Katolički odgovori

Zvonimir Boban je dao ekskluzivni intervju Večernjem listu i u njemu se dotakao vjere u Hrvatskoj:

Naša se crkva udaljila od nas. Na križu svojih vatikanskih gospodara i njihovih interesa izgubila je svoj najdublji smisao – biti uz narod, uz njegovu dušu da bi ojačala njegovu vjeru. Matoš kaže da ni sljedbe a ni dogme ne grade moral, grade ga djela... Svjedoci smo da se takva vjera ne svjedoči. Nikad jača hramogradnja, a nikad slabija vjera. Mnogi se svećenici pretvaraju u poslovnjake, medijske zvijezde, kvazipolitičare zanemarujući osnovne postulate svojeg poslanja. Gdje su nestali duhovnjaci tišine, isposnici duha, čuvari naše tradicije a ne samo vjere… Izgubili su se valjda – čast iznimkama – u vremenu nove Hrvatske.
Ostatak pročitajte:OVDJE

Meni se ne sviđa samo kritizerstvo bez ijedne alternativne ideje. Takvu bezidejnost nisam od njega očekivao. I koliko god je Pavuna osvježenje toliko je Boban, ovim intervjuom, sinonim za nedostatak entuzijazma i spremnosti da se aktivno pridonese promjeni stanja.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Mene ovo podsića ne neke razgovore i umovanja mene i mojih prijatelja za vrime faksa, dok još nismo ni znali što je život u stvari (ako sad uopće znamo), a tili smo cili svit prominiti i činilo nam se da sve ne valja i da smo jedino mi OK.

Puno lipi sličica nad situacijom zamišljenog Zvone, puno rečenica koje vrište za tim da budu prepoznate kao mudre i to bi bilo otprilike sve.

Možda je melanholija, ali meni ovo sve malo baca i na moralizam.

_________________
...i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.

Ja moram priznati da smo u tim stvarima ja i Boban istomišljenici. Probleme koje je naveo i ja osjećam u Crkvi. Terminološki bih bio precizniji pa naveo da se kler udaljio od laika ( a ne Crkva od Hrvata ), te da uvelike gubi čvrstoću stava. Ovo vi možda gledate kao nekakvu kritičnost Zvonimira Bobana spram Katoličke Crkve, ali ja vidim laika koji se osvrnuo na aktivnost klera u istoj Crkvi.

E još kad bi netko za te tvrdnje naveo argumente!?

Zadnjih 500 godina su argumenti.

Sjetite se Bobanovog sukoba s "policijom" na stadionu devedesetih. Taj čovjek ima iskreno domoljublje i vidi probleme čista srca. Možemo se ne slagati s njime, ali ja zasad nemam razloga za takvo što. Medijska komunikacija klera dosegla je svoje dno izjavama i ponašanjem Don Anđelka Kaćunka, kojeg na televiziju zovu samo da Crkvu prikažu kao licemjernu i upitnih vrijednosti. U Hrvatskoj gdje godišnje izađe desetak studenata književnosti, zar je baš morao dati svoj naglasak Nives Celzijus?

Niti je Kaćunko cijeli kler u Hrvata (koji je usput i premješten zbog neslaganja s hijerarhijom) niti se Crkva ponaša kao on u medijima.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Čovjek bi se trebao u jednom trenu zapitati što se tim premještanjem željelo napraviti? Udaljiti ga od jednih vjernika da bi ga se približilo drugima? On je problematičan svećenik, pa neka ide tamo u Liku? Zar Ličani zaslužuju problematične svećenike?

Na kraju krajeva, on drži blog koji se nalazi na tzv. "cool listi", posebnom odabiru blogova koji se posebno medijski promiču, i čije dnevne posjete iz cijelog kraja Hrvatske premašuju prosječan posjet misi, čak i Nedjeljnoj vjerujem. Jedna posebna struja na Novoj TV ga stalno kontaktira, i praktički od njega radi "super-zvijezdu" o čemu priča i Zvonimir Boban.

Ja nemam ništa protiv njegova pisanja. Dapače, par puta je na blogu napisao impresivne zaključke, ali ne može se ignorirati da predstavlja fenomen o kojem Boban priča.

Opće je mišljenje laika u Crkvi da postoje pravi i iskreni svećenici, samo ne dolaze do izražaja radi svoje skromnosti i radi specifičnih priroda medijskog izlaganja Crkve u Hrvata. U takvoj se atmosferi nužno javlja kritika, kao i popratni fenomeni poput neinteresa mladih za zvanja.

Meni se čini da je ovdje Boban prihvatio medijski nametnutu sliku Crkve; ne krivim ga (jer je teško ostati imun na medijsko bombardiranje) ali se niti ne slažem s njime. Slažem se s Tirsinom konstatacijom "puno rečenica koje vrište za tim da budu prepoznate kao mudre i to bi bilo otprilike sve". Što reče jedan starozavjetni prorok: "Loquimini nobis placentia" - "Govorite nam što želimo čuti" (Iz 30,10).

Kaže Boban o Crkvi "izgubila je svoj najdublji smisao – biti uz narod". Možda mu nije jasan smisao Crkve - opet, ne krivim ga, jer kome danas jest jasan? Ključ problema možda i jest u tome što sama Crkva ne progovara dovoljno jasno o svom smislu, o svojoj svrsi, o svojoj funkciji... a to je: omogućiti spasenje dušama. Kako? Naučavanjem (dogme), i osiguravanjem sredstava Božje milosti (sakramenti). Ta jasnoća o ulozi i funkciji Crkve se izgubila u vihoru relativizma (pri čemu je značajnu ulogu odigrao i nekritički ekumenizam i međureligijski dijalog, koji ne ide za povratkom svih u krilo Katoličke Crkve, a time poručuje da sama KC nije nužna za spasenje, a čime onda smisao i svrha Crkve ostaju nejasni).

