Katolički odgovori

Za trajno činiti dobra djela je nužna Božja milost
Citiraš redovnika Pelagija, čije učenje je hereza...tu herezu je pobio najveći teolog i naučitelj Crkve sveti biskup Augustin Aurelijus

U principu tvoje razmišljanje je dobrohotno, bona fide, dobronamjerno (valjda) želiš reći i preporučiti nam svima da trebamo činiti dobra djela, živjeti pravedno, biti dobri...to je sve ok
Svaki čovjek može u načelu biti svet, može se truditi biti svet, truditi se činiti dobra djela...
I svatko tko to srcem istinski želi i trudi se , vršiti će
Ali ima jedna kvaka...da bi to trajno činio treba mu i Božja milost

Uzdanje samo u vlastite snage je zapreka milosti ...i pelagijanizam- heretičko učenje

Ponekad je teško procijeniti nečije namjere, osobito u žaru rasprave. Možda ih i nije moguće sa sigurnošću dokazati, a pogrešna tumačenja i nerazumijevanja lako mogu dovesti do međusobnih optužbi. Iako nema objektivnih dokaza za dobronamjernost. Dobra namjera se ne očituje u skrivanju iza trola, niti krivo optužuje i podmeće Pelagijanizm. Ipak, vjerujem da otvorenost i iskren dijalog mogu pomoći da jedni druge bolje razumijemo.
Meni je u ovoj raspravi pomoglo prisjećanje na živote katoličkih svetaca koje smo ovih dana spominjali. Primjerice, sveti Robert Bellarmino nije tvrdio da ljudi „moraju“ griješiti. Naprotiv, u duhu katoličke predaje učio je da grijeh nije nužan, nego plod slobodne ljudske volje, koja se može, ali i ne mora, okrenuti protiv Boga. U svom djelu De gratia et libero arbitrio (O milosti i slobodnoj volji) naglašavao je da Bog nikoga ne prisiljava na grijeh: „Bog nikoga ne prisiljava na grijeh; čovjek griješi jer slobodno hoće, a ne jer mora.“ Također je isticao da Božja milost čovjeku daje stvarnu mogućnost da izbjegne grijeh: „Bog nikada ne uskraćuje svoju pomoć onome koji je želi primiti; tko padne, pada svojom voljom, a ne zbog nužnosti.“
Ove misli pomažu mi da se prisjetim kako katolik ne može vlastitim snagama pobijediti grijeh, nego to može samo uz pomoć Božje milosti, koja se daruje preko sakramenata Katoličke Crkve. Upravo ta milost preobražava ljudsku dušu.

Dragi Kopitaru!

Prvo da ti se ispričam, tebi i onima kojima sam nedostajao, što sam sa foruma "otišao" bez pozdrava. Zbog nedoličnog ponašanja (čitaj trol), Giovi je odlučio da me stavi u verige na tjedan dana. Kad postaneš nešto kao inventar na forumu, onda nije nimalo ugodno kad te stave u verige, pa makar to bilo "samo" tjedan dana. Nekome tjedan dana nije puno - meni jest. Uglavnom! Ako u nekoj skoroj ili daljnjoj budućnosti ponovo "otiđem" sa foruma, znajte da sam završio kao Frank Morris i braća Anglin, nešto kao Jimmy Hoffa ili D. B. Cooper. Dečki moji! Borme hudo. Pustimo sad to.


Pa to i jest ironija. Jedan zgubidan i običan lajbek, da sad ne kažem, tip koji je dijete modernizma, odrastao uz Karl Rahnera i Hans Urs von Balthasara, bolje poznaje nauk Katoličke Crkve od žene koja ja navodno tradicionalna i pravovjerna, od žene čiji svaki post počinje i završava sa; modernizam, modernizam, modernizam, modernizam, modernizam. Jesi vidio Kopitaru, kako je nasjela na tvoju rečenicu?! Kao "citira" Tomu Akvinskog. Pitanje je odakle taj citat, i čija je to rečenica. O tome konkretno dalje u postu. Jedno je definitivno sigurno: ako to i jest rečenica Tome Akvinskog, Toma sasvim sigurno nije upao u pelagijanizam. Majkićka jest.

