Katolički odgovori

Hvala.

Nije tako teško, čim vjeruješ Bogu, znači da za tebe On negdje postoji.. Možda ovo "ne vjerujem u Boga" isto je kao "ne vjerujem u takvu, krivu sliku Boga koju mi žele nametnuti". Jer krive slike treba odbaciti, one samo remete pravu spoznaju.
Također i s onim ateistom - ako je on cijeli život tražio - zapravo je cijeli život na neki način vjerovao, jer ne možeš tražiti nešto za što si uvjeren da ne postoji (!).
Mnogi kršćani nažalost umiru kao ateisti, bez imalo nade, ufanja u spasenje i ljubavi prema Bogu. (Sačuvati ufanje je kod umiranja izuzetno bitno.)
Ja znam jednog ateista koji je pokušao moliti ovako: "Bože, ako postojiš, daj da te upoznam!" I nije prošlo dugo, dogodilo se upravo to. Našao Ga je i stavio cijeli život u njegove ruke i njegovu službu (postao je svećenik i pustinjak). To je mali brat Karlo (sv. Charles de Foucauld). On je kasnije zapisao puno dobrih stvari kao ovo: "Kad sam spoznao da Bog postoji, shvatio sam da ne mogu živjeti drugačije nego samo za Njega."

Ivančić je preporučio da svi molimo za iskustvo živog Boga, odnosno kako on kaže molimo za milost Božju da možemo reći da znamo (a ne samo vjerujemo) da Bog postoji.
I meni se poput tebe događa da mi se ponekada čini kao da Boga nema, odnosno kao da moje molitve ne dopiru do njega.
I kada čitam razna svjedočanstva u kojima se Bog na čudesan način očitovao u nečijem životu često se pitam što ja radim krivo u svom odnosu s Bogom pa nemam takvih iskustava.
Ipak svjestan sam kako je svačiji duhovni rast drugačiji i Božja pedagogija je različita u svačijem životu. Netko vrlo brzo napreduje u duhovnom životu, dok netko poput mene ide polako, gotovo puzajući. Razmatrajući iskustva nekih drugih ljudi mislim da trebam puno više moliti da bih iz ove faze "početne" duhovnosti popeo se stepenicu bliže Bogu. Problem je što uz obiteljske i poslovne obaveze nemam vremena za intenzivan molitveni život koji bi mi pružio potreban rast (skok) u vjeri i zato moram polako, malim koracima. Ključno je strpljenje, uostalom i sveci su prolazili kroz suhoće (osobit dojmljiv je primjer Majke Terezije opisan u knjizi "Dođi budi moje svjetlo").

Što se tiče filozofiranja o trpljenju Isusa kao pravog čovjeka i pravog Boga sve je napisano sažeto u uvodnom članku „Trpi li Bog?“ ili zašto nam treba bestrasni Bog? s bloga Konzervativac. O ovakvim stvarima beskrajno se raspravlja na zajedničkoj temi "Isus pravi Bog i čovjek".

pa najviše neodređeno filozofiraš ti
ako ne znaš odgovorti nego se pozivaš na uvodni članak i da tamo sve piše onda nisi ni trebala ni pisati ništa...kad sve piše u članku
U članku ne piše šta si ti pisala

U članku koji sam spomenula i koji je naveden uvodno Luka Ilić kroz riječi Thomasa Weinandyja zaključuje da trpeći Bog uništava čitavo kršćansko evanđelje i radosnu vijest koju utjelovljuje. To je meni nepotpuno i moderno tumačenje do kojeg su oni došli jer u razmatranju nisu uključili stvarnost Sv. Misne žrtve. Kad sam ti postavila ono pitanje nisam tvrdila da si ti nešto krivo rekao već sam htjela da zajedno upotpunimo sliku koju je filozofija već dala u tom spomenutom članku. Pokazalo se da ti to nisi sposoban napraviti zbog prevelikog subjektivnog animoziteta.

Meni je sv. Misa slavljenje.

Patristi i svi veliki teolozi KC su rekli u vezi toga
Ja se priklanjam njihovom mišljenju, a ne modernističkim filozofijama

To je jako pohvalno

Nije samo to jer se ne smije zanemariti njen žrtveni karakter.
Papa Benedikt je jednom rekao: Crkva stoji i pada s liturgijom. Kad opadne štovanje božanskoga Trojstva, kad se vjera više ne pojavljuje u svojoj punini u liturgiji Crkve, kad ga guše čovjekove riječi, njegove misli, njegove nakane, tada će vjera izgubiti mjesto na kojem se izražava i gdje stanuje. Zbog toga je ispravo slavlje svete liturgije središte svake obnove Crkve.