenito se baš i ne spominje, no mi znamo da često mjesta i imena u Bibliji imaju itekako simbolično značenje, to mora priznati svaki objektivni egzegeta. Zašto baš, dakle, Cezareja? Poganski grad u Palestini, koji u sebi sadrži aluziju na caesara, na imperatora moćnog carstva, dosljedno na Rim, kasnije sjedište papinstva..ako znamo da je Matejevo evanđelje poprilično prožeto judeokršćanstvom i Starim zavjetom, zašto za takav važan čin nije odabran Jeruzalem, sveti grad, ili Betlehem, Davidov rodni grad?
U narednim recima Isus dva puta postavlja pitanje svim učenicima. U prvom odgovoru oni prenose mišljenje ljudi o Kristu, ova mišljenja se mogu poklopiti sa mnogim krivim mišljenjima u judeokršćanstvu glede Isusa. No na drugo odgovara Šimun Petar, i to ispoviješću vjere na kojoj se temelji kršćanstvo, temeljnu misao kršćanstva izriče on. Naredne Isusove izjave sadrže u sebi ono što će kasnije biti dogmatizirano kao primat i nezabludivost.
„Blago tebi Šimune, Jonin sine“ veoma su rijetki tekstovi u kojima se nekome osobno kaže: blago tebi, ili blažen si, u Novom zavjetu, jedan od takvih jest i Elizabetin pozdrav Mariji, kojim je započelo Otkupljenje (Lk 1, 42). Već nam je i to jedan pokazatelj, u cijelom kontekstu Biblije, koju težinu ima ovaj događaj. Kasnije ćemo vidjeti da se u ovom smislu na ovaj izričaj referira i sv.Ignacije Antiohijski, jedan od katoličko-pravoslavnih Otaca. Petar Isusa naziva Sinom Božjim, a Isus uzvraća: Jonin sine. U simboličnom jeziku hebrejskih svetih spisa, mnogo toga ima skrivenog i simboličnog, tako npr „Jona“, znači-golubica! A golub je, znamo, u Novom zavjetu simbol Duha Svetoga, što stoji u koincidenciji s narednim recima, koji spominju posebno otkrivenje dano Petru. Rijetko se koga u Novom zavjetu naziva punim židovskim imenom, to se čini npr. još u Iv 21, 15, gdje Isus daje Petru pastirsku vlast, prema tome niti ovo nije slučajno, u Bibliji, u hebrejskim semitskim spisima koji obiluju simbolikom nema slučajnosti.
Ovdje netko može prigovoriti da idem preduboko u simboliku, no ako uzmemo u obzir cjelokupni kontekst Biblije, židovske kulture i literature, zatim Otaca, ovo je sasvim ispravno.
„jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski“ Petar dakle ima posebnu asistenciju Duha Svetoga, koja nije za nikoga drugog rečena u Novom zavjetu.
„A ja tebi kažem: ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati“ Sada dolazimo do najspornijeg retka u cijelom odlomku, oko kojeg postoji mnogo različitih tumačenja. Promotrimo ih redom: na prvom mjestu zapažamo puno zamjenica; da ne bi bilo zabune iz njih je vidljivo da je ovo namijenjeno Petru osobno. Ti si Petros-stijena. Šimun, brat Andrijin dobiva novo ime, u kontekstu cijele Biblije i židovstva, ime označuje bit osobe, promjena imena je slučaj koji u Bibliji ima veoma veliku težinu (usp. Post 17, 5; 32, 28). Što znači „Petar“? Isus je govorio aramejskim jezikom, a u Iv 1, 42 je sačuvan i aramejski oblik-Kefa. Oba oblika i grčki i aramejski znače: stijena, dok se kamen na aramejskom kaže evna, na grčkom lithos. Stijena jest jedan od naziva kojim je Krist u Bibliji često označen (Iz 8, 14; Dn 2, 34; Rim 9, 33; 1 Kor 10, 4; 1 Pt 2, 4), prema tome, kad Isus njega tako naziva, zapravo ga poziva u najuže zajedništvo sa sobom, time se uopće ne dovodi u pitanje da je Krist stijena i kamen ugaoni, jer jedne te iste riječi u različitim dijelovima Pisma poprimaju različita značenja, no to neke kritičare katoličkog nauka i ne zanima previše.