Vidi ovo gdje je sve počelo;




Malo koja tvrdnja je istinitija od npr. ove tvoje rečenice Kopitaru;



Gle sad razliku kad Majkićka citira "Tomu Akvinskog", i ovog ovde citirano, također od tog istog Tome Akvinskog;



Kao što slobodna volja nije dovoljna za ustrajnost u dobru bez pomoći Božje izvana, tako nije dovoljan ni ikakav usađeni habitus (trajna krepost). Jer u sadašnjem stanju života habitusi koje nam Bog ulijeva ne uklanjaju potpuno promjenjivost i sklonost zlu iz slobodne volje, iako je donekle učvršćuju u dobru. Stoga kada kažemo da čovjek treba pomoć milosti za konačnu ustrajnost, ne mislimo da mu se, povrh prve usađene milosti po kojoj može činiti dobra djela, ulijeva neka nova posebna milost koja ga osposobljuje za ustrajnost. Nego mislimo da, čak i kada je čovjek primio sve besplatne darove koje će ikada primiti, on i dalje treba neku pomoć Božje providnosti koja ga izvana upravlja i vodi. Zato je rečeno: „Onaj koji je u vama započeo dobro djelo, dovršit će ga do dana Krista Isusa“ (Fil 1,6); i „Sam će vas Bog svake milosti, koji vas je pozvao u svoju vječnu slavu u Kristu Isusu, nakon što nakratko podnesete patnju, usavršiti, učvrstiti i utvrditi“ (1 Pt 5,10). U Svetom pismu nalazimo mnoge molitve za ustrajnost: npr. „Učvrsti moje korake na svojim stazama, da mi noge ne pokliznu“ (Ps 16,5); a osobito molitvu u Očenašu: „Dođi kraljevstvo tvoje“ – jer kraljevstvo za nas neće doći ako ne ustrajemo u dobru. Sv. Toma Akvinski "Summa contra Gentiles"



Vidi razliku kad Majkićka citira Tridentski sabor, i ovog ovde, također taj isti Tridentski sabor;



DS 1536 Nitko ne smije misliti, koliko god on bio opravdan, da je oslobođen od obdržavanja zapovijedi [kan. 20]; nitko se ne smije služiti onom lakomislenom riječi koju su Oci zabranili pod prijetnjom anateme, da opravdan čovjek ne može obdržavati Božje zapovijedi [kan. 18 i 22; usp. *397]. "Bog naime ne zapovijeda nemoguće, nego zapovijedajući potiče i da činiš što možeš i da moliš što ne možeš", i pomaže kako bi mogao; "Zapovijedi onoga nisu teške" [1 Iv 5,3], čiji je "jaram sladak i breme lako" [Mt 11,30]. Oni naime koji su sinovi Božji ljube Krista; koji ga pak ljube (kao što sam svjedoči) čuvaju njegove riječi [usp. Iv 14,23], a to naime mogu činiti uz Božju pomoć.


DS 1537 Premda naime u ovom smrtnom životu, (ljudi) koliko god bili sveti i pravedni, padaju katkada barem u lake i svakidašnje grijehe, koji se zovu i oprostivi [kan. 23], ipak zbog toga ne prestaju biti pravedni. Pravedni naime (izgovaraju) ponizno i istinito one riječi: "Oprosti nam duge naše" [Mt 6,12; usp. *229sl]. Zbog toga se pravedni moraju osjećati još više obvezatnima da hodaju putem pravednosti, "oslobođeni od grijeha, postali su sluge Božje" [Rim 6,22] "živući trijezno i pravedno" [Tit 2,12], mogu napredovati u Kristu Isusu, po kojem imaju pristup istoj milosti [usp. Rim 5,2]. Bog naime one koje je jednom opravdao svojom milošću "ne napušta, ako oni njega prije ne napuste".


