Katolički odgovori

Šta učiniti u slučaju kad je bračni drug nevjeran? Ja nisam u braku niti mi se ikad dogodilo da mi je cura s kojom sam hodao bila nevjerna ali znam za više slučajeva meni bliskih osoba di se to dogodilo.

Oni koji nisu u vjeri najčešće traže razvod.Ali šta je s onima koji su vjernici? Možda je kod takvih bračna nevjera rjeđa nego u ovih prvih ali se isto događa pa kako bi vjernici trebali postupat u slučaju da se to dogodi? Naravno znam odgovor a to je - oprostiti ali jel to baš tako jednostavno? I kad se i oprosti koliko treba vremena da bi se potpuno oprostila nevjera? Kako se s time nositi dok ne dođe do oproštenja,dal se odvojiti od postelje ili ne? Šta ako se nikad ne oprosti ili ako je povjerenje poljuljano do te mjere da treba više godina da se neko od toga oporavi?

Hvala Bogu, nije ni mene zadesila ta nesreća.


Nije jednostavno, jer nevjera udara u temelj braka a to je međusobno povjerenje. Obnova povjerenja je teška jer traži puno više vremena i truda ali nije nemoguća misija. Iskreno kajanje nakon grijeha može biti početak pravog obraćenja a to nas još više može približiti Bogu.


Da li se odvojiti od postelje je individualna odluka i kad se netko nađe u toj situaciji mora sam odlučiti što je najbolje, ja mislim da bi to za početak bilo dobro da ljudi postanu svjesni posljedica, iako se ne treba zatvarati u sebe već se okrenuti dijalogu kako bi se problem prevladao.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Takav slučaj traži ozbiljan razgovor.
Možda će netko reči; što zna jedan svećenik o tome kad nije u braku. Baš naprotiv. U braku je samo jedan slučaj i jedan model, a svećeniku se obraćaju supružnici s različitim problemima na tom području.
Tako, lako je reči; treba obaviti ozbiljni razgovor, ali kako kad druga strana čini sve da do toga ne dođe.
Obično: ne priznaje, ili ide u protunapad, tipa; ti si sve to izmislio jer me ne voliš... Sve je to plod tvoje bolesne mašte.....
Ipak, na ozbiljnom razgovoru treba ustrajati i to pod svaku cijenu. Nevjerna strana se obično duri i prijeti rastavom jer to je maltretiranje... Ako je tako, treba ići do kraja i vidjeti misli li to ozbiljno ili samo zaplašuje. U ovom posljednjem slučaju ipak će se predomisliti, najvjerojatnije priznati. Prvi puta bi trebalo oprostiti uz upozorenje da je to i posljednji puta.
Danas je supružnicima, na neki način, puno teže jer se ustalio običaj da žena nema samo prijateljicu, nego i prijatelja i obratno. ''Zar me prijatelj ne bi smio pozvati na kavu'' ogorčeno se žali supruga.

Nisam siguran da si u pravu. Brak nije niti slučaj, niti model, a nametnuti celibat kleru je jedan od najproblematičnijih stavaka Katoličke vjere. On je napravio velik rascjep između teorije (teologije) i prakse (života) iz kojih su niknuli mnogi drugi rascjepi. Svećenici meni ne ostavljaju dojam kao da mogu riješiti bračne probleme, više ispadaju kao zaštitnici teologijske misli, a teologija nije život.

------
Mogao bih ja pružiti jedno pomalo disidentsko razmišljanje. Opet.

Čest je slučaj, nažalost, da čak i bračni partneri koji vjeruju u Boga odluče kršiti bračne zavjete. Tu nema oprosta druge strane, jer nema niti kajanja. Partner koji namjerno vara, i čini tako bez ikakva ustručavanja ili straha od Boga i ljudi, težak je problem ne samo za brak, već i za Crkvu.
Najlakše bi bilo napraviti rastavu braka, i to ne mislim na "od stola i postelje" već poništiti njihov odnos pred Bogom i Crkvom. Znamo svi, ipak, da je ženidba neraskidiva, dakle ovakvo što ne dolazi u obzir.

Ovdje moram napomenuti da sam uvijek gajio skepsu prema našoj interpretaciji Isusovih riječi u kojima se nalaže da se brak može raskinuti radi "bludnosti". Mi smo objasnili da se ovdje misli da se muž i žena mogu rastaviti ukoliko je brak nevaljano sklopljen, ali interpretacija ima mnogo rupa. Ako brak nije valjano sklopljen, tad niti ne postoji, dakle ne postoji razvod, a Isus prilično konkretno spominje isti. Jedino objašnjenje da "bludnost" znači nelegalan način sklapanja braka bio bi kad bi muž doznao da mu žena nije djevica prve bračne noći, ali pitanje je da li se ovdje uistinu radi o tome.

