Katolički odgovori

Najprije pročitajmo pažljivo ovo: (iako se čini nevjerojatnim)
http://www.don-ivica.net/index.php?opti ... &Itemid=58

pa bi bilo dobro propitati se kakav mi vjeronauk imamo u školama. (Poznat je onaj slučaj vjeroučitelja sa karikaturama, ...)
Poznam u Austriji nekoliko odličnih vjeroučitelja laika. Ali znam i za vjeroučitelja koji se hvalio kako je bio ateista na faksu, pa kad je vidio da neće moći dobiti mjesto, onda se prebacio na teologiju za vjeroučitelja... (ovo sam čuo od inspektora za vjeronauk u školi). Možda dobra tema za diskusiju, ali možda iznošenje i pozitivnih ali još više negativnih iskustava.

Ova je priča realna, a zato je tako i žalosna. Na kraju školske godine je bila katehetska nedjelja i bio sam nešto u pripremama za izvanMisni program te sam uspio prelistati svaki udžbenik vjeronauka za osnovnu školu. Samo se u jednom udžbeniku nešto govorilo o sakramentima i to na jako krnji način. Ali OK, rekoh, razumijem za osnovnu školu, ali da u srednjoj školi nema ni spomena ijednom sakramentu, tad kad je to najvažnije. Iako nam je vjeroučitelj odličan(za razliku od onog opisanog u članku) dođe mi da ga zaustavim na hodniku i kažem mu da se malo ostavi školskog programa i nauči razred malo više o istinama vjere. Da sam nisam istraživao i učio nikad ne bih znao koliko nam je vjera prelijepa.

_________________
http://www.mhfm1.com

I kod nas...?

Do 90-tih vjeronauk je jedino bio moguc unutar zupa i zupskih zajednica i stvari su funkcionirale na nacin na koje su jedino mogle funkcionirati. Uspostavom samostalnosti vjeronauk je usao u klupe i razrede skola. Prvi vjeroucitelji, iako oboruzani tek ljetnim tecajavima, prosli su kusnje komunizma i znali su sto je i kako se zivi vjera. Imali su iskustvo vjere u vlastitom zivotu i prilicno dobro su prenosili znanje/vjeru na ucenike. Ubrzo su poceli izlaziti diplomirani teolozi s fakulteta i neka se nitko ne uvrijedi, ali to su uglavnom bili ljudi upitnog znanja i jos upitnije vjere. Mogucnost stalnog zaposlenja bio im je glavni poticaj za studiranje. Po meni jedan od najvecih uzroka krize vjere u nasem drustvu je upravo vjeronauk u skolama. Mladi covjek u svojim najosjetlivijim godinama nije na dobar nacin upoznat s temeljima vjere i kako ce se on onda odrzati u stalnosti kad navale kusnje mladenastva i kome ce se kasnije vratiti kad u njemu ne svijetli svjetlo vjere. Ne moze netko tko sam ne zivi svoje vjeru na pravilan nacin tu istu vjeru prenositi drugome i dugorocno gledajuci, a ukoliko se stvari drasticno ne promijene, skolski vjeronauk je put koji vodi u propast.

_________________
"Ecce venio"

a imaš li kakvih konkretnih dokaza i iskustava - ne moraš iznositi ni ime ni mjesto! Ali iskustva su važna

U potpunosti se slažem sa napisanim. Ti i takovi vjeroučitelji su vjeronauk stavili u rang matematike, fizike, hrvatskog.... stavili su vjeronauk u rang predmeta kao i svih ostalih, više se puta događa, kako čujem od ljudi čija djeca pohađaju vjeronauk, da se sve svodi na puko dobivanje ocjene, a prisustvovanja Misi kao još samo jedna dodatna obaveza. Sve se svodi na jedan cilj- sakrament Svete Potvrde na kraju osmogodišnjeg školovanja nakon kojeg se u pravilu prisustivanje Misi na žalost prekida.

Što učiniti? Kako nauk vjere otrgnuti od suhoparnosti klasičnih školskih predmeta? Da li je to ponovno vraćanje vjeronauka (u lokacijskom smislu) pod okrilje crkve umjesto škola? Da li je to ukidanje ocjena? Bilo kako bilo, uz ovaj austrisjki primjer (na žalost vjerujem da sličnih primjera ima ikod nas) smatram da školski vjeronauk trenutno čini više štete nego koristi našem mladom naraštaju.

U župi u kojoj živim postoji i školski i župni vjeronauk. Mislim da i školski treba ostati, jer je mogućnost sistematskog upoznavanja s vjerom. Problem vjeronauka u školi je kao i problem drugih predmeta, a to je stekne se potrebna količina znanja, ali je izostao odgojni moment. Trio (obitelj-škola-crkva) treba ubliže surađivati. To je garancija kvalitetnog odgoja. Sjećam se prošle godine jednog roditeljskog kada se čovjek posrami kakvih roditelja ima. Oni koji se bave odgojem djece kroz ponašanje djeteta vidi i odnos u obitelji i vrijednosti u kojima obitelj živi.
Naravno, vjeroučitelji trebaju biti praktični vjernici, a ne neki (eto) samo su popunili radno mjesto. Oni moraju znati da predaju katolički vjeronauk a ne religioznu kulturu. Zato je ovaj slučaj iz Austrije i poticaj onima koji mogu da informiraju te katoličke urede koji vode školski vjeronauk da malo dublje uđu među vjeroučitelje da ne dođe do antikatoličkog nauka među djecom.

