DJECA KOJA UMIRU BEZ KRŠTENJA
Ovdje nam samo preostaje odgovoriti na prigovor koji proizlazi iz toga da se djeca gube kad umru prije krštenja i prije nego što dođu do upotrebe razuma. Ako Bog hoće da se svi spase, prigovara se, kako to da ta djeca propadaju bez ikakve vlastite krivnje, budući da im Bog ne daje nikakvu pomoć da postignu vječno spasenje? Na taj prigovor postoje dva odgovora, od kojih je drugi točniji od prvoga. Ukratko ću ih navesti. Prvo se odgovara da Bog svojom prethodnom voljom želi da se svi spase, i stoga je dao opća sredstva za spasenje svih; ali ta sredstva ponekad ne postižu svoj učinak, ili zbog toga što se neki ne žele njima koristiti, ili zato što ih drugi ne mogu upotrijebiti, zbog sekundarnih uzroka (kao što je smrt djece), čiji tijek Bog nije dužan mijenjati, nakon što je sve uredio prema pravednom sudu svoje opće Providnosti; sve se to može prikupiti iz onoga što kaže sv. Toma. Isus Krist je ponudio svoje zasluge za sve ljude i ustanovio krštenje za sve; ali primjena tog sredstva spasenja, što se tiče djece koja umru prije upotrebe razuma, nije spriječena izravnom Božjom voljom, već samo dopuštajućom voljom; jer, budući da je on opći providitelj svega, nije dužan remetiti opći red da bi se pobrinuo za pojedinačni slučaj.
Drugi odgovor je da propasti nije isto što i ne biti blažen: jer je vječna sreća posve besplatan dar; i stoga njezin nedostatak nije kazna. Stoga je vrlo opravdano mišljenje sv. Tome da djeca koja umru u djetinjstvu nemaju ni kaznu osjetila ni kaznu gubitka; ne kaznu osjetila, kaže on, „jer kazna osjetila odgovara obraćenju prema stvorenjima; a u istočnom grijehu nema obraćenja prema stvorenjima“ (jer krivnja nije naša), „i stoga kazna osjetila ne pripada istočnom grijehu;“ jer istočni grijeh ne uključuje čin. Protivnici tome suprotstavljaju učenje sv. Augustina, koji na nekim mjestima pokazuje da je njegovo mišljenje bilo kako su djeca osuđena čak i na kaznu osjetila. Ali na drugom mjestu izjavljuje da je bio veoma zbunjen oko ove točke. Ovo su njegove riječi: „Kad dođem do kazne dojenčadi, nalazim se (vjerujte mi) u velikim poteškoćama; niti uopće mogu išta reći.“ A na drugom mjestu piše da se može reći kako takva djeca ne primaju ni nagradu ni kaznu: „Niti trebamo strahovati da je nemoguće da postoji srednja presuda između nagrade i kazne; jer je njihov život bio između grijeha i dobrih djela.“ To je izričito potvrdio sv. Grgur Nazijanski: „Djeca će biti osuđena od pravednog suca ni na nebesku slavu ni na kaznu.“ Sv. Grgur iz Nise bio je istoga mišljenja: „Prerana smrt djece pokazuje da oni koji su tako završili život neće biti u boli i nesreći.“
A što se tiče kazne gubitka, iako su ta djeca isključena iz slave, ipak sv. Toma, koji je najdublje razmišljao o ovoj točki, uči da nitko ne osjeća bol zbog gubitka onog dobra za koje nije sposoban; tako da, kao što se čovjek ne žali što ne može letjeti, ili običan čovjek što nije car, tako ni ta djeca ne osjećaju bol što su lišena slave za koju nikada nisu bila sposobna; budući da nikada nisu mogli na nju pretendirati ni po naravnim načelima ni po vlastitim zaslugama. Sv. Toma dodaje na drugom mjestu još jedan razlog, a to je da nadnaravno znanje o slavi dolazi samo po stvarnoj vjeri, koja nadilazi svako naravno znanje; tako da djeca nikada ne mogu osjećati bol zbog gubitka te slave, za koju nikada nisu imala nadnaravno znanje. On nadalje kaže, u prethodnom odlomku, da takva djeca ne samo da neće tugovati zbog gubitka vječne sreće, nego će se štoviše radovati svojim naravnim darovima; i na neki će način uživati u Bogu, koliko to uključuje naravno znanje i naravna ljubav: „Štoviše, radovat će se u tome što će mnogo sudjelovati u Božjoj dobroti i u naravnim savršenstvima.“ I odmah dodaje da će, iako će biti odvojeni od Boga glede sjedinjenja u slavi, „ipak biti sjedinjeni s njim po sudjelovanju u naravnim darovima; i tako će se moći radovati u njemu s naravnim znanjem i ljubavlju.“ Sv. Alfonz Liguori "The Great Means Of Salvation And Of Perfection"
Evo kako stvari stoje danas:
1. Tradicionalni stav (sv. Augustin, sv. Toma, Liguori i drugi)
Augustin je u jednom periodu učio da djeca bez krštenja idu u osudu (čak i s kaznom osjetila), ali kasnije je i sam priznao da je u nedoumici.
Toma Akvinski i mnogi skolastički teolozi razvili su ideju tzv. "limba" (limbus puerorum) – stanja prirodne sreće bez nadnaravne vizije Boga. Dakle, djeca nisu kažnjena, ali ne uživaju blaženstvo neba.
Sv. Alfonz Liguori, kojeg si citirao, brani baš to stajalište: djeca nisu kažnjena mukama, nego ostaju u stanju naravne sreće.
2. Razvoj u novije vrijeme
Limbus nikada nije bio službeno definiran kao dogma, nego kao teološko mišljenje.
Katekizam Katoličke Crkve (1992.) više ne spominje limbo. Umjesto toga kaže:
„Što se tiče djece koja umru bez krštenja, Crkva može samo povjeriti njihovo spasenje Božjem milosrđu, kao što to čini u obredu njihova sprovoda. Doista, veliko je Božje milosrđe koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci, koja ga je navela da kaže: ‘Pustite dječicu neka dolaze k meni, ne priječite im!’ (Mk 10,14).“ (KKC 1261)
Međunarodna teološka komisija (dokument iz 2007., uz odobrenje pape Benedikta XVI.) istaknula je da postoji „ozbiljna teološka nada“ da djeca koja umru bez krštenja budu spašena, upravo zbog Božje milosti i Kristove univerzalne spasenjske volje.
Ukratko: limbo je napušten kao objašnjenje, a naglasak je stavljen na povjerenje u Božje milosrđe.
3. Današnje stanje nauka
Crkva i dalje uči da je krštenje nužno sredstvo spasenja (jer ga je Krist ustanovio).
Ali, priznaje da Bog nije vezan sakramentima: može djelovati i izvan njih.
Zato se danas sve više naglašava nada da Bog spašava djecu koja umru bez krštenja, iako to nije definirano kao apsolutna dogma.
Dakle: u odnosu na ono što si citirao iz sv. Alfonza, promjena postoji. Crkva se udaljila od ideje o limbu i naglašava povjerenje u Božje milosrđe i Kristovu ljubav prema malenima.
Login
Registracija
FAQ
Traži
Osim možda našeg Hrkija sa foruma. 