Sinke je napisao/la:
Na ovo mogu samo replicirati uputama Svetog Pavla.
Ipak, zbog bludnosti, neka svaki ima svoju ženu i svaka neka ima svoga muža.
1 Korićanima 7:2
Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman....
1 Timoteju 3:2
Provjerimo li Sveto Pismo, celibat o kojem se tamo govori je dobrovoljan, nije institucioniziran i dan je svim ljudima, neovisno radi li se o kleru ili laiku. Ništa u Svetom Pismu, a niti u Tradiciji Crkve, ne brani da čovjek koji dijeli sakramente ima ženu i djecu ( a ovo se brani u Rimskoj Crkvi ). Radi se o praksi koja se može sutra prekinuti. I mislim da bi zabrana imala smisla.
Ja mislim da je užasno važno da se raspravljaju pojedinačne situacije, inače ćemo ostati zaglavljeni na teoretiziranju. Brak je jedna velika praksa, a mnogo manje teorija.
Ljudi koji su svjesno ušli u brak rijetko će se naći u preljubu. Dapače, ako se i desi, bit će ga lako oprostiti. Ali situacije su kompleksne. Treba se sjetiti da je Pavao natuknuo da život s nevjernikom može biti prekinut, i da vjernička strana nije vezana brakom u tom slučaju- možda se ovdje radi o sličnoj situaciji ( 1 Korićanima 7:15 ).
Što se celibata tiče, nemam namjeru mjenjati propisanu disciplinu i mislim da je svaka zdrava osoba koja smatra da je pozvana živjeti kao svećenik i tom se pozivu odazove upoznata s činjenicom da se time obvezuje živjeti u celibatu, a isto tako da zna koji mu teret to donosi. Zbog toga svećenici o vjernosti znaju možda puno više od prosječnog muža.
Raspravljati mnoge pretpostavljene situacije nevjere u braku, jest teoretiziranje, a ono što je smisao mog posta jest daje za kršćanina brak svet, da ga neće namjerno i svjesno uništavati i da je pozvan u slučaju nevjere bračnog druga imati milosrđa za nju ili njega i da je pozvan oprostiti.
To definitivno nije jednostavno niti lako, ali može spasiti brak i može biti sredstvo (križ) za spasiti ljude za život vječni, što je nadam se, konačni cilj svakoga od nas.