Naravno i tu vrijedi kvaliteta a ne kvantiteta kadra. Prošlo je 20-ak godina od kada je vjeronauk u školi i treba napaviti rez gdje je potreban, a ne da netko zbog frizure, rodbinstva,... mora biti vjeroučitelj.

Vjeroučiteljica sam, već dvadesetak godina. S obzirom da sam bila mentor 10 godina, imam ponešto uvida u rad svojih mlađih kolega. Ovo što je ovdje napisano ne odgovara onome što sam vidjela i doživjela na terenu. Istina jest da nisu svi vjeroučitelji ni uzor ljudi, ni uzor vjernici, ali vas mogu informirati da se malo koga kontrolira kao vjeroučitelje. Sigurno ni to nije u svim biskupijama isto, ali makar tri znam u kojima se temeljito prati svaki vjeroučitelj, i u stručnom, i u vjerničkom smislu. Naše zaposlenje je vezano uz mandat kojega nam biskup uvijek može oduzeti i nekoliko je vjeroučitelja ostalo bez mandata.
Većina nas radi predano u školi i još surađuje na župi, volonterski. Zar o nama ovisi vjera jedne mlade osobe? Gdje je tu rad koji treba biti uvođenje u življenje vjere?
Imam učenike sa 5, 6 župa, župski vjeronauk je uglavnom pred sakramente i tada se traži opet učenje. A gdje je utjecaj obitelji, medija, društva....
Znam da bi mnoga djeca ostala i bez osnovnog navještaja vjere da nema vjeronauka u školama.
PS bilo bi mi drago da vi koji negativno pišete o vjeronauku u školi, napišete i koliko uvida imate u taj vjeronauk.

Cunjozu, jesu li sakramenti sve što u i o vjeri treba znati? U 6. razredu je sakramentima inicijacije posvećena jedna tematska cjelina. No, djeca se najprije upoznaju s Isusovim životom i djelom, a usvajanje znanja ipak treba dolaziti malo kasnije.

Sara, mozda smo bili preopceniti sa svojim komentarima jer u svakom zvanju ima i divnih ljudi, ljudi koji su spremni predano i odgovorno raditi. No, vecina nije takva. Krenut cu od sebe. Pitala si za primjere - radio sam u skoli i bio razrednik. Djeca su mi pricala da na satu vjeronauka sama drze predavanja, a necu iz obzira napisati iz kojeg razloga. U mojoj biskupiji ima oko 500 vjeroucitelja od kojih su 150 redovnici/redovnice - tko moze provjeravati ovih 350 laika i njihov nacin rada i predavanja, a kamoli njihov nacin zivota? Nuzno je napraviti rez pod hitno s ovom situacijom i odvojiti zito od kukolja jer medju vjerouciteljima uistinu ima svacega od bivsih svecenickih/redovnickih kandidata, preko ljudi koji nakon zavrsene strukovne skole nisu mogli upisati fakultet pa rekose sami sebi hajmo na KBF pa do onih koji su zavrsavali fakultet iskljucivo s namjerom da se jednog dana fino uhljebe.

_________________
"Ecce venio"

A ni ja kao župnik ( doista nemam puno učenika) ali ako po njima mogu suditi onda nemam dobru sliku. A ovo je činjenica koju svatko može potvrditi: Na ovoj župi sam 10 godina. Imao sam i prve pričesti i krizme - iako sam vjeroučitelje osobno pozivao da dođu toga dana - nikad ni jedan nije došao - ni laik ni redovnica! No moram reći da oni ne žive ili nisu živjeli u župi. Ako je samo po ovom za prosuditi onda ljudsko i vjerničko ponašanje dotičnih vjeroučitelja (kakve poruke time šalju) ne dobiva prolaznu ocjenu!

Pa ovako mojoj sestri je predavao vjeroučitelj koji je poslje postao i trajni đakon , ona i dan danas spomene kako ih je naučio ovo ili ono o vjeri i dojmovi o njemu su najbolji mogući . A sad imam jednog prijatelja iz redovne vojske koji je postao svečenik i predaje vjeronauk u školi plus što ima župu i par filijala. On ima dosta problema sa ravnateljicom jer djecu poučava istinskoj vjeri i kako biti praktični vjernik . Iako je i ravnateljica tobožnji vjernik najradije bi vjeru pomela pod tepih. Šalje mu redovito inspekcije nebili ga izbacila iz škole ali to joj za sada ne uspjeva, jer su inspektori svaki puta zaključili da je sve u redu....

_________________
Tražite kraljevstvo nebesko sve ostalo će vam se dodati !!!

Zar među svećenicima i časnim sestrama nema vjeroučitelja čija je kvaliteta ispod prihvatljive razine? I što rade Katehetski uredi ako se tolerira sve i svašta?

