Katolički odgovori

Danas, slušajući čitanje o Lazaru; Iv 11,1-44; došla mi je potvrda/spoznaja još jednog mjesta gdje me/nas Isus podučava kako moliti:
Iv 11,38-44
Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen.
Isus zapovjedi: "Odvalite kamen!" Kaže mu pokojnikova sestra Marta: "Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan."
Kaže joj Isus: "Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?"
Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče:
"Oče, hvala ti što si me uslišao.
Ja sam znao da me svagda uslišavaš;
no rekoh to zbog nazočnog mnoštva:
da vjeruju da si me ti poslao."
Rekavši to povika iza glasa: "Lazare, izlazi!"
I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: "Odriješite ga i pustite neka ide!"

Isus u molitvi Ocu potresen osjećajima tuge osjeća zahvalnost na uslišanju molitve i to je rekao zbog mnoštva/nas/mene - zbog naše vjere.
Naučio nas je i u ovoj prilici kako moliti da naša molitva bude uslišana.

Hvala ti Isuse na predivnom pouku/učenju molitve kojim si dao nama/meni spoznaju kako moliti.

Vjera je ta koja sve pokreće, preokreće, obraća.
Lijepo je biti u radosti, u Ljubavi na ovom predivnom svijetu uz Otkupitelja Spasitelja našeg/mog

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

meni najbolje paše neka spontana molitva kad se svojim riječima obraćam Bogu i onda baš kad konretno molim, tad osjećam da me Bog uslišao. ovdje bih se htjela zahvaliti javno Bogu za sve konkretne pomoći u mom životu=)

Odlično rečeno
Biti zahvalan i ponizan su osjećaji koji odlično priliče vjerniku - tj. konkretno za sebe mogu reći da su to osjećaji koji su Bogu dragi i Bog mi na njih odgovara Duhom Svetim.
Kod mene su odgovori iznenađujuće predivni, nešto najbolje ikad doživljeno ...
Kad ne filozofiram, kad sam spontan, kad predajem ono što mi je na srcu ljubeći ovaj život opraštajući dugove - tada me molitva mijenja tj. Duh Sveti djeluje.

Lijepo je čuti da nas ima još... Bogu hvala

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Pročitala sam cijelu ovo temu i nekako mi se čini da se trebamo vratiti na početak i ono što je Giovi rekao.
Ne mogu ja na silu biti poniznija, ne mogu ja na silu biti prva u svjedočenju vjere ako ne ide. Ne mogu. Ne mogu bez Njega. Nije to - dobro jutro, ustala sam i popila kavu i danas ću bit ponizna. Ne ide to tako.

Život je kompliciran. Treba nam putokaz - Božji zakon, Biblija, Sveto pismo. Kad Njemu sve predaš, pitaš, vapiš... pred tobom se pojavi strelica u kojem pravcu dalje. I to je tvoj put, sasvim originalan i drugačiji od mog. Zato ne volim (više) davati savjete (prije sam bila prva u tome). Volim biti Božje uho i volim preporučiti molitvu da Bog pokaže put. I ne volim komplicirati život jer me to iscrpljuje, a nikakve koristi.

Mi svi smo ovdje na autocesti, vozimo prema Bogu. Odredište: nebo.
Ima i raznih skretanja i priključenja i tunela na tom putu, a svi imamo isti cilj. Netko ide brže jer ima bolji auto i jer je bio na "servisu" kod Isusa... Netko ide sporije, nekom je "pukla guma" pa čeka pomoć Cirenaca...
Svatko u svojoj životnoj situaciji "putuje" prema krajnjem Cilju - Gospodinu. Iznad lonaca i tava, iznad pokakanih pelena, iznad posla, iznad veze u kojoj se nalaziš, braka, iznad skripti i znanstvenih radova i dječjih temperatura, ispod hrpe rublja koja nam se ruši na glavu i prašine koja čeka da ju počistimo... Tako da... kako moliti? Srcem. Pa bolji je jedan iskreni vapaj, nego tisuću izblebetanih formula.

Malo za prodiskutirati:

Što ako Bog vozi prema nama, kroz nas i preko nas? Zar je Stvoritelj na mjestu?

Što to znači brže ili sporije za život vječni? Što znači vremenska komponenta za život bez vremenske komponente?

