Katolički odgovori

Kao i sa svakom duhovnom stvarnošću treba biti budan, ne svemu se otvarati, prepoznavati dobro i uz to prianjati a odbacivati loše. Prepoznati zdravi nacionalni naboj a odbaciti ustaštvo, prepoznati poticaje Duha Svetog, a odbaciti pentakostalizam. Nije lako sve prepoznati. Korov uvijek neminovno raste. Borba do konca traje. Zlo uvijek dolazi u drugačijim oblicima, i polarizira. Nekada se prikazuje kao avangarda, nekada kao tradicionalizam, a u svakom slučaju je mainstream, a plod podjela. U prijevodu: uvijek bučno sa istim lošim tonovima.

Tradicionalisti
Prikazuju se kao čuvari vjere. Opisani u sceni gdje napadaju Isusove učenike koji trgaju klasje. Poznata zgoda. Čine to u sred bijela dana, iskačući usred polja: ne, ne! Vidi! (Mt 12,1-8)
Uistinu komična situacija koju Sveti pisac namjerno tako uprizoruje. A donose ju svi sinoptici. Teški moralisti, ali uvijek prema drugima.
Hodaš u sunčano poslijepodne, i bum! evo ih. Iz neba pa u rebra.
Čekaju što je tko rekao (usp.Mt 22,15). Čim važnija osoba tim bolje. Ustvari isključivo ih prvi čovjek zanima sve niže je ispod njihova dosega, odnosno sve je u službi prvog. Gorljivo se time bave. Umotani i premazani, naravno, pravovjerjem. Protiv takvih nema obrane jer njihov je smisao uvijek napad. Ne znaju za trenutak kada se napuštaju velike teme (Iv 21,5) Njima je sve duhovnost, ozbiljna i teška. Strogi prema svima, osim prema sebi. I tu je njihov najveći promašaj. Nož umjesto prema sebi uvijek je uperen u druge. Opsesivno se bave liturgijom do u tančine, a previđaju njen žrtveni karakter. Radi toga 'previda' sve ostalo postaje im krucijalno. Citirat će Benedikta XVI. o liturgiji. Po potrebi. Slovo zakona ih oživljuje, ne duh (2 Kor 6). Agilno ažuriranju web da sa sobom ulove neupućene (Mt 23,15)
Poznaju teologiju više nego Pismo. Citiraju svete oce, koje zamijenjuju sa iskustvom, kojega im manjka. Citiraju i Pismo i koncile kao kontra argument hereticima. Riječ koju vole rabiti. Žive u prošlosti (Mt 22,32) Citiraju pape, ali samo protiv pape. (Mt 23,13) Licemjeri. Restrepo ih je nazivao američkim 'gringosima'.

Nažalost, navedeni blog redovito prevodi američke portale tih tradicionalista

Ne treba generalizirati i stvarati stereotipe na ovakav način. Jednostavno nije korektno niti točno samo tako lijepiti etikete i automatski im dodjeljivati negativne konotacije. Obično se to ovdje radi za moderniste, ali evo sada i za tradicionaliste. U velikoj skupini ljudi (kršćana je debelo preko milijardu) jednostavno moraju postojati i tradicionalisti i modernisti i svi *isti. Ne samo po inerciji, nego je to i nužno potrebno, svaki od tih pogleda na svijet ima svoje prednosti i mane.

Pa ni farizejima ne treba olako lijepiti etikete. U tadašnjem izraelskom društvu oni su bili pozitivci, ljudi od vjere i poštovanja spram Boga. Bili su i vjerni, zamisli koliko je truda trebalo pridržavati se svih šesto i nešto pravila. Nije njihov krimen tradicionalizam i držanje tradicija/zakona, nego to što u presudnom trenutku nisu prepoznali Onog kojeg su čekali stoljećima i stoljećima. Sve su dobro radili, ali su promašili suštinu.

Ja sam sretan da u Crkvi imamo i tradicionaliste i moderniste i liberale i konzervativce i mistike i radnike i svećenike i obiteljske ljude... to je bogatstvo Kristove crkve, a ne mana. Istina, bilo bi lijepo da se u međusobnoj komunikaciji više držimo Kristovih uputa za uvažavanje onog do sebe, ali to je valjda posljedica naše pale prirode, stalno na nož.

