Katolički odgovori

Možda će ovo biti malo podulji post, pa molim za strpljenje ili jednostavno odustanite.
Želja mi je započeti ozbiljan i manje ozbiljan razgovor o umjetnosti, crkvenoj umjetnosti, kiču i našem neukusu svakidašnjem. Na to me potaknuo naslov VJERA U SJENI UMJETNOSTI.
Budući je vjera nešto sasvim drugo nego li umjetnost tu na prvi pogled ne bi trebalo biti nikakvih dvojbi.
Duboka i iskrena vjera ne mora imati nikakve veze s umjetnošću. Dobar i iskren vjernik može uživati u neukusu i šarenilu najlošijeg kiča i takve slike, koje će kupiti negdje na sajmu uza sav neukus mogu ga uzdizati k Bogu i poticati na pobožnost, primjereno njegovom ukusu. Isto tako, najgori šund i sladunjavi pjesmuljci, ako govore o Bogu i odnose se na vjeru, mogu i često jesu snažan poticaj vjerniku čiji je ukus na toj razini. To je stara i poznata stvar.
Malo manje je poznato da je umjetnost bila službenica i družica vjere od najprimitivnijih religijskih početaka do danas. Prve magijske vijuge u bojama na pećini do velikih fresaka na velebnim zidivima katedrala imaju isti smisao. Uvesti gledatelja u svijet tajnog, onostranog…. Kroz vidljivo k nevidljivomu. Dok je Istok (pravoslavlje) sačuvao sakralnost i ispravnu hijerarhičnost u svojim ikonama, na Zapadu, nažalost, tijekom sekularizacije koja započinje renesansom, a kulminira u baroku i još svjetovnijem rokokou, umjetnost nije više prvenstveno u službi duhovnog nego, ili je potpuno svjetovna ili se nastoji takmičiti sa svjetovnim sjajem i bogatstvom.
U snažnom, gotovo pubertetskom pobunom, na zapadu se sredinom 19.st. laicizam počinje obračunavati sa crkvenošću. Odbacivanjem tutorstva crkve u novonastalim laičkim državama, odbacuje se i njezino uplitanje u umjetnost i ona postaje slobodna, neomeđena. Istina, ta ju je sloboda lišila mecenatstva, pa su veliki umjetnici postali i veliki siromasi…..
Još uvijek su postojale bogate narudžbe, ali uz kompromis. Crkva je nakon I:Vat. Koncila pokušala restaurirati ''svoju'' umjetnost snažno se oslanjajući posebno na gotiku, koja se prozvala neogotikom, a bila je prihvaćena i od bogatog građanstva, koje je ipak radije svoje palače gradilo u udobnijim slogovima, neobaroka, neoklasicizma….. Rasadnik staro – novih stilskih obilježja bila je benediktinska opatija Beuron, pa se i po njoj takva crkvena umjetnost zove ''bojron'', a prisutna je u Crkvi od konca 19. st. pa do duboko u prvu polovicu 20.st. Pripovijeda se kako je praški nadbiskup, kada bi služio misu pred oltarom Srca Isusova, koje je naslikano u toj maniri, predhodno dao sliku prekriti velom jer nije podnosio takve ''patvorine''.
Današnji crkveni velikodostojnici, kud zbog skromnosti, tud i zbog pomanjkanja likovne izobrazbe ne obraćaju pozornost na kojekava neukusna ostvarenja. Ne bune se kad ih se oblači u neukusno šarenilo. Ima svega nekoliko zemalja na svijetu i to u tzv. tranzicijskim zemljama gdije nam mogu stati uz bok neukusu i kičeraju, posebno kada je u pitanju misno i ostalo liturgijsko ruho.
Ako se netko želi u to uvjeriti neka koncem siječnja, kada je u Zgb-u na Šalati za vrijeme svećeničkog tečaja pogleda štandove i njihovu ponudu. Svećenici zdušno kupuju sve to i nose u svoje crkve, a ona manjina s dobrim ukusom i onako nema izbora.
Ovo bi sada trebalo završiti, a u sljedećem postu bih o tome: odakle izvire potreba za umjerenošću boja i skladu formi u crkvenoj umjetnosti.

