Katolički odgovori

Zavist izjeda čovjeka iznutra, kuje planove, širi mržnju i zlo. Zavist se u Crkvi spominje kao jedan od sedam smrtnih grijeha, ali se o njoj jako malo govori, piše, čita. Teško se nađe čovjek a i vjernik koji priznaje da je zavidan tj ljubomoran na uspjeh drugoga.

U svojoj knjizi „Žuta neman zavist ili kako uspješnije izjedati sebe i druge“, fra Šito Ćorić kaže da je zavist genetski uvjetovana. Što je smanjuje odgovornost za pojavu tog osjećaja ali ne smanjuje odgovornost za namjerno zločesto djelovanje prema osobi ili stvari prema kojoj ga osjećamo.
Kako prepoznati zavist?
Zašto ju teško priznajemo čak i na ispovjedi?
Može li se biti zavidan u vjeri?
Može li se zavist skriti iza krinke brige za nauk i Crkvu?
Može li se zavist izliječiti i kako?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

O ho ho, vidi koja tema

Ja osobno ne zavidim ljudima za koje je opće poznato da su uspješni i jako puno zarađuju, zavidim onima koji me okružuju, za koje znam koliko rade ili ne, s njima se uspoređujem i ako zaključim da su uložili manje truda i rada od mene, a postigli bolji uspjeh i veću plaću, onda sam zavidna. Mislim da je korijen te moje zavisti u mojoj oholosti. Jer mislim da sam bolja od onoga tko je takav uspjeh postigao. Ovo je nešto s čim se borim godinama, a lijek koji meni u ovom pomaže je ljudskim očima gledano apsurdan, ali meni djelotvoran – to su poniženja u poslu kojima sam po svim ljudskim mjerilima nepravedno bila izložena. Međutim, Bog gleda dugačije i ja danas znam da su mi ta poniženja bila potrebna i da su mi pomogla, učinila me malo boljom, poniznijom i raspoloženijom za tuđe dobro.

Na posao i uspjeh te vrste sam jako osjetljiva, dok me neki drugi oblici ljudskog uspjeha ili sreće, baš i ne čine zavidnom.

Zavist je na ispovijedi teško priznati, jer kad priznaš da si zavidan, priznaješ i da si na određeni način u svojoj biti zao, jer ti smeta tuđe dobro, u zavisti nemamo nikakav loš vanjski poticaj koji te navodi na ovaj grijeh, nego te na grijeh navodi ono zlo u tebi koje ne prihvaća tuđe dobro.

Moguće je biti zavidan na vjeri. Malo vjere može čovjeka preobraziti i to može uz sve pozitivne uplive na okolinu izazvati i zavist. Takva zavist se očituje na razne načine od otvorenih osuda konkretne osobe, vjere i Crkve, do laži i osuda kojima se navodno štiti Crkva i njezin nauk.

Zavisti se čovjek može osloboditi molitvom, prihvaćanjem, čvrstim prianjanjem uz križ, svoj i Kristov. A i poneko poniženje dobro dođe

_________________
...i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.

Odlična tema!
Zavist je zbilja jedan od najteže primjetljivih grijeha i može ga biti u svakom segmentu života i u najbanalnijim situacijama, ali uvijek je zavist. Negdje sam pročitao da je zavist "pravedan grijeh" jer osim što može naštetiti objektu (osobi) zavisti, najviše šteti onome koji je zavidan. Fizički i psihički taj grijeh izjeda čovjeka. Imao sam prilike iskusiti to i vidjeti na sebi. Toliko zavist uzme čovjeka da svo vrijeme razmišlja o tome, a k tome još ga i gura u drugi grijeh: ogovarnje, prijezir, kleveta, poželjeti zlo nekomu i učiniti...

Slažem se s tobom, Tirsa da je jedini put k oslobođenju od zavisti poniženje, no prije bih rekao poniznost odnosno spoznaja tko sam ja u odnosu na Boga i na braću ljude. Kada mi Bog pruži tu spoznaju, više nemam potrebe za nikakvom zavisti jer znam da sam isti kao i sva moja subraća ljudi, iako se svaki dan treba boriti s napastima zavisti i spominjati se tko sam ja.