"Farizejstvo označava prijetvornost, licemjerje, hipokriziju i podlost, a potječe od «farizeja», pripadnika židovske vjersko-političke skupine poznate po strogom pridržavanju Zakona i usmenih predaja, ali kritizirane zbog neusklađenosti svojih djela s riječima. U prenesenom smislu, «farizej» je postao sinonim za licemjeran čovjek. "

Malo AI ali tako nekako mislim a i Isus je pridonijeo tome.

Krist je ukorio farizeje ne zato što su držali Zakon, nego zato što ga nisu živjeli u ljubavi i poniznosti već su ga licemjerno prilagođavali svojim prohtjevima (tj relativizirali, modernizirali).
Sv. Toma Akvinski piše (Summa Theologica, II–II, q. 161): „Farizej nije onaj koji ljubi red, nego onaj koji iz reda traži vlastitu slavu.“
Dakle, braniti crkveni nauk nije farizejstvo, nego čin ljubavi prema istini, a farizej je onaj koji koristi vjeru za samopromociju.


Trebao si bolje pretražiti forum prije otvaranja nove teme, jer o ovom blogu već postoji tema viewtopic.php?f=8&t=2726

Pints, ne pričam o tradiciji nego o tradicionalistima.
Naravno da se ne generalizira
Kažeš 'bili su i vjerni', o tom po tom. 'ovo je trebalo činiti..' dobili su
generalno odgovor, iako je bilo iznimaka.
Treće, krenuli su sa napadima. Iskreno, dugo su i izdržali.
Kako je i Restrepo rekao: 'Ako mogu oni govoriti mogu i ja'

Majkićka, u zadnje vrijeme promašuješ balun. Neznam na što se referiraš, ja sam samo rekla kako meni zvuči ta riječ i čega je postala sinonim (kad sam bila mala, čak sam mislila da je farizej i licemjer isto, što zapravo i jest u kontekstu)

Tko su farizeji?
Isus govori o dvojici molitelja u hramu, farizeju i cariniku (Lk 18,9 i sl). Obojica mole, ali jednome molitva ništa ne koristi, ni post ni desetina. A sve radi oholosti, jer se smatra boljim, ustvari prezire carinika. Farizej je, dakle, ohol čovjek.
U duhovnom smislu svaki od molitelja u određenom trenutku bori se sa tim grijehom duha. Farizej je u tom smislu sinonim za duhovnu oholost. A duhovna oholost je velika opasnost na duhovnom putu o čemu govore svi sveci. Sveci su postali sveti po poniznosti. 'Bog se oholi a protivi a poniznim milost daje'. Za poniznost treba moliti, nije to nešto naravno. Ustvari 'po naravi smo oholiji od pauna' (Monfort, Rasprava 79) Dakle, farizeji su i danas vjernici ili praktični vjernici, i to, reklo bi se uznapredovali. Jer što mi znamo o desetini?

Farizeji nisu, dakle, samo određeni povijesni kult jer zašto bi danas malo malo slušali o njima. Kakve veze imamo sa njima? Imamo u tom duhovnom tumačenju, ali i tipološkom. Tipološko znači da se prepoznajem u različitim figurama Svetog pisma, npr. i u mlađem i u starijem sinu, a tako i u farizeju i u cariniku. Carinik u smislu grešnik, k tome omražen, ne cijenjen.
Ustvari, naša molitva gotovo istovremeno može biti i: smiluj mi se Bože grešniku; i prezir prvog čovjeka do sebe: kolege na poslu, ili uopće različitih djelatnosti, mlakih župljana, manjkavog klera itd., a da toga uopće nismo svjesni. Dok malo po malo taj prezir prema drugima postaje sve očitiji meni u meni samome. Kod sv. Bernarda može se naći opis borbe sa svih sedam smrtnih grijeha. I to je redoviti put čišćenja.
Prema sv. Ivanu od Križa učinak prolaska kroz noć sjetila jest poniznost. Duša prestaje misliti da su drugi gori od nje.
Ali i savjest postaje osjetljivija na poticaje za Božja nadahnuća. To je ukratko put od oholosti do poniznosti. Redovito se do toga dolazi preko patnji, boli, neuspjeha, i poniženja. Dakle, pasivno što se nas tiče. A prema onoj 'dobro mi je što sam ponižen' ( Ps 119,71) Sv. Bernard: Iz poniženja treba izvući poniznost.