Ukratko nešto o bojama, zlatu i dragom kamenju u crkvenoj uporabi.
Neupućeni misle da korištenje zlata i drugih plemenitih kristala i materijala ima za svrhu naglasiti bogatstvo i raskoš u crkvi. Baš suprotno. Plemeniti materijali idu uz liturgijsko veličanje Gospodina. Sve je u službi proslave Onoga za kojega ništa nije preskupo. Uvijek se u takvim prilikama očituje Judino razmišljanje, kako bi se to moglo prodati i nahraniti siromahe, a Gospodin mu je tada odgovorio da siromaha imamo uvijek.....
Nadalje treba znati da svi ti plemeniti materijali imaju određenu simboliku i da u sebi imaju dublju duhovnu poruku. Za razumijevanje simbola i njihovo značenje postoji i adekvatna literatura. Nažalost neki liturgijski priručnici i leksikoni dostupni na hrvatskom jeziku ni izdaleka ne iscrpljuju bogatstvo takve simbolike, pa je još uvijek nezamjenjiv Rječnik simbola (J. Chevalier i A. Gheerbrant) izdavač Nakladni zavod MH 1983. Jasno, treba izabrati kršćansku simboliku, ali nije na odmet konzultirati i neka starija tumačenja da se vidi svo bogatstvo koje jedan simbol u sebi može sadržavati.
Toliko o simbolici, a sada o samoj estetici korištenja tih simbola.
Daleko do toga da se zbog simbolike boja i plemenitih materijala neki biskup ili svećenik mora baš presijavati u drastično naglašenim bojama kao neka papiga ili žar-ptica. Ukus diktira vrijeme, ali i duhovna potreba. Ako zlato ima svoju određenu liturgijsku simboliku i ako se njegovo korištenje povezuje s uzvišenošću čina; kalež, npr, ili pokaznica, to još ne znači da ga treba biti na kile i da trebamo biti izloženi njegovom presijavanju.
U povijesti je jasno uočljiv vrlo različit intenzitet upotrjebe boja npr. Tako se preciznijim istraživanjem otkrilo da su u staroj Grčkoj arhitekturi, nama prekrasni stupovi i skulpture od mramora bili prebojani bojom punog pigmenta i uz to još i pozlaćeni. Novi vijek donosi i više ukusa (prema današnjem shvaćanju), pa su boje blaže i skladnije. Taj sklad praćen je i u narodnoj umjetnosti. Ako je netko imao priliku biti u kakvom muzeju narodnih nošnji, onda će sigurno primjetiti kako su nošnje iz istog kraja u 19.st. vrlo skladnih boja i primjerene jačine i tonaliteta, dok su iz druge polovice 20.st. užasno kričave, premda prate istu ''mustru''. Također zamjećujemo kako je sve više fasada (proćelja) na kućama obojeno intenzivnim, da ne kažem kričavim bojama pune pigmentalne vrijednosti. To je dakako uvezeno pomodarstvo, ali isto tako svjedok jednog nezasitnog hedonističkog i u svemu neumjerenog vremena.
Duhovnost nas poziva umjerenosti i odricanju u svemu svjetovnom. Duhovna osoba odbacuje svaku kičenost i napirlitanost, da bi u jednoj asketski tek naglašenijoj simbolici mogla nači okvir za susret s Onim koji joj je najmiliji – sa Stvoriteljem.
Arhitektura, stoga, nema ulogu naracije, da pripovijeda i izlaže crno na bijelo( a ponekad i šakom u oko) već poznato; nego, treba stvarati okvir, svetu pećinu u kojoj će bogotražitelj neometano biti koncentriran na bitno – Njega, Stvoritelja i Vječno-ljubljenoga.
Sada, na temelju ovog razmišljanja i nije tako teško napraviti usporedbu između dva ponuđena prijekta crkve u Udbini. O tome možda sljedeći puta.
Kad god razmišljam o simbolici u liturgiji sjetim se britkog, ali genijalnog sarkazma na tu temu u ''Pohvali ludosti'' Erazma Roterdamskog. Možda bi i danas nekim crkvenim velikodostojnicima trebalo pokloniti tu zanimljivu knjižicu, koja nije napad na Crkvu, nego želja da se u njoj njeguje zdrav duh.