Katolički odgovori

Velečasni Željko Blagus doktorirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani 1998., a mons. Ratko Perić je doktorirao 1971. na Papinskom sveučilištu Urbaniana. Ova dva doktora katoličke teologije naoko različito pristupaju tekstu iz poslanice Filemonu.
Blagus pristupa prenesenom značenju pa intervenira u same riječi pisma: „Ako ti je [tvoj bližnji] u čemu skrivio ili ti je što dužan, to meni [Kristu Otkupitelju] upiši. Ja, [Spasitelj i Jaganjac Božji], potpisujem svojom rukom: ja ću platiti. Da ti ne reknem da mi i samoga sebe duguješ!“ https://zupa-uznesenja-bdm.hr/content-b ... -brix-4/5/
Iako Blagus ima dobru poantu i povezuje ju s praštanjem, problem mi je što se ipak ne drži izvornog teksta koji glasi (Fil. 1,18-19) „Ako ti je u čemu skrivio ili ti je što dužan, to meni upiši. Ja, Pavao, potpisujem svojom rukom: ja ću platiti. Da ti ne reknem da mi i samoga sebe duguješ!“
Mons. Perić čitavu poslanicu razlaže baš doslovno u povijesnom okviru privatnog pisma bez intervencije u tekst same poslanice. https://www.vjeraidjela.com/onezim-iz-kolose/
Kako općenito shvaćate praštanje drugima? Može li se to? Koja je Božja uloga u tome?

Nisam dobro shvatio razliku između njih dvojice inače Blagusa znam osobno jer je bio kapelan u V.Gorici kad sam živio tamo za vrijeme pok.Frkina.

Ti si trol koji iz svake teme pravi vlastitu biografiju u nastavcima turske sapunice, puno epizoda nula bitne radnje. Napiši još što si doručkovao s Frkinom pa da zatvorimo trilogiju! Ono što pišeš je nebitno, nepotrebno i neprovjerljivo. O Blagusu raspravljamo na temelju onoga što je javno dostupno na internetu, a ne po tvojim šuškanjima i tajnim zbirkama bapskih priča.

Pošto Blagusa znam poznat mi je i njegov stil jer sam ga puno puta slušao kako propovjeda na misi u VG.

U uvodu vidimo da spominje djela Ivana od križa jer je i sam bio redovnik karmelićanin a čija ga duhovnost i oblikuje, oni ( karmelićani) ga šalju u Rim na daljne školovanje a nakon toga on iz meni nepoznatih razloga se ne vraća karmelićanima nego počinje služiti kao biskupijski svećenik.

Ovdje koliko sam shvatio Blagusa on govori da možemo oprostiti tek kad se uvjerimo da nam počinitelj ne može nanijeti ili nanositi veću štetu nego što mu je dopušteno tj. da se trebamo pouzdati da će Bog svojom očinskom ljubavlju i brigom budući da sve zna i da smo se njemu utekli neće dopustiti da nam se dogodi ništa što bi bilo na našu štetu....toliko sam razumio u prvom djelu.

U drugom govori pozivajući se na poslanicu Filomenu da sve dugove i oštećenja prouzrokovane od počinitelja koji nas je uvrijedio ili nanio štetu upišemo samome Isusu time nam poziva u svesti da taj dug, uvreda i šteta koja je time uzrokovana a koju počinitelj nikada ne bi mogao nadoknaditi a posebno kad se radi npr. o ubojstvu , silovanju i sl. Isus svakako može a da ne zaboravimo da i vlastiti život dugujemo te da smo bez obzira na štetu koju smo pretrpili mi smo uvijek veći dužnici njemu.

Da li je ovo od Blagusa bilo kao nekakva intervencija na tekst budući da Pavao govori o tome da Filomen njemu Pavlu upiše sav dug i štetu koju mu je prouzročio odbjegli rob?

Moje mišljenje je ( Fran bi rekao to nipošto ne smiješ imati svoje mišljenje...) Da sve što Pavao govori je kao da sam Krist govori i da nećemo napraviti nikakvu grešku ako ovo što on govori za sebe u smislu duga i štete primijenimo mi u svom slučaju na Isusa.

Ovo što je govorio Ratko Perić je zapravo isto ali konteksti su različiti jer Blagus govori o problemu koji mi imamo kad opraštamo i kako ga riješiti a Perić želi prikazati kako ljubav i opraštanje okreću situaciju od štete u veliku korist kad to činimo u Isusovoj ljubavi i njegovim milošću.