I sama prošnja da se primi milost, jest milost Božja. Također, sama čovjekova sloboda jest milost. Čovjek da se postavi na glavu, nemere zadobiti Božju milost. Jer upravo to jest definicija milosti. Iz ovog se jasno vidi da nikada ne možemo dovoljno naglašavati Božju milost, ne samo da možemo naglašavati milost Božju, nego smo to i dužni činiti, baš kao što su svi sveci i svetice to činili i bili itekako svjesni toga. Dok ja sa druge strane, dovoljan samo "treptaj oka" da se prenaglasi slobodna volja čovjeka. U čemu je ovde problem;


Oni ne žele oproštenje od Boga i uopće nikakav dar od njega. Oni sami žele biti u redu - ne oproštenje, nego pravedna nagrada. Oni ne žele nadu, nego sigurnost. S tvrdim rigorizmom religioznih vježba, molitvama i djelovanjima žele sebi priskrbiti pravo na blaženstvo. Nedostaje im poniznost koja je bitna za svaku ljubav, poniznost da primimo ono što nam se daruje onkraj naše zasluge i učinka. Poricanje nade u korist sigurnosti, pred kojim ovdje stojimo, počiva na nesposobnosti da se podnese napetost onoga što dolazi i da se prepusti Božjoj dobroti. Stoga je takav pelagijanizam otpadništvo od ljubavi i nade, ali u konačnici i od same vjere. Čovjekovo srce tada postaje tvrdo prema samome sebi, prema drugima, a naposljetku i prema Bogu: čovjeku je potrebno Božje božanstvo, ali mu njegova ljubav više nije potrebna. On samome sebi daje pravo, a Bog, koji se s njime ne slaže, postaje njegov neprijatelj. Farizeji su Novoga zavjeta uvijek vrijedeće oličenje ovoga izobličenja religije. Srž je ovoga pelagijanizma religija bez ljubavi, koja se tako pretvara u žalosnu karikaturu religije. Pelagijanizam je pobožnih dijete straha, osakaćene nade, koja ne može izdržati napetost zbog dara ljubavi koja se ne može iznuditi. Tako se nada pretvara u strah, a strah rađa težnju za sigurnošću u kojoj ne smije ostati nikakva neizvjesnost. Joseph Ratzinger "O vjeri, nadi i ljubavi"


Sad smo došli do onog iz početka ovog posta gdje sam postavio sumnju u autentičnost citiranja kad je Majkićka u pitanju. Prije je "citirala" Tomu Akvinskog bez da je navela izvor. Tako da je to sve vrlo dvojbeno. Šta je Toma točno rekao, i gdje je on to točno rekao. Sad me pitaš Kopitaru; zašto tolika sumnja?! Zbog ovog, citiram;



Djelo "De gratia et libero arbitrio" nije napisao sveti Robert Bellarmino.
Djelo "De gratia et libero arbitrio" jest napisao Sv. Augustin.

"Nije" i "Jest", - velika razlika. Majkićka! Fulala si za dobrih 1100 godina. Sv. Augustin je 427 god. napisao djelo "De gratia et libero arbitrio". Sv. Robert Bellarmino je rođen 1542. Kako je moguće da ti citiraš citate (više njih) iz knjige koja nikad nije napisana?! To je jako dobro pitanje. Drugim riječima, uspjela si nemoguće. Jel to u redu prema ostalim forumašima?! Javno citirati i iznositi nepostojeće djelo koje nikad nije napisano?! Ajde odgovori! Dečki moji! Hudo.