Međutim, postoje druga kretanja u Crkvi. Duhovne osobe koje rade protiv Crkve. Pale 'zvijezde' koje sa sobom povlače tisuće drugih. Vjernik ako padne, bilo kojega staleža, treba ustati, i teološko znanje nije na odmet tome, naprotiv (usp. Acerbo Nimis br. 5,sv. Pio X). Ali ako se ustraje u zlu umjesto da živiš ono u što vjeruješ počinješ vjerovati u ono što živiš. A to je velika šteta. Tu se treba suprotstavljati radi dobra Crkve i drugih vjernika npr. mnogih laika okuraženih pisati i protiv pape, a ustvari povučenih od nekih palih hijerarha. Uvjereni da čine dobro. Ako vas uistinu zanima takva tema pogledate što i kako piše sv. Katarina Sijenska papi, ali to su neke sasvim druge relacije.
Ustvari, kao što sam i prije drugdje spomenuo, prema istoj svetici uopće ne spada na laike ispravljati kler, osim iznimno i u okolnostima koje to traže. Ali internetski plac ili babinjak nije to o čemu svetica ili Koncil i Kanonsko pravo govori (usp. CIC 212§3)

Kada, dakle, govorim o farizejima i žalosnom portalu radi se o rušilačkoj snazi u kojoj nema ni ljubavi, a ni istine.
Moja vam je preporuka ne čitati takve tiskovine.

Ma nema problema, ja sam to koristila da objasnim pogrešan kontekst koji se ponavlja, a ne odgovara biblijskoj istini. Otvorila sam temu viewtopic.php?f=3&t=2888 u kojoj možemo raspravljati o tome i napisati ću tamo koje su svetce Katoličke Crkve tako napadali.


Nisu to tiskovine, ali koje ti blogove preporučuješ?

Pismo, Katekizam i nekoliko svetaca, ne više. Prema sv. Tereziji Avilskoj potrebno je uzeti jednog sveca kao učitelja i vođu. A mislim da je to određeno Božjom providnošću.

Pitala sam za blogove

Borme pajdo, ovaj put si u pravu.

Soren, jesi li se ikada zapitao zašto se Isus toliko raspravljao sa Farizejima, a ne sa Saducejima ili Zelotima ili Esenima? Daleko najviše se spomjnju Farizeji, toliko da je pojam dobio svoj život i van biblijskih tekstova. Zašto?.

Znači ti očito ne preporučuješ niti jedan blog pa ni ovaj o kojem raspravljamo. U redu, ali čudno je što spominješ sv. Tereziju Avilsku (čiji časni spomen danas obilježavamo) u ovom kontekstu protivljenja tradicionalizmu. To protivljenje ide do te mjere da si napao tradicionaliste, a nisi reagirao na ovo:

Zar bi sv. Terezija Avilska bila sretna ako bi u katoličkoj Crkvi bila hereza modernizma? Iako nije živjela u 20. stoljeću, njezine riječi iz 16. stoljeća već nose duh antiteza modernizmu, jer su modernisti (kasnije osuđeni kao heretici od Pija X. u Pascendi dominici gregis) tvrdili da se vjera mora „razvijati“ s kulturom i iskustvom čovjeka.
No čovjek ne mijenja istinu time što je ne razumije. Istina mijenja čovjeka koji se ponizi pred njom. Ne treba nam nova Crkva kako to modernisti žele, nego novo srce koje je voljno surađivati s Milošću Božjom. Sv Terezija je znala kako novotarije izviru iz oholosti razuma, koji želi „objasniti Boga“ bez molitve i pokore. Za nju, takav duh ne vodi prosvjetljenju, nego duhovnoj tami jer Đavao voli one pametne koji ne mole, jer mu olakšavaju posao.

Jao meni.
Nema u crkvi tradicionalista i modernista. To mi sve vuče na onu 'neka cvate tisuću cvjetova', ili kak već. Vjerovali ili ne u crkvi bi trebali biti 'svi iste misli'. Bio je neki dan dobar dokumentarac o papi Ivanu 23. Ide Koncil, idu rasprave i glasanje o temi: 2/3 na jednu stranu 1/3 na drugu. I onda papa intervenirao ajd sad opet ponovo dok se ne usuglasite i tako je i bilo.
Jedan je prof. ispričao. Tata, mama i dijete, i seka na putu. Koje ćemo ime dati? Mali bio za jedno, roditelji za drugo. I mali na kraju kaže i ja sam za to (njihovo).