Nije Blagus fokusiran samo na najteže grijehe poput ubojstva i silovanja već i na one male svakodnevne koje ljudi zbog okorjele savjesti ne primjećuju, toleriraju i ne mijenjaju se. Isto tako jako je pohvalno da povezuje sve to sa sakramentima Katoličke Crkve, posebno sakramentom pomirenja. Pa u tom smjeru naglašava kako će bol tj šteta koju ima oštećene osobe biti nadoknađena od samog Boga.
Treba istaknuti I treću pretpostavku praštanja, a to je vjera u jednu od 6 glavnih istina kršćanstva: da Bog svako dobro nagrađuje i svako zlo kažnjava. Bogu moramo prepustiti kako i kada će se on razračunati s našim mučiteljima, štetočinama, dužnicima i grešnicima. https://zupa-uznesenja-bdm.hr/content-b ... -brix-4/6/

Koliko sam ja skužio tekst nije fokus na našim grijesima kao ni oprostu od strane Boga koji uvijek rado oprašta ako se kajemo, već ukazuje na naš problem opraštanja drugima, to nam je svima jasno jer nam je teško oprostiti pogotovo kad se radi o težim slučajevima i da bi to mogli trebamo se nekako umiriti u spoznaji da će sam Bog uzeti na sebe taj dug i oštetu, itd te će nam biti višestruko nadoknađeno i ako Bog nama ništa ne duguje već smo mi njemu sve dužni pa i sam život.... ali ipak je utješna spoznaja da će nam biti sve nadoknađeno puno više od očekivanog.

Ne ide tebi katolička perspektiva kako Bog sakramentalnom milošću mijenja čovječju dušu, a niti si pročitao cijeli Blagusov tekst koji ima 6 stranica, a ja sam postavila link u kojem jasno stoji kako je vjera „da Bog svako dobro nagrađuje i svako zlo kažnjava“ jedna od 6 istina katoličke vjere. Teško tebi idu sakramenti i Katolička Crkva preko tastature jer bi ti sve direktno, ti i Bog, a to nije volja Božja već se njegova Volja očituje u služenju Katoličke Crkve.

Nemoj tako, vidiš da sam se potrudio i pročitao sve što si stavila ako ima još nešto što ne znam stavi i to....ja poštujem sve što kaže velečasni Blagus i mons. Perić, rekao sam ti već da mi je poznata misao velečasnom Blagusa on je dosta zaslužan i za moje duhovnu formaciju.....nisam ja bilo ko Majkićka možeš od mene puno naučiti.

Ne mislim slijediti put opakih oholica umišnjenih miti išta učiti od njih. Nasuprot tome pametno je pročitati što vlč Blagus piše. On je jako fokusiran na sakrament pomirenja Katoličke Crkve o kojem kaže: „Glede pomirenja, e tu treba reći da za pomirenje trebamo dvije strane: i žrtvu koja je spremna oprostiti, ali i agresora koji je spreman uvidjeti svoje zlo, pokajati se za njega, zatražiti oproštenje, izraziti želju za pomirenjem, učiniti neki znak zadovoljštine i promjene. Ukoliko zločinac nije spreman na obraćenje, pomirenje, promjenu, zadovoljštinu, iskreno traženje oprosta i pomirbe, onda je za nas važno ono što Sveto Pismo nama kaže: Koliko je do vas, budite u miru sa svima. A ono što ne ovisi o nama, za to nismo ni odgovorni. I za kraj, kad Isus od nas traži da oprostimo svojim neprijateljima, on je uvijek spreman preuzeti dug tih naših neprijatelja na sebe i dati nam zadovoljštinu i naknadu koja čak prelazi štetu koju su nam naši agresori nanijeli.