Mnogim kritičarima sporna je razlika između Petros i petra. O čemu se dakle radi? Grčki tekst glasi: sy ei petros kai epi tayte te petra oihodomeso moy ten ekklesian. Latinski prijevod slijedi grčki izvornik: Tu es Petrus, et super hanc petram etc. Stoga, kritičari kažu, da nije Petar stijena, nego Krist, a petra jest zapravo ispovijest vjere u Krista, Sina Božjega, na kojoj je izgrađeno kršćanstvo. Ovu tezu opovrgava činjenica da se radi o istoj riječi s dva različita nastavka, tako da se u grčkom jeziku temelj zgrade, stijena, ipak radije označava s petra, Zatim, i gramatički je ovo u duhu grčkog jezika, koji ne podnosi označavanje stvari i osoba muškog roda ženskim nazivima. Dakle, stvar je u gramatici, tako da su ove dvije riječi istoznačne: Petar je stijena Crkve. Ovo potvrđuju i orijentalni, prvenstveno semitski prijevodi (aramejski, kojim je Isus govorio jest semitski jezik):
sirski: Ant hu Kifa, veal hada Kifa;
hebrejski (po Muensteru): Atta Kefa, veal Kefa;
armenski: Is bim, e vera ais bim;
arapski: Ant alsakra, va ala hada alsakra;
etiopski: Anta quoqueh, va diba zati quoqueh anessa lebeita Kristianei;
Dakle, stijena je Petar apostol, premda kritičari kako protestantski, tako i pravoslavni, govore o Kristu kao stijeni, Petrovoj vjeri kao stijeni, Petru kao stijeni samo na početku, dok se Crkva ne konstituira..
Crkva-ekklesia, je termin u LXX korišten kao prijevod hebrejskog qahal, što označava zajednicu u pustinji, stari Izrael. Taj je bio jedinstven narod, s bogoslužjem, vjerom i jedinstvenim vodstvom, te je logično da i nova ekklesia mora biti dobro uređen narod, a to je teško zamislivo bez Glave.
Tu Crkvu ni vrata paklena ni sam pakao neće nadvladati, ona ima garanciju od samog Krista o svojoj neuništivosti.

Sada dolazimo do retka za koji mi se čini, da ga kritičari katoličkog nauka prilično zaobilaze, a to je:
„Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima“ Što to znači dati nekome ključeve nečega? Mnogi se danas u tumačenju ovoga pozivaju na rabinsko značenje ovoga izraza: proglašavati nešto dozvoljenim odnosno zabranjenim, i izopćavati iz zajednice i vraćati u nju. U kontekstu cijele Biblije ovo svakako znači vrhovnu vlast ( Iz 22, 19-22), dok se izraz kraljevstvo nebesko očito odnosi na Crkvu, kao i na cijelo Kristovo djelo na zemlji (Dn 2, 44; Mt 4, 17; 9, 35; 13, 11; Mk 1, 15; Lk 8, 10). U Otk 3, 7 je istim riječima označena vlast Kristova .

Osim ovoga teksta iz Mt 16, 13-19, na temelju čega sve stare liturgije i tradicije, ne samo rimska, nego i bizantska, armenska, sirska, kaldejska, ispovijedaju jednodušno Petrovo prvenstvo, postoje još i bezbrojna druga svjedočanstva iz kojih je Petrov primat biblijski neoboriv.
