Katolički odgovori

Nedavno je izdana knjiga "Izgubljena Biblija" engleskog autora, anglikanca, J. R. Porter -a.
Kako rekoh, anglikanac, teolog, služio je kao član Sinode anglikanske crkve 20 godina.

Moram priznati da sam samo površno preletio i pročitao samo djelove. I nisam zadovoljan. Zašto bi pravi i stabilan vjernik krščanin, k tomu katolik tražio da gleda "preko ograde"? Što će mi evanđelja u kojima se na nedoličan način opisuje ogled oko Marijina djevičanstva? Opisuje se kako je Isus kao malo dijete bio veoma osvetoljubiv i to u "instant" izdanju. Pa komu to treba? Sveta Crkva katolička to ne priznaje. Dopušta da se čita, ali ne priznaje jer je počesto u koliziji sa Biblijom.
Komu treba takvo izdanje takve literature koja nije "od Duha" što je očito jer ta evanđelja nemaju plodova.
Radi li to Krščanska Sadašnjost da vjernike katolike uzdigne u vjeri ili se radi o profitu?
Da ih uzgdine u vjeri tako da tiska izdanja anglikanskog teologa koji nam nudi kao nadahnuće "izgubljenu Bibliju"?
Je li to znak da izdavaču nedostaje katoličkih autora ili se radi o "političkoj korektnosti" - da se ne uvrijede globalisti da KS izdaje samo katoličke autora?

Želi li tko od vas čitati takvu knjigu koja mora uznemiriti svakog pravog vjernika?

Ako si mislio da tu knjigu ne treba čitati, onda sigurno nisi trebao otvarati temu.
Vrlo je mali broj ljudi koji će potencijalno pročitati tu knjigu.
No tema otvara pitanje granice spoznaje do kojih smije ići katolik (prvo sam napisao kršćanin, ali me objektivno u ovoj temi zaniimaju samo katolici). Evo nekoliko mojih iskustava.
U jednoj prilici sam tražio nešto više o citatu sv.Augustina da se ljudi trebaju čuvati matematičara (neću ovdje više o matematici) te sam tako došao do mnoštva antikatoličkih stranica. Nekoliko sam potpuno pretresao.
Priznajem da sam se od toga iskustva morao oporavljati najmanje 7 dana.
No s druge strane, moram priznati da mi je drago da sam sve to pročitao jer je to na neki način osnažilo moj vjeru.
Možda se sve može svesti i na onu uzrečicu "bolje upoznaj svoga neprijatelja" pri čemu ne mislim da ljude već na koncepciju zla.
Čovjek se vrlo često susreće s "prosvjećenim ateistima" koji te svako malo upućuju da si malo proguglaš, jer su eto oni došli do fantastičnih spoznaja...
Da se vratim na knjigu, možda ću, ako naiđem, knjigu i pogledati, naravno po preporuci Dabe... moram se pripremiti za neke genijalce koji će mi vjerojatno otkriti neke nove pojedinosti Isusovoj ovetoljubivosti.

Sve nekako mislim, čemu da se trujemo svojevoljno dvojbama i stavljamo pred sebe potrebu da duhovno reagiramo na loše štivo?
Toga trenutka kad netko uzme čitati ovu knjigu (i dobije negativno iskustvo vjere), može po svojoj odluci uzeti neko drugo duhovno štivo koje će mu služiti za uzdizanje. Dakle, opet nam Gospodin ostavlja slobodu:
štivo koje izaziva dvojbe i sumnje što razaraju vjeru i Duh;
ili duhovno štivo što nas jača u vjeri i uzdiže.
Na nama je da izaberemo i mislim da pravi katolik treba žaliti za svakim trenutkom u kojem mu je Duh bio u dvojbama, a posebno onda ako si ih je sam nametnuo.

Evo i Bernardovog potpisa:

Nitko ne može ući u raj neiskušan. Oduzmi čovjeku iskušenje i nećeš naći nikoga tko će postići spasenje