Katolički odgovori

Svi smo pozvani na svetost...
11 godina pušenja cigareta, 12 godina mamurluka jednom do dvaput tjedno te 5 godina pušenja marihuane već su nekoliko godina iza mene i dio su moje prošlosti.Već toga ničega nema, a nikad nisam bio sretniji nego sad! Ovisnosti su gadna stvar; pružaju utjehu, bijeg od problema, privremeno zadovoljstvo, ali definitivno nisu ključ za rješavanje problema ni životne, ljubavne a tako ni financijske situacije. A tu su i druge ovisnosti: ovisnost o kockanju, igrama, rafiniranom šećeru, kavi... Za odreći se bilo koje ovisnosti nije lako i treba biti čvrst karakter, ali vrijedi zlatno pravilo: u prosjeku 30 dana bez sredstva ovisnosti, čovjek prestaje biti ovisan. Nakon tih 30 dana nema više ovisnosti, već se sve svodi na jačinu karaktera da ne padnemo opet pod istu zamku. Ali tih 30 dana je pravi izazov koji zapravo ne mora biti bolan, već veoma uzbudljiv i zabavan.
Meni je pomogla self-help literatura. I tako sam se korak po korak, izbacivajući jedno po jedno, očistio od svih tih ovisnosti...Ne pijem više ni kavu ni čajeve...Također sam pirje i psovao - disciplinirao sam se i u tome. Više uopće ne psujem!

Doživio sam i jedno zanimljivo duhovno iskustvo:

Zainteresirala me prije par godina knjiga sa zanimljivim psihološkim naslovom - Moć pozitivnoga mišljenja. Međutim, knjiga zapravo ima izrazito duhovnu notu. Oslanja se podosta na vjeru u Boga i molitvu. Pročitavši knjigu, otišao sam je vratiti u knjižnicu autom. Stavio sam knjigu na suvozačevo mjesto, upalio auto, i u skladu s pročitanom knjigom namjestio na radio stanicu Radio Mir. Raspalio sam klimu na najjače. I odjednom, klima je počela ispuštati neobičan, intenzivan i jako ugodan miris - koji je podsjećao pogodite na što - na miris tamjana! Kad sam se spustio u mjesto, uživao sam još malo u tom mirisu, okrenuo se prema suncu, a sunčeve zrake su upadale pod takvim kutem da je prizor bio savršen. Ugasio sam auto, vratio knjigu i više nikad nije bilo toga mirisa u autu. To iskustvo mi je još dodatno ojačalo vjeru. Kako tumačim to iskustvo? Tumačim ga kao neki znak, neki znak da će sve biti u redu i kako treba, neki znak da je Bog tu, da postoji, da nas čuva i da nas pazi... To je bio samo još jedan pečat na moju vjeru!

Imam tri svoja osobna i očita dokaza za postojanje Boga:

1) Iskustvo s mirisom tamjana u autu

2) Padanje u duhu u Taboru (nakon polaganja svećenikovih ruku)

3) Jednom sam otišao u našu župnu crkvu i prošetao od kipa do kipa. Bio sam sam u crkvi. I kip Isusa i Marije djelovali su tako živi. Stao sam ispred jednog kipa, pa drugog. I njihove oči su bile žive i micale se ---> odražavale su patnju, patnju koju je Isus prenio na križu i patnju majke svog raspetog sina - možda fikcija, a možda stvarnost - ali mene je to iskustvo duboko dirnulo! To je bio prvi put da sam osjetio Isusovu patnju i žrtvu, da sam osjetio patnju njegove majke Marije!

A onaj vidljivi dokaz svima, su crkve širom svijeta! Toliki trud je uložen u izgradnju crkava diljem svijeta, ljudi su se tijekom povijesti ujedinili i izgradili brojne crkve da jednostavno mora postojati Netko tko je stvorio nas i svijet oko nas.

Imate li vi kakvih sličnih duhovnih iskustava, i kako stojite s ovisnostima...?

Ja se još borim s pornografijom i masturbacijom jer to radim od druge godine života na svoj specigičan način, ali svaki dan se molim i predajem svoje slabosti i kušnje Gospodinu!

Hvala Ti, Bože, na svemu!

Ogovarate li ili ste potpuno izbacili duh ogovaranja? Osuđujete li? Jeste li ponizni?

Često se nađemo u situacijama u kojima osjećamo potrebu da sudimo o tuđim postupcima ili govorimo drugima kako bi trebali živjeti svoj život. Međutim, takav pristup rijetko donosi nešto dobro. Svijet je prepun različitih iskustava, perspektiva i osjećaja, a svaka osoba nosi svoj teret, koji često nije vidljiv na površini. Kada sudimo druge, zaboravljamo na te nevidljive slojeve njihovih života.

Osuđivanje nije samo nepotrebno, nego i štetno. Ono stvara jaz između ljudi, narušava odnose i onemogućava istinsko razumijevanje. Ljudi nisu savršeni, niti bi trebali biti. Svatko griješi i svatko ima pravo na vlastiti put, bez obzira na to koliko se on razlikovao od našeg.

Umjesto da trošimo energiju na kritiku, korisnije je usmjeriti se na empatiju i razumijevanje. Ljudi često ne trebaju savjet, već podršku i osjećaj da ih netko čuje i razumije. Kada prestanemo suditi, otvaramo prostor za stvaranje dubljih i iskrenijih veza.

Konačno, svatko od nas ima svoj put i svoju unutarnju borbu. Nije na nama da određujemo kako bi drugi trebali živjeti ili što bi trebali raditi. Umjesto toga, trebamo se fokusirati na vlastiti rast i razvoj, i biti tu za druge kao podrška, a ne kao sudac.

Poniznost je temeljna vrlina koja često ostaje skrivena ispod slojeva našeg ega i želje za priznanjem. Ona nije znak slabosti, već izraz duboke unutarnje snage. Ponizan čovjek ne traži pažnju niti pohvale, već tiho radi na sebi, svjestan da uvijek postoji nešto novo za naučiti, nešto što treba popraviti ili unaprijediti. Poniznost nas uči da nismo uvijek u pravu, da su tuđi pogledi vrijedni, i da prava veličina ne dolazi iz nadmetanja, već iz razumijevanja i suosjećanja.

Biti ponizan znači prihvatiti svoje slabosti, ali i prepoznati tuđe snage. To je sposobnost da se oslobodimo iluzije vlastite nepogrešivosti i sagledamo svijet očima onih koji nas okružuju. U svijetu koji često slavi samopromociju i takmičarski duh, poniznost nas vraća na pravi put, podsjećajući nas da vrijedimo onoliko koliko smo spremni služiti drugima.

Poniznost nas povezuje s onim što je najljepše u nama – s našom sposobnošću da volimo, razumijemo i prihvatimo druge, ali i sebe. Ona nas uči da se sreća ne nalazi u uspjehu koji drugi vide, već u miru koji nosimo u sebi. Kroz poniznost rastemo kao osobe i postajemo svjetlo u životima drugih, svjesni da su naši postupci, a ne naše riječi, prava mjera naše vrijednosti