Petar je u prvom planu i u Lk 22, 31-32; tamo, u ključnim trenucima, kad prijeti strah i neizvjesnost, Krist moli za Petra. Već prema sv.Leonu Velikom, jednom od Otaca pravoslavlja i katoličanstva, ovaj tekst ima veliko značenje. U Petru jest na neki način sakupljena cijela Crkva: svi će biti sigurniji ako poglavar bude siguran. On ima zadaću učvršćivati braću u vjeri, i stvarno: pape su se kroz povijest očitovali čistoćom vjere i ustrajnošću u pravovjerju. Čak i u 12.st Teofilakt Bugarski (pravoslavac) ovo tumači: “Pošto sam te učinio čelnikom (eksarhos) svojih učenika (posle ovog ti ćeš me se odreći, plakaćeš i vratit ćeš se pokajanju), učvrsti ostale; jer tako dolikuje tebi da činiš, pošto si ti, posle mene, kamen i osnov Crkve. Ima se misliti-produžava Teofilakt-da ovo nije bilo rečeno samo za učenike, koji su tada živeli, da u Petru mogu otkriti svoj temelj, nego je rečeno za sve vernike do končine sveta…pošto se pokajao, ponovno dobio prvenstvo nad svima i stoji na čelu vaseljene.”
U Iv 21, 15-17 Isus je Petru dao pastirsku vlast nad svojom Crkvom. U Bibliji naime, pastirska služba označava pravu vlast (2 Kr 5, 2; 7, 7; Ps 2, 9; Otk 19, 15; Mt 2, 6; Ps 22, 1; Iz 44, 28 (ovdje štoviše riječ o poganskom vladaru-Kiru!); Ez 37, 24. Štoviše, i u svjetovnom smislu vidimo istu primjenu ovog izraza: Homer u Ilijadi kralja Agamemnona naziva pastirom puka (poimena laos).
Zatim u svim popisima apostola, Petar je uvijek prvi (Mt 10, 2-5; Mk 3, 16-20; Lk 6, 14-16; Dj 1, 13, štoviše u Mt izričito je nazvan prvi-protos. Navodi se Petra s apostolima: Mk 2, 36; Lk 8, 45, što je običaj da se navodi poglavar sa suradnicima (usp.npr. 2 Kr 1, 11), ili se samo Petar izričito spominje, a ostali općenito (Mk 16, 7; Dj 2, 14.37; 5, 29). Ako Isus plaća porez, plaća ga za sebe i Petra (Mt 17, 27), prije muke, kad opra noge apostolima, počinje s Petrom (Iv 13, 6), poslije uskrsnuća, anđeli šalju žene učenicima i Petru (Mk 16, 7).
Nakon uzašašća Petar predvodi skup, naređuje i provodi izbor, on navodi kakve kvalitete izabrani mora imati i uvjete izabranja (Dj 1, 15-22). Petar prvu propovijed izvršava (Dj 2, 14), u ime Isusovo prvo čudo čini (Dj 3,6), on izvrši prvi čin vlasti i kazne (Dj 5,1), kad apostoli stupaju pred sudišta, Petar prvi govori (Dj 4, 8; 5,29). Ako je i Pavao apostol naroda, Petar primi prvinu, stotnika Kornelija (Dj 10-11), štoviše, i drugim apostolima i učenicima navješćuje da pogani nisu isključeni od Evanđelja. Kad je Petar zatvoren, sva se Crkva zabrinuta za njega moli (Dj 12, u tom smislu postoji i tumačenje sv.Ivana Zlatoustog). Petar je prvi poduzeo pohod Crkvama (Dj 9, 32), prvog krivovjerca anatemi predao (Dj 8, 20), spise Pavlove podupro (2 Pt 3, 15), dapače, drugim tonom piše Pavao poslanicu Rimljanima, nego ostale. Petrovo ime spominje se najviše puta u Bibliji (195 puta, slijedeći je Ivan čije ime se spominje samo 29 puta). Samo dvije osobe u Novom zavjetu jesu stijene i posjednici ključeva-Petar i Krist.