Ali, back to the topic, u slučaju gdje bi partner, navedimo muža, činio preljub ženi bez pardona- što učiniti? Pozvati svećenika? Može! Prema dosadašnjem iskustvu, većina takvih bludnika uopće ne doživljava kler ozbiljno, i mogao bi ga čak i ismijati. Što tad učiniti? Eh, sad dolazimo do onog o čemu smo malo prije pričali- o tome da svećenik tad mora braniti teologiju, a ne praksu. Reći će ženi da je to tako kako je, i da mora ostati s mužem takvim kakav jest. Ista stvar ako je još k tome muž i tuče. On je nevjeran, da, ali ovo ne mijenja činjenice u vjeri.

Naravno, pitanje glasi da li se možemo takvim rješenjem zadovoljiti kao Crkva, i kao čovječanstvo od krvi i mesa? Ako može rastava biti legalizirana radi tjelesne impotencije, zašto ne radi duhovnog prezira? Što bi Isus učinio? Možda "Nije čovjek dan radi braka, već brak radi čovjeka!"

U svojim sam razmišljanjima došao do jedne teorije, pa evo, prosudite. Bludnika bi trebalo pitati da li je, u trenutku sklapanja braka, bio iskren kad je naveo da će biti vjeran do kraja života supruzi. Ako bi on odgovorio "nisam, odmah sam znao da ću je varati", ja mislim da bi ovo bio prilično dobar argument da proglasimo brak nevažećim. Bludnik bi dobio javnu osudu Crkve, jer bi ispalo da je lagao pred Bogom i ljudima, a ako mu nije stalo do toga, što bi se nas ticala njegova pobuna? Imali bi vjernicu s razvodom, i dopuštenjem da se oženi za vjernijeg supruga.

Kao i bilo čemu drugom konkretne osobe bi se tribale upitati što njima svakom pojedinačno (ne o onom drugom, nego o sebi) Bog kroz konkretnu situaciju govori.

Čini mi se da je doći do nevjere proces i ostati u nevjeri proces. Mogući su razni događaji i okolnosti, međutim svi uvik imaju svoj korjen - početak i da bi se problem rješio bitno je znati što je koga navelo na nevjeru, inače nema ni rješenja problema.

U svakom slučaju, bez obzira na "težinu" nevjere bitno je ozbiljno i iskreno razgovarati imati milosrđa za onu drugu stranu, iako se radi o situaciji u kojoj razum gubi pred afektima, pa je teško zadržati hladnu glavu.

I nakon svega toga, ukoliko su obje strane voljne oprostiti i zaključuju da im se isplati boriti za brak, ostaje još jedan duuugi proces obnove povjerenja.

Gledano očima svijeta - to je ludost jer ćeš neprestance biti u sumnji, što je ravno paklu, gledano očima vjere - to ti je trn u peti koji te drži budnim i govori ti da nije moguće kršćanski brak živiti bez Boga.

_________________
...i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.

To nije teorija nego razlog za proglašenje braka nevaljanim.

Nitko ti ne brani da misliš o celibatu što hoćeš, ali bi bilo korektno, prije nego komentiraš nečiji post, da ga pozorno pročitaš. Tada bi vidio da ragovor ne obavlja svećenik nego bračni drugovi, a svećenik savjetuje oštećenu stranku koja mu se obratila.