Imao sam i zavisti na bližnjega u vjeri jer je on u tom trenutku imao veće spoznaje i milosti, krivo sam ga gledao i bio ljubomoran... Postoji i pozitivna zavist ("sveta zavist"), a to je kada sam zavidan nekome tko stvarno čini djela Ljubavi, ali ga ja tada volim i poštujem i silno želim činiti i biti tako sretan i slobodan, kao i on, to me tjera naprijed i nadahnjuje.

_________________
Blagoslovljen budi Bog!

Ni meni nije ugodno kad se taj osjećaj zavisti javi. Prije sam mislio kako nije kršćanski osjećati zavist, međutim i kršćanin je čovjek i podložan svakakvim osjećajima, željama, nagonima itd. Naravno da se onda javljaju i takvi negativni osjećaji. Velika je vjerojatnost da oni koji tvrde kako nikada nisu zavidni zapravo lažu sami sebe.
Međutim nije kršćanski djelovati zavidno, nije kršćanski ispunjavati neuredne želje, nagone. Tu je ta granica koju trebamo vidjeti i nastojati ju ne preći no život je stalna borba protiv grijeha, te i opiranje zavisti treba biti kontinuirano. To je mani najteže jer volim završiti stvari a ne kontinuirano bdjeti.



James Ward: Neznanje, zavist i ljubomora

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Bogu hvala, Barnaba, pa ćemo jednom tu stvar i završiti, a do tad nam nema druge nego svaki dan isponova bdjeti i biti boj. Valjda ćemo i mi jednom, poput sv. Pavla moći reći:
" Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac..." (2Tim 4, 7-8)

_________________
Blagoslovljen budi Bog!

Nadam se na ne griješim, ali ja mislim da nisam zavidna..... svi znamo da na nas prvotno utječe odgoj u obitelji i da on prvotno formira naše stavove koji se kasnije proširuju, nadograđuju, ovisno o društvu u kojem se nađemo, živimo, stvaramo i sl. Ono prvo čega se sjećam kada sam bila mala jest to da nisam nikako mogla razumjeti zašto netko ima potrebu biti u prvom planu, isticati se, osjećati se glavnim, zavidjeti na lijepoj ili skupoj odjeći, velikoj kući, barbikama (kada su je svi imali ja nisam). Voljela sam vidjeti nešto novo..... kada sam bila u prekrasno uređenim kućama, stanovima, bila sam sretna, guštala sam, ali uistinu sam bila sretna što to netko može imati no nisam nikada osjetila zavist prema toj osobi ili stvari.
Svoje želje sam pokušala tijekom života ispuniti, ali nikada pod svaku cijenu. Ponekad kasnije, pojavio se osjećaj, nebih rekla zavisti, već moj osjećaj da spram mene nije pravedno postupano, da nisu primijenjeni isti kriteriji, ali nekako sam sve to stavila u ruke Božje, neka bude po njegovoj volji jer on najbolje zna zbog čega je to tako moralo biti..... ono što čovjek tada osjeti u srcu.... taj blaženi MIR...... takvo duboko blaženstvo...... to se nemože opisati već samo osjetiti...... ljudi...... kad to doživite neće vam biti krivo ni da vas ne poštuju, da vas tračaju, da rade protiv vas, ni da vas ne vole, ni da vas smatraju čudnima...... kad imaš Boga, kada mu istinski vjeruješ.... imaš sve.

Treba zahvaljivati Bogu na tim milostima.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Odlicna tema!
Ja se znam izjedat i zavidit na kojecemu (uglavnom na odgoju djece,
vecoj placi kolegice za isti posao, stanu ili kuci.... ima toga)
ali tad sam zapravo uzasno slijepa i slaba u vjeri
i spoznaji da sam ljubljena od Oca i da meni daje bas ono i onoliko
koliko i što je dobro za mene.

_________________
Ljubi i kaži to životom. (sv. Augustin)

Najviše me boli zavist mojih bližih, moje sestre, mojih prijateljica......
Veselim se kad one imaju i jesu zadovoljne, kad ih ide sreća, kad je život ispunjen...ne razumijem, ako se volimo, ako prolazimo ovaj život zajedno takoreći, ako se pomažemo, da tu postoji i mjesta zavisti.
To ne razumijem i nikada neću moći prihvatiti.

_________________
Uzdrži se od veza s mnogim ljudima da ti duh ne bi lutao pa da izgubiš nutarnji mir.

Moglo bi se reći da si zavidna na njihovu zavist?!

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.