Naravno mi smo na putu. Andrić je citirao jednog ruskog pisca koji reče: do jednostavnosti treba doć.

Zamislite u Trojstvu rasprave.. Nema ih. Jednostavnost čista. Nepomućena.

Lk 6,7 'farizeji i pismoznanci držali su Isusa na oku... ( vrebahu na nj; zlobno ga promatrali) da bi ga imali za što optužiti'

Ključ za interpretaciju tekstova

Kada se tekst, bilo koji, uzme u ruke ili čita na netu nekada nije važno što se piše nego u kojem duhu. Bilo je svetaca sa tim darom razlikovanja, a pročitali bi samo ulomak knjige i odmah znali je li knjiga vrijedna, srednje vrijedna ili štetna (npr. sv. Antun Padovanski, sv. Ivan od Križa, sv. Padre Pio). Sv. Terezija A. je govorila da uopće nije htjela čitati neprovjerene autore.

Na gornji navod evanđeoskog ulomka Isus će reći: došao je Ivan Krstitelj niti je jeo ni pio, a govorite zloduha ima. Dođe Sin čovječji jede i pije, a kažete: evo izjelice i pijanice (Mt 11,18-19).

Dakle, ima osobe koje su uvijek protiv, kako god okreneš 'cijede komarca a gutaju devu'. Vide trun u drugih a panj kod sebe ne.
Današnjim rječnikom: greška u koracima. Duhovni boj uvijek je primarno prema sebi. Npr. prepoznaš srdžbu i moliš za blagost. O tome je dosta pisao sv. Franjo Saleški. Nije tu srdžba netko me naljutio pa sam reagirao ili potisnu to u sebe. Nego, srdžba kao habitualno stanje, trajno stanje, a koje osoba ne vidi, jer u suprotnom to bi značilo ući u duhovni boj. Dakle, ne vidi to u sebi i zato projicira na sve oko sebe, a povod je bilo što za reakciju; ili pak nalazi skupinu istomišljenika pa stvar bude još gora, jer tako se međusobno pokrivaju,ili bolje reći opravdavaju (usp.Lk 6,11;Mk 3,6).
U pozadini svega je nedostatak tišine, samoće, iskrene molitve.

Ali, poštovani, ovo nije ništa neuobičajeno. Ovo je posljedica zmijskog napada u Edenu. Posijana sumnja u temeljnu istinu vjere da je Bog dobar. Dakle, promatranje Boga, Isusa, savršenog čovjeka i Boga sa zlim slutnjama. ' Zar vam je Bog rekao?'(Post 3,1) Drugim riječima, je li Bog za mene? Ili protiv? Nije li Bog taj koji dopuštajući zlo neposredno i čini zlo?
Strašna su to pitanja za iskrenog tražitelj istine.
Joni je dao bršljen da izraste radi hlada da ga izliječi od 'zlovolje', a zatim mu oduzeo bršljen što je Jonu izrazito naljutio (Jona 4,5-9;Job 1,21). Postao je agresivan. Kod Izaije 45,7 naći ćemo lapidarno 'ja tvorim svjetlost i tamu'.
Nije se lako nositi sa pitanjem zla, patnje. Lakše je upirati prstom u druge.

Kako bilo, te stvari trebalo bi prolaziti u sebi, sa duhovnikom. Ili ako hoćete transcendentalno ponavljajući: Bog je dobar. Ili uz pomoć moći duše pamćenja sjećajući se što mi je Bog dobro učinio, milosti koje mi je dao. Ako je Bog dobar onda ne može činiti zlo.

To sve spada u duhovni rat.
A ići pisati protiv pape radi osobnih problema je velika šteta za ponajprije za te duše a štetujemo i svi mi kada nas se navlači na tanak led.
Kao kad novinar piše radi clickbait-ova, i onda kada je mnogo takvih odjednom se nađeš u minskom polju.
Ali kada to sve znaš, znaš i odakle vjetar puše.
(Zasada još okolišaju oko Lava, ali kažem vam sada prije nego se dogodi)

Stoga, pazi koje portale (vrata) otvaraš jer virozno jer vrijeme.