Pročitao sam tekst doktora svećenika.
Vrlo važna tema, odlučujuća. Zanimljivi naglasci u tekstu.
Spominje teške stvari poput ubojstva i dr. Ili tešku sudbinu Ivana od Križa. Ako je kušao nešto od toga dvoga onda je kvalificiran nešto reći o tome. To što je svećenik i doktor meni ne znači ništa.
Stoji slijedeće: kome se više prašta više ljubi. To je taj paradoks na koji se možemo pozvati – grešnici.
Na intelektualnoj razini oprostiti ću sve, jer imam koristi od toga.
Međutim, ako kažem: opraštam! Je li to stvarno tako!? Ne mora biti, i češće nije. A Bog to pokaže duši prije ili poslije, a to su već pasivna čišćenja.
Ako je oproštenje dubinsko i učinak je odmah vidljiv. Kao olakšanje ili pak odstupanje zloduha koji je imao pravo držati se za nepraštanje, a manifestacija može biti uz otpuštanje smrada. Ovo se događa kada duša oprosti bez riječi, iz dubine boli, sa križa. Smijemo misliti da ni Krist u ta tri sata nije samo psalmirao.
U prvom slučaju osoba koja prašta može osjetiti prvo sućut prema uvreditelju. A kažem, ako je istinsko učinak je odmah vidljiv u oba.
Za ovo što sam rekao redovito su potrebne godine ako se radi o teškim stvarima.

Ne bih se baš složila da je potrebno puno vremena osim ako čovjek to ne radi vlastitim snagama.
Međutim trebamo li shvatiti taj princip oprosta dužnicima svojim da bi Bog oprostio dugove, kao svojevrsnu ucjenu?

Ne jer kod neopraštanja samo sebi štetiš.
Ali jako je teško oprostiti.

Bog traži, čeka na taj naš čin. Nerijetko smo spremni na to tek kad ne ide više (sa križa). Ostaju posljedice, povreda, a i to treba sanirati, a to samo Bog može. I to traje dugo.
Ucjena? Zapovijed. Na koncu čin praštanja je izraz vrhunske ljubavi i prema sebi

Treba reći da je praštanje posve u našoj vlasti i služi prvenstveno nama sa se oslobodimo nutarnjeg tereta jer osvetoljubivosti, mržnja, negativni osjećaji, ugroženosti, izigravanja vječne žrtve, samosažaljenja i slično nisu zdravi i zreli mehanizmi obrane. No, teoretski nitko ne bi trebao biti prisiljen praštati, a i netko tko je npr. fizički jak može, umjesto trpljenja, odabrati opaliti šamar nekom tko mu opsuje majku pa na taj način naplatiti dug i štetu koju mu je psovka uzrokovala. Dakle ne odnose se ti negativni, nezreli mehanizmi obrane jednako negativno na sve ljude niti svi ljudi mogu lako praštati. I dalje stoji pitanje je li to svojevrsna ucjena, u stilu ja tebi ti meni?

Imas u 2 Sam 16,5 i dalje kako Šimej proklinje Davida. A David podnosi u duhu pokore,iako ga okružuje vojska. Podnositi nepravdu dakle nije slabost nego jedno od 5 duhovnih djela milosrđa.

Ne sjećam se jesam li spominjao Sedlarov dokumentarac o ubijenoj djeci u Domovinskom ratu. O majkama ubijene djece koje su govorile o tome, ali nisu mogle oprostiti, devet od deset, koliko se sjećam.
Nije isto oprostiti psovku, šamar ili ubojstvo, iako i za šamar moze proći vremena,pogotovo ako je od bliske osobe sa autoritetom. Kad pričamo o teškim stvarima redovito je puno vremena potrebno. Život nije igra, ili: kako ćemo, lako ćemo.
Osobe koje imaju teška iskustva osjećaju dodatnu nepravdu lamentiranjem drugih kršćana o praštanju, kako treba opraštati, kako su oni oprostili i sl. a većina njih je oprostila razbijen prozor ili ružnu riječ. A velika je razlika. Velika. I posljedice nisu iste. Čak i kad netko izgovori opraštam npr. ubojstvo. Iznimno možda može biti riješeno. Osoba može nakon toga osjetiti trenutno olakšanje, a za godinu dana Bog pokaže unutarnju bol a čega prije nije bila u potpunosti svjesna. To su posljedice povrede, i onda ponovno. Kao kod teške nesreće kada nije dovoljan samo jedan kirurški zahvat, nego više njih. Ne znam otkuda ta ideja sveprisutna, kao Krist je oprostio pa ćemo tako i mi. Hoćemo, ali redovito malo po malo. U svoje vrijeme ili u Božje vrijeme. Treba tu i psihičke snage. Mozda zato i padamo u grijehe. Da bi osjetili koliko smo potrebni oproštenja, ali isto tako i drugi. Na kraju krajeva drugi koji mi nanosi zlo žrtva je Zla. I ta svijest biva najboljom apologijom čovjeka. Opravdati ću drugog jer i sam sam žrtva često nemoćan pod navalom Zla. Zlo je, dakle, neprijatelj ne čovjek.
Čuo sam jedanput prigovor: Zašto je Bog stvorio vraga? Olako tu mozemo posezati za angeologijom i brzim odgovorom. Bolje reći sa sv. Augustinom: Tražio sam odgovor na pitanje:Odakle zlo? (unde malum) I nisam ga nalazio.'

