Katolički odgovori

U kontekstu govora o papi Ivanu Pavlu II. ponekad se spominje njegov poziv na čišćenje pamćenja i traženje oproštenja za grijehe Crkve...

Da li je igdje objavljeno konkretno na koje grijehe i događaje se to odnosi?
Što mislite o tom pozivu?
U kojoj mjeri je taj čin znak slabosti Crkve, a kojoj mjeri znak njezine snage?

_________________
"Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!" (1 Sol 5,21-22)

To je znak istinitosti. Crkva jest sveta, ali je isto toliko i grješna i ima se i zašto kajati isto kao što ima pravo i biti ponosna. I jedno i drugo spada u vjernost Bogu.

Moglo bi se reći da Crkva koja je sveta traži oprost za pogreške svoje djece koje su bile povod sablazni i koje su sakrile pravo lice Crkve.
Međutim pretpostavljam da ti to nije dovoljno jer je odgovor na pitanje malo kompleksniji pa bi ti savjetovao pročitati knjigu kardinala Georgesa Cottiera "Pamćenje i kajanje - Zašto Crkva traži oprost?".
Predgovor hrvatskom izdanju je napisao kardinal Josip Bozanić a u njemu piše između ostalog:
"Knjiga kardinala Georgesa Cottiera Pamćenje i kajanje vrlo je korisna za pravilno razumijevanje i ostvarenje izvornog traženja oproštenja utemeljenog na stvarnoj odgovornosti koja izjednačuje sve kršćane kao članove mističnog Tijela. On potiče današnje kršćane da, u svjetlu povijesnih i teoloških prosudbi, prepoznaju zajedno s vlastitima i grijehe jučerašnjih kršćana. Prepoznavanje zastranjenja iz prošlosti budi našu svijest pred kompromisima današnjice, otvarajući svakome put obraćenja".
Inače se petak prije Cvjetnice obilježava kao Dan čišćenja pamćenja i spomena mučenika.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Sara, mogu se složiti da je to i znak istinitosti. A sam čin prethodnog pape zahtjevao je puno poniznosti, ali i hrabrosti.

Hvala Barnaba na preporuci, potražit ću knjigu.

Samo citiranje predgovora kardinala Bozanića već mi je od koristi, budući da ukazuje na jedan vrlo važan detalj - potrebu povezivanja "zastranjenja iz prošlosti" sa "kompromisima današnjice". Bez toga, sve skupa vjerojatno ne bi imalo potpunog smisla, naročito ako se odnosi na događaje iz dalje prošlosti. Drugim riječima, ne bi taj čin bio kompletan ako bismo se kajali samo za grijehe iz prošlosti, a netko drugi će se kajati za naše grijehe nekoliko stoljeća kasnije...

Pritom prošlost može biti "učiteljica", ali mislim da naglasak mora biti na sadašnjosti. Slažemo li se?

U međuvremenu ću nastojati pročitati knjigu i razmišljati što bi konkretno bili "kompromisi današnjice", kako u mom životu, tako i u životu Crkve u cjelini...

_________________
"Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!" (1 Sol 5,21-22)