De da te nešto pitam Majkićka. Možeš li ti nešto citirati na temu milosti i slobodne volje, ili, nešto po svojem odabiru, iz onog nepostojećeg dijela koje Sv. Robert Bellarmino nikad nije napisao?! Meni nije problem ovde citirati cijelu knjigu "De gratia et libero arbitrio" od Sv. Augustina. Možeš li?!

Drago mi je da si se vratio, iz solidarnosti sam sam sebe isključio i ako sam želio nešto reći oko ovih napisanih nepravilnosti ali bolje da nisam jer si ti to to sada napravio upravo kako treba po ps-u.

BRAVO!!!


Da li je ikoji čovjek bez grijeha u ovom životu


Sada, pitanje je li ikada postojao, postoji, ili ikada može postojati čovjek koji živi tako pravedan život u ovom svijetu da nema nikakvog grijeha, može ostati otvoreno među istinskim i pobožnim kršćanima; ali tko sumnja u mogućnost tog bezgrješnog stanja nakon ovog sadašnjeg života – taj je lud. Što se mene tiče, doista ne želim raspravljati o tome čak ni u vezi s ovim životom. Iako mi se čini da taj odlomak ne može imati dvojako značenje, u kojem je napisano: „Pred tobom nitko živ ne može biti opravdan“ (i slično u sličnim odlomcima), ipak bih želio da je moguće pokazati ili da takvi citati mogu imati bolje značenje, ili da je savršena i potpuna pravednost, kojoj nije moguće ništa dodati, bila ostvarena u nekom ranijem vremenu u nekoj osobi dok je prolazila kroz ovaj život u tijelu, ili da se sada ostvaruje, ili da će se ostvariti u budućnosti. Međutim, velika većina ljudi, iako ne sumnja da će im do posljednjeg dana života biti potrebno moliti molitvu koju tako istinito mogu izreći: „Oprosti nam dugove naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim, “ (Matej 6:12) ipak vjeruje da u Kristu i Njegovim obećanjima posjeduju istinsku, sigurnu i nepogrešivu nadu. Nema, međutim, nijednog načina kojim bi bilo koja osoba postigla apsolutnu savršenost, niti kojim bi bilo koji čovjek učinio i najmanji napredak prema istinskoj i pobožnoj pravednosti, osim pomoću milosti našeg raspetog Spasitelja Krista i dara Njegova Duha; i tko to poriče, gotovo bih rekao, ne može se ispravno smatrati dijelom bilo kakvih kršćana. Sv. Augustin "On Nature and Grace"



Kao što ni najzdravije tjelesno oko ne može vidjeti bez pomoći svjetlosnog sjaja, tako ni najpravedniji čovjek, iako savršeno opravdan, ne može ispravno živjeti bez pomoći vječnoga svjetla nebeske pravednosti. A opravdanje je po milosti, prema Rim 3,24: „Opravdani su besplatno njegovom milošću.” Dakle, i onaj koji je već primio milost treba daljnju pomoć milosti da bi živio ispravno. Sv. Augustin "On Nature and Grace"


Sad samo možemo čekati da i Sv. Augustin ispadne modernist.

Varaju se oni koji misle trolanjem, s puno riječi zatamniti svjetlo istinitog katoličkog nauka jer kako je to lijepo sročio Sv. Augustin: "Nema ničega opasnijeg od krivovjeraca koji govore mnogo i lažno o Bogu, a zatim svoje riječi nazivaju kršćanskim naukom." (De Haeresibus)
Samo istine radi napisati ću kako je biskup Vlado Košić napisao članak o Ivanu Paštriću (1636. – 1708.), on je hrvatski katolički svećenik, filolog, pjesnik, teolog, kulturni djelatnik, polihistor i teolog iz Splita koji u svom traktatu „De libero arbitrio et de gratia“ navodi sv. Roberta Bellarmina sedam puta, i to uvijek upućujući na mjesta iz Bellarminova traktata „De gratia et libero arbitrio“ https://hrcak.srce.hr/file/127745.