Lijepo je što je posvećena čak jedna cjelina u dvanaestogodišnjem školovanju. U šestom razredu se to ne može razraditi do kraja jer tada djeca još to ne mogu do kraja shvatiti(iako bi trebalo naglasiti stvarnost transubstancijacije..doduše nekim jednostavnijim rječnikom no oprezno da se to ne razvodni i da ne izgubi smisao), ali smatram da se u srednjoj školi treba staviti veći naglasak na sakramente i na pravu, dubinsku istinu o njima.

Nisam rekao da trebamo znati samo o sakramentima, ali smatram da njih trebamo staviti na prvo mjesto jer su primarni izvor milosti i posvećenja. Imamo jedan sakrament koji je izvor svih ostalih sakramenata i u kojem je stvarno da stvarnije ne može biti prisutan sam Bog Isus Krist. A koliko o tome mladi znaju? Sakrament Euharistije, odnosno sv. Misa je središte katoličkog života i to se treba poučavati. Kako zainteresirati mlade za Misu ako im se o Misi ništa ne govori ili se Misa prikazuje SAMO kao skupljanje zajednice u spomen Kristovoj Muci, Smrti i Uskrsnuću što je ultra površno. Pojma nemate koliko sam puta čuo:,,Pa molim se ja i kod kuće..šta će mi Misa?'', a siguran sam da ste i vi to čuli.

Danas mi je župnik povjerio pete razrede pa ću im biti kateheta na župnoj katehezi.

_________________
http://www.mhfm1.com

Zapalo je me nekoliko puta da odem na zamjenu iz vjeronauka (inače sam profesor glazbene kulture) jer su kolege vjeroučitelji bili iz nekog razloga spriječeni. Priznajem da je to jedini predmet za kojeg ne znam kako bih ga predavao da to slučajno moram raditi, a to zbog nastavnog plana i programa koji je po mojem mišljenju previše informativan. Djeca doznaju puno toga o povijesti Crkve, ali premalo o tome kako svakodnevno živjeti vjeru i kako vjernički promatrati svijet oko sebe. A vape za tim. Jednom se na mojem satu glazbenog zapričasmo s osmašima o kamikazama u drugom svjetskom ratu. Bio je u tom razredu rođak poznatog fizičara Davora Pavune, vrlo inteligentan dječak, iz uvjerene ateističke obitelji. Upita on: "profesore, pa zar kamikaze nisu očigledan dokaz koliko religija može izopačiti ljude?" Pokrenuo ja malo svoje nejake apologetske vještine, dotakosmo pitanje integriranja znanosti u teologiju kao pohvalna stvar za katolicizam u odnosu prema nekim drugim religijama (Hare Krišna do danas ne vjeruje da su se ljudi spustili na Mjesec), i klinci počeše sipati pitanja: ima li života na drugim planetima, otkud zlo u svijetu, što s ovim, što s onim...preznojili su me, ali mislim da sam se dobro držao. Na kraju upitaše oni koji idu na vjeronauk: "Zašto nam naši vjeroučitelji nikad ne govore o tome?" Da bude stvar bolja, u to vrijeme sam još bio protestant i kao protestant pred polaznicima katoličkog vjeronauka branio Katoličku Crkvu i njen nauk.
Poznajem neke odlične vjeroučitelje koji imaju fin odnos s djecom. Poznajem i nekolicinu koji pak imaju problem sa svojim životom i to se malo vidi i u radu. Jedan djeci prikazuje samo filmove. Jednom sam nekim poslom tražio jednog učenika na satu, zateknem ga na vjeronauku, a oni u razredu kartaju. Neki su mi se žalili da nemaju gotovo nikakvu moralnu potporu katehetskog ureda osim neprestano pozivanje na savjest i podsjećanje da su svjedoci vjere pred djecom, ali konkretne pomoći nema.

_________________
Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! (Gal 6:7)

Po meni, ovakav školski vjeronauk ne treba postojati. Uglavnom, sve se svodi na informativnost, a u većini osnovnih i srednjih škola učenici/roditelji ga upisuju iz puke želje za podizanjem prosjeka ocjena, iz tradicije, iz želje da "selo bude zadovoljno" i ko zna kojih drugih razloga, a najmanje je onih koji ga upisuju iz pravih motiva. I onda dolazi do sukoba na relaciji vjeroučitelj-roditelji, primjerice,zbog odlaska na misu nedjeljom, koji neki vjeroučitelji kontroliraju, a roditelji pak nemaju svijest gdje su upisali dijete i koje obaveze preuzimaju. Ili dolazi do apsurdnih situacija, da se vjeročitelje optuži da su homofobi ili slično, samo zato jer djecu poučavaju stavu Crkve. I onda dolazimo do pitanja: kvaliteta ili kvaniteta? Smatram da je župni vjeronauk previše zakinut, a da njegov učinak i smisao može biti puno veći nego što je slučaj sa školskim vjeronaukom.

_________________
Ljubi i čini što hoćeš...