Katolički odgovori

Opet moja čudna pitanja.
Jučer sam gledala dokumentarac o ovoj ženi.
Ona je imala nesretno djetinjstvo, majka ju ostavila kao bebu. Posvojena, pa je umrla usvojiteljica. Poslje kod udomiteljske obitelji, mlada se sretno zaljubila i udala. Voljeli su se i dobili troje djece. Ona je dobila postporođajnu depresiju pa psihozu i ubila svu djecu. Završila u umobolnici, sa dijagnozom paranoidne shizofrenije. Muž je ipak volio i posjećivao i za nekoliko godina pod terapijom stanje se stabiliziralo i oni su opet živjeli zajedno. Rodila je još troje djece i opet ih sve ubila. Muž je posjećivao 7 g ali nije više mogao izdržati. Njoj se stanje opet stabiliziralo, bila je na otvorenom odjelu, tako uspjela pobjeći i ubiti se utapanjem u rijeci. Muž je umro 1990-te.
Oba puta kad je ubila djecu pokušala se i ona ubiti. Napisala je da puno voli svoju djecu i muža ali da joj Isus stalno govori da ih mora ubiti da bi došli u raj i da neće patiti. Oba su puta djeca bila u rasponu od nekoliko mjeseci do 5-6 godina. Inače je bila mila i draga. Naravno da ne mislim da joj je stvarno govorio Isus, to je bio simptom bolesti. Znam, ovo je pitanje bez odgovora ali meni kao čovjeku nije nikako jasno, gdje ni "list na grani ne pada bez volje Božje", zašto ovo?
Prestrašno je i mislim da neće odgovarati za to, jer nije ona kriva, nego bolest. Ali, puno "ali" uvijek ima kod mene, ne mogu shvatiti...Kažu da Bog radi dobro i po krivim crtama i da na kraju bude ono što je najbolje za nas...Ovdje nikako ne mogu niti mrvu toga vidjeti.

Odnos sa Bogom je povjerenje, nikakav racio. Možeš postavljati pitanja, ali do odgovora nećeš doći, bar ne za ovog života. Potpuno je svejedno jesi li Toma Akvinski ili kumica sa placa. Nema odgovora. Ne znamo ni pitanje postaviti, a kamoli tražiti odgovor. Već sam jednom pisao, ali pisati ću opet: ne znamo što je Božja priroda, ne znamo ni što je objektivna stvarnost čovjeka, nemamo pojma što je u temeljima slobodna volja i kako povezati Providnost sa slobodnom voljom. Tomovi knjiga su napisani, ta pitanja uvijek iznova intrigiraju nove generacije, ali nismo ni milimetra bliže odgovoru. Ili vjeruješ svojem Bogu ili ne vjeruješ. Pa i u najluđim stvarima koje se ljudskim očima čine potpuno izokrenutim.

Vjera (povjerenje) nadilazi razum, nadilazi logiku, nadilazi emocije.
Cijena tog povjerenje je život (ili smrt). U povjerenju prihvaćaš sve i stavljaš svoj život na raspolaganje.


Ljudevit Montfortski je to lijepo opisao u svojoj pjesmi "Siromah duhom" (stavljam samo mali dio pjesme, imaš je na webu):

Da...Hvala na odgovoru

Što se tiče Constance tu su mi stvari jasnije jer Bog je pravedan i milosrdan. On ne sudi čovjeku po mjeri bolesti, nego po mjeri slobode i spoznaje istine. Crkva uči, prema svetom Tomi i svetom Alfonzu, da grijeh postoji samo tamo gdje postoji slobodan pristanak volje. Ako razum nije slobodan, nema krivnje. Bog ne traži od bolesnika ono što traži od zdravih, ali traži srce koje, koliko može, ne odbacuje Njegovu ljubav. Takva duša, makar zbunjena i pomućena, bliža je Kristu raspetom nego mnogi zdravi koji svjesno biraju zabludu, relativiziraju grijeh, potiču druge na grijeh i mrze katoličke vrline.
Dakle u slučaju Constance Margaret Fisher, koja je vjerovala da joj Bog zapovijeda zlo djelo, riječ je ili o teškoj psihičkoj pomutnji ili o đavolskoj prijevari, a ne o nadahnuću Duha Svetoga; stoga njezina subjektivna krivnja može biti znatno umanjena, dok Božji sud, uvijek pravedan, uzima u obzir nemoć njezina uma i zabludu njezine savjesti.
Ponašanje njenog muža mi se čini daleko gore jer mi se opet čini kako je podlagao pričama u stilu "samo ljubav" tj liči mi na hippy ponašanje.