Nevjernost u braku je jako teska ,da ju netko sa strane "rijesava" bez obzira tko to bio...
Sta je dovole bracnog duga do nevjere..? Uzeli su se iz ljubavi,obostrane...Zivjeli tako,i jednog dana jednog od bracnih drugova ,povuce pozuda...da u tom trenutku slabosti,zaboravi na ono sto je obecao ,na vjernost...?Hm,treba li ga kamenovati zbog toga?
Kazimo,u braku su dosla djeca na svijet,muz radi a zena kuci s djecom..On ,je ucinio preljub?
ja ,kao majka razmisljam , i sta sada uciniti..Kuda takva mlada majka moze s djecom,sta ce biti od nje same. i sta od djece. kakav izgled ona uopce ima u danasnjem drustvu,kao vjernica...?
Mozda bez,zivotni sredstava ako se rastane,ako ostane sumnja je tu i povjerenje je izgubljeno..Nema vise onoga sto je nekada bilo...Htjela ona ili ne,ali najcesce je sama prilika u mladim godinama tjera da prihvaca cinjenicu da se pomiri s tim da i dalje ostane s njim da zivi..
Jer,to je jedino rijesenje da se ne izgubi tlo pod nogama,i za ljubav djece ostaje i "prsta mozda djelomicno?"..
Kada ,zena prevari muskarca,mislim da oni puno lakse ili jednostavnije rijesavaju taj problem...I ako i kod njih dolazi pitanje,rastati se...hm..ali ona uzima djecu s njom..?Kako dalje bez djece..?
E,sada je pitanje...kakvu ulogu ,zaista odigra vjera u tom nevjerstvu...i braku.?
Koliko je tko povrijedjen,i koliko tko moze da "OPROSTI"..a onaj "TKO VOLI TAJ I PRASTA"
Mislim da je vrlo vazno dobro razmisliti, sta je tu tko dobio,a sta je izgubio,i s cim i kako nadoknaditi tu stetu...?
Brak je sakramenat,obecali smo vjernost i u dobru i u zlu...Znaci,on ide puno dalje ,ne samo na ljubav ,nego na sve ono sto se daje i izgradjuje u braku..
Teska je ,jako teska odluka,ispravno postupiti..Mislim da za to nitko nije dovoljno skolovan,da bi mogao dati strucni savjet,nego da bas supruznici sami moraju,preispitati...sta je to bilo..?
Da ,li svaki od bracnoh drugova ispunjava bracene duznosti..?
A,"kolika je stvarno velicina ljubavi u braku"..Mnogi danas usporedjuju,zelju za seksom s ljubavlju,sto nikako nije..Seks moze i bez ljubavi...Onaj tko nema ljubavi,ne moze je nikako nadoknaditi sa seksom..To je pozuda,koja ga odvela u nevjerstvo...
Zato ,nevjerstvo moze da se dogodi,samo jednom,deset puta,ili godinama..?
Tu,je vec nuzno,da stvarno zapita..,imali smisla takav brak,zivjeti lazno, i sta dobivam s tim...?

_________________
"Čovječe stvoren si na sliku Boga koji je ljubav. S dlanovima da daješ, sa srcem da ljubiš i s dvjema rukama - upravo toliko dugačkima da zagrle drugoga".Vergelt’s Gott

Zanimljivo je da , barem prema ovome što ja čitam i doznajem, rijetko koji svećenik krene u tom smjeru. Čini se kao da se radi o opciji koju se ne preporuča, pa je se i ne iznosi kao provedivu. Nikad nisam čuo da se netko rastao pod takvim okolnostima. A ta opcija mogla bi mnogim Katolicima olakšati život, ostajući u apostolskom nauku.




A zar misliš da sam ja negdje napisao da će svećenik razgovarati umjesto para? Tada i ti moraš detaljnije čitati posteve.

Naravno da par razgovara, a svećenik samo daje savjete. Problemi su slučajevi u kojima se njegovi savjeti s jedne strane prihvaćaju, s druge ne. Primjerice, kad muž vara ženu, a svećeniku veli da mu nije važno što Crkva misli (uči!) o tome. E, sad, možemo li takvom paru dati rastavu braka? Službena teologija rekla bi "ne", ali da li je rješenje da Crkvi poslušna žena mora trpiti sramotu i ugnjetavanje? Možemo im dati rastavu od stola i postelje, ali što ako žena nema primanja i ovisi o mužu? Što ako žena veli da je željna ljubavi i nakon rastave? Samoća?

Trebam, naravno, odmah reći da mi nije namjera suprotstaviti se službenom nauku Crkve- ali čini mi se da su ovi problemi osjetni. Isus je vratio nerazrješivost braka zato jer su se ljudi rastavljali iz tvrdoće srca, pitanje je što raditi s takvim srcem u ovom slučaju ( i nije li možda ipak Isus o tome vodio računa kad je govorio da se brak može rastaviti radi bludnosti ) ?

Ovo ti je teoretiziranje koje nema veze sa životom, a ti nastavi ako hoćeš.

i meni ovo pada na pamet ali mi se onda nameće pitanje jel možda bolje ostati i u takvom braku nego se razvoditi i tražiti nekog drugoga s kim bi ušli u brak? Šta kad su djeca već tu?Neke druge okolnosti zbog kojih je ipak bolje ostati u braku pa i takvom nego opet ići okolo tražiti neku drugu osobu za brak?

A ako je brak neraskidiv i to se dogodi onda imam osjećaj da je prevareni bračni drug stavljen pred zid i da nema baš izbora.Jer ako ode osuđen je na samoću ili na život u grijehu.S druge strane ako ostane opet ima dvije mogućnosti:da stalno gleda bračnog druga koji ga je prevario i trpi zbog prevare ili da oprosti.Logično je da je najbolji izbor oprostiti.Što na kraju vuče zaključak da su ipak samo dvije opcije izlaz iz situacije:ili otići i naći nekoga drugoga,što je svjesni život u grijehu ili oprostit i nastaviti život u braku

Makar doista ne pripada temi, o nametnutom celibatu mogu reći ovo:

11 A on im reče: "Ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano. 12 Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati."

