Katolički odgovori

QOHELET (PROPOVEDNIK, קהלת‎, ECCLESIASTES): DAH I SVETI LjUDI IZ PROŠLOSTI

Ova starozavjetna knjiga, aludirajući da ju je napisao kralj Salomon, iako nije, nastala je polovinom trećeg stoljeća prije Krista, i odražava susret judejskog i helenskog duha. Zbog pesimističkih tonova neki su mislili da ju je napisao neki ateista, ali je u kanonu bogonadahnutih biblijskih knjiga. Zadavala je hermineutičke muke hebrejskim, rano krišćanskim i modernim tumačima. Imao bih, za sada, 2 note.

1) SVE JE DAH (הֶבֶל)
Hevel znači dah, isparenje, ono što se hukne. Moglo bi da se prevede sa više termina, ali kada se prijevodi neki konkretan autor, onda se određuje ono što on misli. To se izabere. I mi u Propovjednika nalazimo da on, u semitskom stilu, sebe pojašnjava i ovu imenicu povezuje sa vjetrom. Veli: „trčati za vjetrom“ (1, 17).
Sveti Jeronim je hevel-dah moralizovao i preveo kao „taština“. Vanitas vanitatum, dixit Ecclesiastes; vanitas vanitatum, et omnia vanitas (1, 2). Vanitas. Kako su svi sledili Vulgatu kao autoritativan tekst, ostade taština u svjetskim prevodima, kao i u našeg Daničića. Dragan Milin je to preveo sa „ništavilo“. Obe varijante su nesretne. Kako ova moralizatorska, tako i ova ontologizujuća. Jednostavno, Kohelet ne drži moralnu pridiku. Naprotiv. Za njega dobar i zao, pametan i glup imaju istu sudbinu; na zemlji materijalni uspjeh ne zavisi od pameti, kao ni tvoje zdravlje; sudbina (ne fatum) igra veliku ulogu, a ni posle smrti nema neke nagrade. Jeronim je ovo čitao kao fuga mundi, ali je to nepravilno čitanje.
Ništavilo je filozofski pojam, ali Kohelet nije bio filozof. Ništavilo je nula, ništa, nebiće. Para koja izlazi sa dahom ima svoj supstrat, iako nepostojan. Ispari, nema je više. Zato Kohelet želi da nam kaže kako sve u ovom svjetu je prividno, iako nije lišeno osnove, nije neka budistička Maja, privid. Iako nestaje. Vetar osećamo. Opet, on nam govori da je bolje biti pametan nego glup. Ostavlja stvari otvorenim, jer ne možemo shvatiti do kraja planove Božije.

2) ZLATNO DOBA.
7, 10: „Ne pitaj: 'Kako se desilo da su drevni dani bili bolji od ovih danas?'. Jer ne postavljaš takvo pitanje sa mudrošću“. Ovo je opće mjesto u mitologijama. Bilo je na početku zlatno doba. Mitovi odražavaju ljudsku psihu. Čoveku je potrebno da misli kako su na početku stvari stajale dobro. Sve je bilo kako treba. Sigurnost majčine utrobe.
Ne postoje u prošlosti bolji ljudi. To je jedna detinjasta ideja koju je djeluo i pokojni patrijarh spc Pavle. Pokušao je da objasni kako mi danas ne bi trebalo da se pričešćujemo stalno kao rani krišćani. To imamo u „Da nam budu jasnija neka pitanja naše vjere – Knjiga I, O čestom pričešćivanju vjernih“.
Piše: „U apostolsko doba krišćani su, iz žive vere u Krista i želje za jedinstvom s Njim, ne samo zvali se „sveti“..., nego zaista bili dostojni naziva i po svom životu i vladanju. Svetost u postupcima i gotovost na smrt za Krista zadivljavala je neznabošce, te su mnogi na taj način, bez mnogo teoretskog dokazivanja, zadobijani za krišćanstvo... Ali posle dobijanja slobode, za vreme cara Konstantina, prelaskom u krišćanstvo neznabožačkih masa, ne kao ranije samo iz dubokog ubmeđenja u istinitost krišćanske nauke i gotovosti na sve žrtve za Krista, nego mnogi iz oportunizma, jer su i car, vojni i civilni upravitelji i mnoštvo naroda bili krišćani – nivo krišćanskog života, spremnost na trud oko što veće čistote i svetosti svoje duše, postepeno pada sve niže. Ukorak s tim, revnost prvih krišćana da se pričešćuju na svakoj Liturgiji sve više hladi“.
Takvog zlatnog doba nikad nije bilo. Sam Apostol Pavle govori da je među krišćanima blud takav se teško može i kod pogana sresti. Tako da Pavle patrijarh nije bio u skladu sa Propovednikom, ali ni sa svojim imenjakom.
Drugo, ovo je opasna misao da sa padom krišćanstva u vreme Konstantina – iako se crkvena organizacija tada debelo promjenila – jer tu tezi plasiraju protestantske sekte, želeći da kažu kako smo izdali Crkvu. Tako nas nazivaju Velikom Crkvom, a oni su sledbenici pravog Kristovog učenja.
Toliko.

Ne ide mi sad to...ali mogao si ostaviti izvorno ili prevesti u cjelosti, pola ekavica, pola ijekavica

Koja ekavica?