Uspjela si napisati post od nekoliko rečenica i nijednom nisi upotrijebila riječ - modernizam. BRAVO!



A šta je sa onima koji raskrinkavaju citiranje nepostojećih knjiga?! I oni se varaju?! Idemo provjeriti jel se varaju?!




To je ta knjiga iz koje si citirala?! Iskreno da ti kažem, meni to ne izgleda na knjigu. Više mi liči na to što si i sama napisala, citiram;


Točno tako mi to i izgleda. Kao članak koji je Vlado Košić napisao o nekom čovjeku koji se zove Ivan Paštrić. Ne znam koja slova si čitala, ali ja tebe nigde nisam pitao ili tražio šta je Vlado Košić napisao o čovjeku za kojega do sada nisam ni čuo (Ivan Paštrić). Ja tebe ovde pitam vrlo jednostavno pitanje: možeš li citirati neki odlomak, recimo prvih pet stranica nepostojeće knjige koju Sv. Robert Bellarmino nikad nije napisao. Da ili ne?! Jednostavno.

Molio bih da se raspravlja činjenicama, a ako je netko pogriješio bilo bi lijepo da se ispriča. "De Gratia et Libero Arbitrio" ili "O milosti i slobodnoj volji" je svakako napisao Roberto Bellarmino.
Koga zanima i zna latinski, u zbirci Opera omnia - zbirka djela R. Bellarmine-a od stranice 432 se može naći cijelo dijelo "De Gratia et Libero Arbitrio".

Međutim, ovo nije očito rasprava na akademskom nivou. Niti treba biti, ono što je bitno je ne citiranje bez pravog razumijevanja nego nauk Crkve za mene u konkretnom životu. A kako sam već napisao, na početno pitanje je ukratko sve rečeno već u drugom postu.

Možda bi netko lako došao u napast uvjeravati sebe (i druge) da će se spasiti mada se ne želi obratiti, ne želi se odreći grijeha i dopustiti da ga Bog mijenja što često zna biti bolno. Crkva naprotiv naučava da Bog želi mene i tebe da se spasimo, ali da bi do toga došlo trebamo priznati svoje grijehe i prihvatiti križ promjene kako bi se okrenuli prema Bogu.

Jest. Ja sam pogriješio. Zato se ispričavam Majkićki što sam je uporno "pilio u zdrav mozak" da to dijelo ne postoji. Očito da ipak postoji. Također se ispričavam svim forumašima koje sam doveo u zabludu, kad sam tupio ko Maksim po diviziji da to dijelo ne postoji, a očito da postoji. Đe ga samo nađe Giovi?! Sve sam prekopao u ovoj internet-žabokrečini, a vjeruj mi, imam stotine izvora gdje se šta nalazi, i nigde nisam mogao pronaći to dijelo.


Amen! Sačuvaj Bože da takvo što pomisli. Svaki dan je novo obraćenje, uvijek iznova i iznova. I tako do smrtnog časa. I svaki dan nam je ponovo i ponovo ponuđeno, hoćemo li birati zlo ili dobro.

Tekst ulijeva utjehu i povjerenje nama, obraća se nama grešnicima a ne nekim drugima.
Ja grešnik bez obzira što sam katolik i pokušavam živjeti po pravilima i dalje sam najveći grešnik i radujem se ovoj nadi smatrajući sve druge boljim od sebe pa bili i ateisti ili zločinci itd.
Sve ovo bi rekao i prije dvadeset godina kad sam bio svet i pravedan ali to bi bila samo formalno rečeno u dubini nisam tako mislio i to je nešto što je gore od bilo kakvog grijeha ta umišljena svetost i pravednost a koja ne može da ne vidi one tamo druge grešnike za koje se boji da će propasti umjesto da se za sebe boji a sve one druge vidi svetima i dobrima.