Rekla bi da se ovo odnosi na one koji su odlučili poradi kraljevstva nebeskoga živjeti u celibatu.

Što se bračne nevjere tiče, rasprava se odmakla i proširila na neke druge teme koje tu već postoje, uključujući pitanje kada je osoba spremna za brak, a neki dijelovi rasprave bi se mogli prikazati i kao primjer relativizma.

Moguće situacije su brojne, koliko ljudi toliko i mogućih situacija, zato mislim da se tu ne može raspraviti svaka pojedinačno.

Ako pretpostavimo da su bračni partneri ljudi koji imaju kršćanske stavove i da su svijesni značenja braka ušli u brak, u kojem im se nevjera dogodila, onda mogućnosti i nisu tako brojne, zar ne?

_________________
...i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.

Radi stava kakvog ti imaš, ljudi napuštaju Crkvu jer misle da je jedini mogući, dapače službeni. Već je Gandhi govorio da će Katolicizam procvjetati kao vjera onog dana kad napusti samostan uma i dovede Svog Učitelja na ulice.

Nisam govorio o jednostrukoj prevari, već o sustavnom varanju, koje je u praksi možda i češće od trena slabosti. Preko preljuba je lakše proći ako se desio jednom, ali se postavlja pitanje što ako se preljubnička strana ne kaje i ne želi prestati s preljubništvom? Možemo ići i korak dalje, što ako napusti brak samovoljno i ode živjeti s drugom osobom? Takvi ljudi svoje bračne partnere, čak i spremne na oprost, stavljaju pred gotov čin.

Najbolje je oprostiti, ali ovo nije jedini fenomen koji se pojavljuje u bračnoj praksi. Oprosta nema tamo gdje nema kajanja- ili ako ima, koje su njegove posljedice? Žena koju muž ostavi radi druge, osuđena je na samoću ili na život u grijehu? Da li možda postoji neko drugo riješenje, koje bi vuklo korijenje iz istog Stabla kao i nerazrješivost braka?

Moj prijedlog je bio utvrditi svijest preljubnika u trenutku sklapanja braka. Ako se ustanovi da je već tad znao da taj brak neće trajati zauvijek, našli bi se temelji da se brak razvede. Ako bi se preljubnik htio vratiti Crkvi, ovo bi se moglo postići bez da se prizna valjanost braka koji je problem izveo. A i pokora bi mogla biti na razini kajanja.

Nije smisao kršćanstva da ugodi čovjeku već da čovjek dušu spasi milošću Božjom. Po tome se i vidi da je ono po Božjem mjerilu (i sam je Bog došao spasiti čovjeka) za razliku od drugih religija koje više idu za tim da zadovolje čovjeka (ako hoće imati 5 žena, razvod itd). Ako nam se u životu desio križ nevjere treba se s njim suočiti a ne bježati od njega.
No mi vjernici bi trebali biti koncentrirani da mi nikoga ne povrijedimo izazivajući nevjeru i ne sudjelujući u njoj. Da li će nas naš bračni drug prevariti ovisi najviše o njemu samom. Međutim pretpostavlja se da nećemo potpunom neznancu obećati vjernost do kraja života. Isto tako pretpostavljamo da nitko od vjernika neće namjerno gurati drugoga u nevjeru.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Na ovo mogu samo replicirati uputama Svetog Pavla.

Ipak, zbog bludnosti, neka svaki ima svoju ženu i svaka neka ima svoga muža.
1 Korićanima 7:2

Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman....
1 Timoteju 3:2

Provjerimo li Sveto Pismo, celibat o kojem se tamo govori je dobrovoljan, nije institucioniziran i dan je svim ljudima, neovisno radi li se o kleru ili laiku. Ništa u Svetom Pismu, a niti u Tradiciji Crkve, ne brani da čovjek koji dijeli sakramente ima ženu i djecu ( a ovo se brani u Rimskoj Crkvi ). Radi se o praksi koja se može sutra prekinuti. I mislim da bi zabrana imala smisla.




Ja mislim da je užasno važno da se raspravljaju pojedinačne situacije, inače ćemo ostati zaglavljeni na teoretiziranju. Brak je jedna velika praksa, a mnogo manje teorija.

Ljudi koji su svjesno ušli u brak rijetko će se naći u preljubu. Dapače, ako se i desi, bit će ga lako oprostiti. Ali situacije su kompleksne. Treba se sjetiti da je Pavao natuknuo da život s nevjernikom može biti prekinut, i da vjernička strana nije vezana brakom u tom slučaju- možda se ovdje radi o sličnoj situaciji ( 1 Korićanima 7:15 ).