Ovdje ima mnogo toga zanimljivog, ali mislim da se ne može prikrpati Bobanu. Crkva nema nekakvu robotsku ulogu, na kraju krajeva, znamo da je Bog prisutan i van Svojih sakramenata- ona mora stajati uz narod i promišljati na koji način mu može pomoći, živeći kao živo Tijelo Kristovo preko kojeg doseže čovječanstvo.

Čovjek po imenu Zvonimir Boban je laik Katoličke Crkve, i njen sastavni dio. Na taj način može se ovako držati, a činjenica da nije jedini mnogo nam kazuje o problemima u kakve smo zašli.

_________________
Nisam trazio za zivot koji mi je dan. Ali mi je dano. Ništa više. I time... Dajem sve od sebe

Ne znam baš (zapravo ovaj zadnji dio rečenice ni ne razumijem što bi trebao značiti). Stajanje uz narod i promišljanje kako mu se može pomoći je po meni uloga domoljubne politike, a ne Crkve. Crkva se time može eventualno baviti usputno, no to joj je sporedna uloga. Ako se sva njena uloga svede na to, tada Crkva u suštini postaje nepotrebna, jer to može (pa i treba) raditi svatko. Hoću reći, u toj ulozi nema ništa specifično za Crkvu kao Crkvu. Također, na taj se način gubi njen sakralni identitet i ona postaje tek jedan od mnogih (bezbrojnih) sekularnih subjekata.

O prisutnosti Boga van sakramenata... a što će nam onda uopće sakramenti?

Boban nije govorio isključivo o Crkvi već se toga dotakao samo usput. Da je intervju bio samo o vjerskom životu možda bi i on bolje objasnio stvari.
Generalno mislim da je promašio prije svega u terminima i da mu ono "vatikanski gospodari" nije trebalo. No on ima pravo na svoje mišljenje iako ga je izrekao u melanholiji dakle ne u vjerničkom raspoloženju.



Već smo prije razjasnili što je sakramentalna a što opća milost, to stvarno nije tema.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Crkva je u svome poslanju uvijek u potpunosti okrenuta čovjeku, i treba razmišljati na koji način može štititi njegovo dostojanstvo, bilo u prirodnom bilo u nacionalnom kontekstu. Ovdje je važna i politička sfera, jer u svijetu u kojem politika diktira život mi smo poprilično konkretno političko tijelo, čak i ako ove stvari ignoriramo.

Što se tiče sakramenata, naša je dužnost da ih provodimo, jer ionako nismo Ti koji ih omogućuju. Sjetimo se, ipak, da smo Sokrata smatrali prvim Kršćaninom praktički od početka naše Crkve.

Sjeti se raspoloženja u psalmima Nije ni Boban izgubio nadu.

Sjećam se tog članka, završio je na glavnoj stranici jednog ''katoličkog'' portala uz komentar novopridošle feminističke teologinje. Priložit ću jedan komentar sa vl-a koji mi je upao u oko:

"Naša se crkva udaljila od nas. Na križu svojih vatikanskih gospodara i njihovih interesa izgubila je svoj najdublji smisao – biti uz narod, uz njegovu dušu da bi ojačala njegovu vjeru." Lijepo, profesore Boban, pitam se kad ste zadnji put bili u Crkvi i kod kojeg ste svećenika doživjeli takva iskustva da bi mogli generalizirati svoje iskustvo na cijelu Crkvu. Vi ste se očito također našli u kolopletu medijskih manipulacija kojima se u posljednje vrijeme udara po svim stupovima ovoga društva. Svi su liječnici isti, svi profesori, svi suci, svi svećenici.....Od jednog ozbiljnog čovjeka bih očekivao mnogo više od potpadanja pod popularno populistički način promišljanja stvari. Međutim i Zvone Boban je u konačnici proizvod medija koji su u traženju kakvih takvih junaka od čovjeka zamišljenog pogleda, skromne vanjštine jednostavno morali stvoriti priču, karizmu. Pa čovjek sad zaslužuje biti i ministar, možda i predsjednik. A sve u svemu je kako je sam rekao: "jeftini populizam". Zvonu u Sabor!''

Problemi u Crkvi uvijek postoje i svatko ih može vidjeti, međutim ovakvi istupi redovito jesu rezultat rješavanja vlastitih frustracija uslijed nedovoljne identifikacije za Kristovim mističnim tijeom umjesto želje za konstruktivnim doprinosom njegovoj izgradnji. Čast Bobanovoj humanosti koju pamtimo u brojnim nesebičnim angažmanima, no sveci su životnim primjerom uvijek svoju ljubav prema Kristu identificirali s ljubavlju prema Crkvi. Ne mogu se oteti dojmu da Zvoni upravo na toj razini ljubavi nedostaje, te je - vidljivo iz priloženog - prije voljan staviti Crkvu u službu svojeg ljudskog umovanja, negoli iskrenom poniznošću djelovati na veću slavu naroda Božjega.

_________________
''Nikome nije dopušteno biti nemaran i besposlen dok prijete tolika zla i opasnosti, i dok se protivnici upinju toliko gorljivo da unište same temelje katoličke vjere'' (papa Pio XII.)