Baš čudno. Katolički bi bilo da ju je ostavio, da nije bio uz nju "u dobru i zlu"?

Iako, to nema nikakve veze s mojim dubiozama. Mene je zanimalo to njeno mučenje, kroz život. Kad je napokon našla nešto sreće, ta teška bolest, posljedice koje je umorstvo šestoro djece i napokon suicid. To je strašno a kažu Bog uvijek sve okrene na dobro.

Ne treba tako misliti jer teška psihička bolest je razlog za poništenje crkvenog braka i ne treba tome pristupati sarkastično, a niti iz sentimentalnih pobuda. Muž nije morao iskoristiti to svoje pravo (traženja poništenja) i mogao je ostati uz psihički bolesnu ženu, ali ako bi muž, makar i nehotice, dopuštao zlo iz želje da „pokazuje ljubav“ prema psihički bolesnoj ženi, to bi bilo pogrešno shvaćanje ljubavi jer prava ljubav nije odvojena od istine.
Sv. Pio X. i prije njega moralisti poput sv. Alfonza Liguorija naglašavaju da prava ljubav ne može biti protivna razumu i Božjem zakonu. Dakle, ne može biti ljubavi ako se dopušta zlo iz sentimentalnosti.

Srašno jest i tu mi ništa promijeniti ne možemo osim svojih misli o tom događaju, pa ne treba to uzimati kao dokaz kako Bog sve ne okreće na dobro. Neprijatelj Božji bi baš htio da tako mislimo.

Pitanje ti je zapravo izvanredno, šteta da više ljudi ne napiše mišljenje. Vrtim ga već dva dana kroz glavu.
Ako sam išta naučio od svih pročitanih knjiga i iskustva života koji je već debelo zagazio u peto desetljeće, onda je to da je kršćanstvo puno apsurda i kontradikcija.
Vjerojatno se mnogima neće svidjeti takav zaključak, ali eto, moj je.

Isus kaže da treba samo malo, malo vjere i brda možeš premještati. Ja ne vidim da itko premješta brda, pa ni oni koje Crkva ističe za primjer kao svece.

Isus kaže da tražimo i dati će nam se. I onda roditelj moli za bolesno dijete onako kako samo roditelj može, a dijete ti ipak umre. U očaju i boli tražiš odgovore, a kažu ti da nebo nije trgovina u kojoj možeš birati što želiš.

Kršćanstvo kaže da Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube. I eto, gledam kako mi umire prijateljica koja ljubi Boga iznad svega.

Isus, svemogući Bog, dopušta da ga rimski vojnici raščetvore i pribiju na križ. Zašto?!? Koji je, ljudskim očima gledano, smisao toga?

A nismo ni dotakli okretanje drugog obraza, jakosti u slabosti, tko je zadnji biti će prvi...


U teologiji nisam našao odgovore. Knjige mi nisu dale odgovore. Pola života sam proveo tražeći odgovore na krivom mjestu, među policama biblioteka.
Jedini smisleni odgovor, do kojeg nisam došao nego mi je dan u jednom konrektnom trenutku milosti uz Prisustvo kakvo vjerojatno neću više osjetiti za svojeg života, jest luda vjera koja ide onkraj pameti, logike, očiju... Ponizno priznanje malenosti i prihvaćanje da ne znam i ne mogu znati ništa, mogu samo vjerovati svojem Bogu. Povjerenje. Tako ludo povjerenje zbog kojeg uđeš u amfiteatar i dozvoliš lavovima da te rastrgaju.

Mislim da je to razlog zbog kojeg oni izvan vjere jako teško razumiju vjernike, čak i kada gledaju dobronamjernim očima. Kao kada netko sa strane gleda zaljubljeni par i čudi se kako ona ne vidi na njemu ovo, ili on na njoj ono, pa gdje im je pamet i oči ... nema ih, zaljubljeni su i fokusirani na esenciju. To je vjera, to je povjerenje. Bože, znam da je dobro, i bolest i zdravlje i sreća i nesreća i život i smrt... sve je dobro jer me moj Bog vidi i poznaje.

To. Kao da sam ja pisala.

Neki su moderni muškarci uvelike sentimentalniji od prosječnih žena pa se pitam mogu li oni u potpunosti obavljati svoju moralnu odgovornost kao očevi i glave obitelji? Muž ima moralnu i nadnaravnu odgovornost voditi obitelj, štititi slabije i čuvati red, a ne pretjerivati u sentimentalnosti po svaku cijenu.

Da. Ja bih još samo dodao;


1 Kor 15,19 Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.

Iz 55,9 »Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.«