Zato sam i rekao da je za pravednike jedini lijek da padnu u veliko blato i kad se jednog dana milošću Božjom izvuku postaće normalni( to su koji vide kakvi su doista) kao što sam i ja postao i sad su mi svi oni grešnici prijatelji koje gledam ali istinski gledam kao svece Božje a dok sam postao najveći neprijatelj ovim svetim i pravednim.....

Upravo tako. A ima toga još. Mislim, ima takvih tekstova u riznici. Bogu hvala.


Bravo Kopitaru! Tu sam te čakao kad spominješ, citiram;


Jako dobro opisano.


Ps 19, 13-14

Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!

Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga.


Grijeha velikoga sačuvaj me Bože govori psalmista. Hudi je to grijeh. Najgori od svih. Kako kaže Lorenzo Scupoli, citiram;


Budući da imaju potamnjeno nutarnje oko te su usmjereni na sebe same i na izvanjska djela, pripisuju si mnoge stupnjeve savršenstva i uznositi sude druge. Nema toga tko bi ih mogao obratiti osim osobite Božje pomoći. Zbog istog razloga lakše se obrati i privede dobru kakav javni grešnik nego onaj pritajeni i prikriveni plaštom prividnih krijeposti. Lorenzo Scupoli "Duhovni boj"


Možda se jednog dana obrate zgubidani i bludnici. U nadi da su (sada) toga itekako svjesni, da su upravo to - zgubidani i bludnici.


Moj dobri prijatelj, Timotej (zvani Jobica) bi znao kazati, citiram;



Budući da sam i sam velika oholica, sebi slične mogu nanjušiti na kilometar. Tebe uopće nisam morao nešto posebno "njušiti", jer ohola prepotencija upravo vrišti iz svakog tvog posta. Intuitivno se postavljaš iznad svakog svog sugovornika, bez pardona svima oko sebe dijeliš packe i svakom loncu moraš biti poklopac. Ako pak uopće nisi svjestan vlastite pogoleme oholosti, onda je tvoje stanje toliko loše, da lošije gotovo uopće ne može biti. Timotej "Pravovjerje" 2.10.2012.


Zato se mi toliko borimo ovde na forumu. Jer jedan drugog možemo nanjušiti. Oholost je biti prepotentan, ali borme je i oholost dangubiti.




Svaka čast.


Bog je u svom majčinskom milosrđu uvijek pripravio lijekove za svaku dušu, prema njenim ranama i slabostima. Sv. Ambrozije "On the Duties of the Clergy"

Bog ne kažnjava iz mržnje, nego iz ljubavi. Kao što liječnik daje gorke lijekove za zdravlje tijela, tako i Bog dopušta nevolje za spasenje duše. Sv. Ivan Zlatousti "Homilies on Matthew"



A ovo kad kažeš, citiram;



Prijatelji. Nego šta. Kad jednom skužiš šta si i kakav si, odmah nekako lakše druge vidiš zašto su takvi kakvi jesu. I ne moramo se lagati. Svi smo jad i bijeda. Čemu uopće glumiti?! Pred kime?! Za koga?!


Tko sebe dobro poznaje, taj sebe malo cijeni. Toma Kempenac "Nasljeduj Krista"



Jer 17,10 Ja, Jahve, istražujem srca i ispitujem bubrege, da bih dao svakom po njegovu vladanju, prema plodu ruku njegovih.

Ps 139 1-3

Jahve, proničeš me svega i poznaješ,
ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
izdaleka ti već misli moje poznaješ.
Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
znani su ti svi moji putovi.


Ali znaš šta Kopitaru?! I ovo je također oholost. Reći ja sam takav i takav, zgubidan i bludnik, šta se tu može?! Ljudski rod je šaka jada. To je također oholost. Šta smo treba svakog trenutka biti svjestan, ali trebamo se truditi biti bolji. Pa makar za milimetar.

Znam samo jednostavno ni taj milimetar neće ali zato što ne želim to mi jako dobro ide....baš hudo