Ako netko ima težih stvari najprije neka ide od lakših. Ne vjerujem da i to čovjek može sam, često puta ni kada hoće. Npr. molim 30 dana na nakanu praštanja i ništa. Zašto? Ne znamo.
Drugi put se moze dogoditi da nisam ni molio za to, npr. hodočastio sam na drugu nakanu a Bog mi daruje milost praštanja. Toj i toj osobi. A to opet ne znači da sam tada oprostio svima. Još manje da ne bismo smjeli moliti Oče naš. Naprotiv.
Kako ucjena kad sigurno moram znati da sam veliki dužnik osobno Bogu, a ne On meni, a zašto dopušta nepravde ne znamo. Teologija kaže da Bog to ne želi ali dopušta. Ali kada nama prašta očekuje isto. Ili sam možda 'nemilosrdni dužnik'. Kako bilo radi se o duhovnoj kirurgiji ovdje ili ako dospijemo u čistilište ondje. Čišćenje od posljedica nepraštanja.
Da bi se došlo do praštanja potrebno je nekada najprije iscjeljenje nutrine, srca. Nužni su nam takvi seminari, iako ne znam ima li kompetentnih za to.
Srce radi povreda okameni i teško više može u samoći, gotovo nemoguće. Sve ga vrijeđa agresivan je prema drugima, a to su te rane nutarnje često duboke. Ponekada nastale od začeća, u utrobi, ranom djetinjstvu.
Radi svega su zajednički molitveni susreti gdje se moliš sa vjernicima nevezanima uz tvoju osobnu situaciju, tragediju. Kod takvi susreta srce se lakše otvara u prisutnosti drugih. Osjeti drugoga čovjeka a time i samoga sebe, a toliko više djeluje onda Božja snaga, ljubav, sa kojom idem i prema neprijateljima, a tu počinje kršćanstvo. Ljubav prema neprijateljima je imperativ. Radi pale ljudske naravi drugog puta nema. Do toga treba doć, zahtjevnog kršćanstva. Ljudima nemoguće...

Ono što sam se dugo pitao jest slijedeće. Trebamo li ljubiti Boga svojom snagom ili Božjom? Mislim i jednom i drugom s time da je dominantna Božja. 'živim ali ne više ja...' ili 'uzalud sam se mučio, nizašto naprezao snagu.' Ili vrhunac kalvarijske žrtve' po Kristu s Kristom i u Kristu'. Ljubav Božja u meni prema svima i prema neprijateljima. I što se događa? Otkrivam da su mi neprijatelji ustvari prijatelji koji su mi pokazali ego:uvrijeđenost, taštinu, zlopamćenje, osvetoljubivost, mržnju. Jer kad te se nagazi kod čišćenja sve izlazi van. Bog to malo po malo pokazuje, a nekada i više. Ko santu leda koju vidiš najprije samo izvana.
A onda i ono ispod kada se ne pada u depresiju radi viđenoga nego čak i zahvaljuje. O tome Ps ' tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo'. Bog je svjetlost i pokazuje nam grijehe i to je svjetlo, ne kao da bi grijeh bio svjetlo, nego je svjetlo što ga prepoznajemo kao takvog i onda ga se odričemo.
Vrh sante leda je tama, prema onoj: 'Bože, hvala ti što nisam kao drugi ljudi...' a što je oholost, potajna i skrivena, i tu prođu godine. A onda vidim da sam sam veliki dužnik Bogu i ljudima, i zahvaljujem za sve pa i za neprijatelje. I sve prikazujem Bogu.
Jer mnoge smo sablaznili, ili ja. I što mogu? Prikazivati zasluge Rana Isusovih da me otkupe od grijeha koje su mi drugi nanijeli ali i od grijeha i rana koje sam i ja drugima zadao.
Ne znam jel ti šta koristilo, ali citirao bi Restrepa: 'Moja bol samo je moja taština.'