QOHELET (PROPOVEDNIK, קהלת‎, ECCLESIASTES): DAH I SVETI LjUDI IZ PROŠLOSTI

Ova starozavjetna knjiga, aludirajući da ju je napisao kralj Salomon, iako nije, nastala je polovinom trećeg stoljeća prije Krista, i odražava susret judejskog i helenskog duha. Zbog pesimističkih tonova neki su mislili da ju je napisao neki ateista, ali je u kanonu bogonadahnutih biblijskih knjiga. Zadavala je hermineutičke muke hebrejskim, rano krišćanskim i modernim tumačima. Imao bih, za sada, 2 note.

1) SVE JE DAH (הֶבֶל)
Hevel znači dah, isparenje, ono što se hukne. Moglo bi da se prevede sa više termina, ali kada se prijevodi neki konkretan autor, onda se određuje ono što on misli. To se izabere. I mi u Propovjednika nalazimo da on, u semitskom stilu, sebe pojašnjava i ovu imenicu povezuje sa vjetrom. Veli: „trčati za vjetrom“ (1, 17).
Sveti Jeronim je hevel-dah moralizovao i preveo kao „taština“. Vanitas vanitatum, dixit Ecclesiastes; vanitas vanitatum, et omnia vanitas (1, 2). Vanitas. Kako su svi sledili Vulgatu kao autoritativan tekst, ostade taština u svjetskim prevodima, kao i u našeg Daničića. Dragan Milin je to preveo sa „ništavilo“. Obe varijante su nesretne. Kako ova moralizatorska, tako i ova ontologizujuća. Jednostavno, Kohelet ne drži moralnu pridiku. Naprotiv. Za njega dobar i zao, pametan i glup imaju istu sudbinu; na zemlji materijalni uspjeh ne zavisi od pameti, kao ni tvoje zdravlje; sudbina (ne fatum) igra veliku ulogu, a ni posle smrti nema neke nagrade. Jeronim je ovo čitao kao fuga mundi, ali je to nepravilno čitanje.
Ništavilo je filozofski pojam, ali Kohelet nije bio filozof. Ništavilo je nula, ništa, nebiće. Para koja izlazi sa dahom ima svoj supstrat, iako nepostojan. Ispari, nema je više. Zato Kohelet želi da nam kaže kako sve u ovom svjetu je prividno, iako nije lišeno osnove, nije neka budistička Maja, privid. Iako nestaje. Vetar osećamo. Opet, on nam govori da je bolje biti pametan nego glup. Ostavlja stvari otvorenim, jer ne možemo shvatiti do kraja planove Božije.

2) ZLATNO DOBA.
7, 10: „Ne pitaj: 'Kako se desilo da su drevni dani bili bolji od ovih danas?'. Jer ne postavljaš takvo pitanje sa mudrošću“. Ovo je opće mjesto u mitologijama. Bilo je na početku zlatno doba. Mitovi odražavaju ljudsku psihu. Čoveku je potrebno da misli kako su na početku stvari stajale dobro. Sve je bilo kako treba. Sigurnost majčine utrobe.
Ne postoje u prošlosti bolji ljudi. To je jedna detinjasta ideja koju je djeluo i pokojni patrijarh spc Pavle. Pokušao je da objasni kako mi danas ne bi trebalo da se pričešćujemo stalno kao rani krišćani. To imamo u „Da nam budu jasnija neka pitanja naše vjere – Knjiga I, O čestom pričešćivanju vjernih“.
Piše: „U apostolsko doba krišćani su, iz žive vere u Krista i želje za jedinstvom s Njim, ne samo zvali se „sveti“..., nego zaista bili dostojni naziva i po svom životu i vladanju. Svetost u postupcima i gotovost na smrt za Krista zadivljavala je neznabošce, te su mnogi na taj način, bez mnogo teoretskog dokazivanja, zadobijani za krišćanstvo... Ali posle dobijanja slobode, za vreme cara Konstantina, prelaskom u krišćanstvo neznabožačkih masa, ne kao ranije samo iz dubokog ubmeđenja u istinitost krišćanske nauke i gotovosti na sve žrtve za Krista, nego mnogi iz oportunizma, jer su i car, vojni i civilni upravitelji i mnoštvo naroda bili krišćani – nivo krišćanskog života, spremnost na trud oko što veće čistote i svetosti svoje duše, postepeno pada sve niže. Ukorak s tim, revnost prvih krišćana da se pričešćuju na svakoj Liturgiji sve više hladi“.
Takvog zlatnog doba nikad nije bilo. Sam Apostol Pavle govori da je među krišćanima blud takav se teško može i kod pogana sresti. Tako da Pavle patrijarh nije bio u skladu sa Propovednikom, ali ni sa svojim imenjakom.
Drugo, ovo je opasna misao da sa padom krišćanstva u vreme Konstantina – iako se crkvena organizacija tada debelo promjenila – jer tu tezi plasiraju protestantske sekte, želeći da kažu kako smo izdali Crkvu. Tako nas nazivaju Velikom Crkvom, a oni su sledbenici pravog Kristovog učenja.
Toliko.

Neću boldat greške u dodavanju ije i je

Dobro barem sam se potrudio prevesti jer je ovdje zabranjena ćirilica.

He he ulovila sam te

Poput sv. Franje Ksaverskog, koji je pri dnevnim poteškoćama i patnjama u misionarskom radu oko obraćenja pogana u dalekoj Indiji nalazio okrepu u uzdahu : „O presveto Trojstvo, Tebi za ljubav, na čast i na hvalu!“ Nađimo i mi u tome utjehu jer smo izloženi nasrtljivom i krivovjernom misionarenju vjernika srpske crkve.

Nisam siguran Kopitaru, ali mislim da ova žena na tebe misli.