|
Pape su nasljednici sv.Petra, svatko tko niječe papinstvo, ili njegov stvarni primat i nezabludivost, taj, dosljedno, niječe isto to sv.Petru. Sada ćemo vidjeti kako Biblija o tome govori. Glavni tekst o tome jest Mt 16, 13-19: „Kada dođe Isus u okolicu Cezareje Filipove, upita svoje učenike: „Za koga ljudi drže Sina Čovječjega?“ Oni odgovoriše: „Jedni za Ivana Krstitelj, drugi za Iliju, treći za Jeremiju ili jednog od proroka.“ A vi-reče im-za koga me vi držite? „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ odgovori mu Šimun Petar. Na to će mu Isus: „Blago tebi Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski! A ja tebi kažem: ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.“ Sada razmotrimo ovaj tekst koji imamo pred sobom, jer je u njemu sabrano svo katoličko učenje o papinstvu, a usput ćemo vidjeti i neke prigovore u svezi s njim. „Kada dođe Isus u okolicu Cezareje Filipove“ na prvi pogled, ovaj redak nam ne govori puno, i općenito se baš i ne spominje, no mi znamo da često mjesta i imena u Bibliji imaju itekako simbolično značenje, to mora priznati svaki objektivni egzegeta. Zašto baš, dakle, Cezareja? Poganski grad u Palestini, koji u sebi sadrži aluziju na caesara, na imperatora moćnog carstva, dosljedno na Rim, kasnije sjedište papinstva..ako znamo da je Matejevo evanđelje poprilično prožeto judeokršćanstvom i Starim zavjetom, zašto za takav važan čin nije odabran Jeruzalem, sveti grad, ili Betlehem, Davidov rodni grad? U narednim recima Isus dva puta postavlja pitanje svim učenicima. U prvom odgovoru oni prenose mišljenje ljudi o Kristu, ova mišljenja se mogu poklopiti sa mnogim krivim mišljenjima u judeokršćanstvu glede Isusa. No na drugo odgovara Šimun Petar, i to ispoviješću vjere na kojoj se temelji kršćanstvo, temeljnu misao kršćanstva izriče on. Naredne Isusove izjave sadrže u sebi ono što će kasnije biti dogmatizirano kao primat i nezabludivost. „Blago tebi Šimune, Jonin sine“ veoma su rijetki tekstovi u kojima se nekome osobno kaže: blago tebi, ili blažen si, u Novom zavjetu, jedan od takvih jest i Elizabetin pozdrav Mariji, kojim je započelo Otkupljenje (Lk 1, 42). Već nam je i to jedan pokazatelj, u cijelom kontekstu Biblije, koju težinu ima ovaj događaj. Kasnije ćemo vidjeti da se u ovom smislu na ovaj izričaj referira i sv.Ignacije Antiohijski, jedan od katoličko-pravoslavnih Otaca. Petar Isusa naziva Sinom Božjim, a Isus uzvraća: Jonin sine. U simboličnom jeziku hebrejskih svetih spisa, mnogo toga ima skrivenog i simboličnog, tako npr „Jona“, znači-golubica! A golub je, znamo, u Novom zavjetu simbol Duha Svetoga, što stoji u koincidenciji s narednim recima, koji spominju posebno otkrivenje dano Petru. Rijetko se koga u Novom zavjetu naziva punim židovskim imenom, to se čini npr. još u Iv 21, 15, gdje Isus daje Petru pastirsku vlast, prema tome niti ovo nije slučajno, u Bibliji, u hebrejskim semitskim spisima koji obiluju simbolikom nema slučajnosti. Ovdje netko može prigovoriti da idem preduboko u simboliku, no ako uzmemo u obzir cjelokupni kontekst Biblije, židovske kulture i literature, zatim Otaca, ovo je sasvim ispravno. „jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski“ Petar dakle ima posebnu asistenciju Duha Svetoga, koja nije za nikoga drugog rečena u Novom zavjetu. „A ja tebi kažem: ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati“ Sada dolazimo do najspornijeg retka u cijelom odlomku, oko kojeg postoji mnogo različitih tumačenja. Promotrimo ih redom: na prvom mjestu zapažamo puno zamjenica; da ne bi bilo zabune iz njih je vidljivo da je ovo namijenjeno Petru osobno. Ti si Petros-stijena. Šimun, brat Andrijin dobiva novo ime, u kontekstu cijele Biblije i židovstva, ime označuje bit osobe, promjena imena je slučaj koji u Bibliji ima veoma veliku težinu (usp. Post 17, 5; 32, 28). Što znači „Petar“? Isus je govorio aramejskim jezikom, a u Iv 1, 42 je sačuvan i aramejski oblik-Kefa. Oba oblika i grčki i aramejski znače: stijena, dok se kamen na aramejskom kaže evna, na grčkom lithos. Stijena jest jedan od naziva kojim je Krist u Bibliji često označen (Iz 8, 14; Dn 2, 34; Rim 9, 33; 1 Kor 10, 4; 1 Pt 2, 4), prema tome, kad Isus njega tako naziva, zapravo ga poziva u najuže zajedništvo sa sobom, time se uopće ne dovodi u pitanje da je Krist stijena i kamen ugaoni, jer jedne te iste riječi u različitim dijelovima Pisma poprimaju različita značenja, no to neke kritičare katoličkog nauka i ne zanima previše. Mnogim kritičarima sporna je razlika između Petros i petra. O čemu se dakle radi? Grčki tekst glasi: sy ei petros kai epi tayte te petra oihodomeso moy ten ekklesian. Latinski prijevod slijedi grčki izvornik: Tu es Petrus, et super hanc petram etc. Stoga, kritičari kažu, da nije Petar stijena, nego Krist, a petra jest zapravo ispovijest vjere u Krista, Sina Božjega, na kojoj je izgrađeno kršćanstvo. Ovu tezu opovrgava činjenica da se radi o istoj riječi s dva različita nastavka, tako da se u grčkom jeziku temelj zgrade, stijena, ipak radije označava s petra, Zatim, i gramatički je ovo u duhu grčkog jezika, koji ne podnosi označavanje stvari i osoba muškog roda ženskim nazivima. Dakle, stvar je u gramatici, tako da su ove dvije riječi istoznačne: Petar je stijena Crkve. Ovo potvrđuju i orijentalni, prvenstveno semitski prijevodi (aramejski, kojim je Isus govorio jest semitski jezik): sirski: Ant hu Kifa, veal hada Kifa; hebrejski (po Muensteru): Atta Kefa, veal Kefa; armenski: Is bim, e vera ais bim; arapski: Ant alsakra, va ala hada alsakra; etiopski: Anta quoqueh, va diba zati quoqueh anessa lebeita Kristianei; Dakle, stijena je Petar apostol, premda kritičari kako protestantski, tako i pravoslavni, govore o Kristu kao stijeni, Petrovoj vjeri kao stijeni, Petru kao stijeni samo na početku, dok se Crkva ne konstituira.. Crkva-ekklesia, je termin u LXX korišten kao prijevod hebrejskog qahal, što označava zajednicu u pustinji, stari Izrael. Taj je bio jedinstven narod, s bogoslužjem, vjerom i jedinstvenim vodstvom, te je logično da i nova ekklesia mora biti dobro uređen narod, a to je teško zamislivo bez Glave. Tu Crkvu ni vrata paklena ni sam pakao neće nadvladati, ona ima garanciju od samog Krista o svojoj neuništivosti.
|