Malo se promjeni kut gledanja i sve odjednom postaje drugačije: uobičajeno postaje čudotvorno, prosječno postaje očaravajuće, patnja postaje divljenje...

Koči me zakon tromosti tj. želim biti kakav jesam jer je to lako, ali tako se uništavam.
Ljepota života nije u stalnosti. Pozvani smo na obraćenje. Na stalno zaljubljivanje
Za obraćenje treba sila, mač...

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Zašto komplicirati ono što se ne treba komplicirati? U Božju logiku tako i tako nikad nećemo proniknuti. Ono što želim reći je da ništa nije isto, ničiji put nije isti. I to je to.

Dosta dugo sam molila za jedno obraćenje i sve sam htjela na silu, htjela sam da taj netko shvati Boga, da shvati Njegovu logiku, da Ga upozna onako kako sam ga ja upoznala, da počne vjerovat jer ja želim da on vjeruje... toliko sam išla daleko da sam uplaćivala mise, molila po nekoliko krunica dnevno i ne znam što sve ne... I onda mi je svećenik na jednom ispovijedi rekao - "Znaš, moguće je da će se on tek u zadnjem trenutku svog života na zemlji, tik pred smrt odlučiti za Boga. To ne znači da tvoje molitve nisu bitne, da mise koje plaćaš ne pomažu, ali moraš shvatiti da ti ne možeš i nisi Bog" i to je sva filozofija.

Mi ne činimo ništa samovoljno, nego ono na što nas Duh Sveti nadahnjuje. A njegovi plodovi su – u ljudima: "ljubav, radost, mir"; u samome sebi: "strpljivost, blagost, dobrota", a u Bogu: "vjernost, krotkost, uzdržljivost." [Gal 5,22]
Oni koji bez poticaja Duha samozvano nasrću na ljude da ih obrate, ne čine po volji Božjoj; napasnici su i zavodnici poput onih koji su se odijelili od Crkve. Raditi na sebi i svom obraćenju - da, htjeti nešto bez Boga - ne.

Moli i radi.
Vjera i djela.
Što Bog hoće, kada Bog hoće, kako Bog hoće.

Odlično rečeno
Hvala ti za svjedočenje!

Ja mogu za sebe reći da znam isto nametati svoje mišljenje, svoje stavove - jednom riječju: griješim.
Svjesno ili nesvjesno - no ja tada griješim jer radim nasilje.
Trebam se popraviti i ne griješiti više dajući svoja mišljenja i stavove drugome bez da drugi traži pomoć.
Svatko od nas ima svoj put, svoje stavove, svoja razmišljanja - jedinstveni smo.

Kada hodam sa Bogom (primjer Henok iz Post 5,21-24), ja sam u vezi sa Bogom Ocem koji je sa nama u sve dane do svršetka svijeta.
Samo hodajući sa Bogom - u molitvi - ja provodim volju Božju.
Volja Božja je da se ja mijenjam. Sebe trebam željeti privolom Bogu mijenjati.
Isus je pobijedio svijet (Iv 16,29-33) i hodajući sa Bogom svaka muka se pretvara u radost.
Trebam biti hrabar i dati privolu Bogu da djeluje pobjeđujući svijet u meni kako bi se ponovno rodio slaveći i hvaleći Boga, kako bi osiromašio moju dušu, kako bi zavladalo kraljevstvo Božje

Velika je Ljubav Njegova!

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Načelno se slažem, no ipak naglasila bih da bez Božje milosti mi ne možemo ništa. Ne mogu se ja radi Boga promijeniti, nego mene Bog može mijenjati i mijenja me onda kada mu kažem DA (usp. naša slobodna volja).

Ne trebam se ja mijenjati zbog ovog ili onog. Trebam se mijenjati da bih živio, a to se odražava/umnaža i dalje od mene.
Svi smo jedinstveni i kao takvi smo umreženi/isprepleteni Ljubavlju koja nas veže i spaja.

Problem je možda nekome dati privolu Bogu Ocu da ga po otkupljenju Isusa Krista mijenja preko Duha Svetoga...
A možda se i varam...
Krhko je znanje.
Znam samo iz vlastitog iskustva. Bogu hvala

Iv 14,6-7
Odgovori mu Isus: "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.
Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga."

Putem se događaju promjene. Nije stalnost. Istina je u Ljubavi. Ljubavi koja kroz promjene daje život. Život vječni.
Spasitelj naš nam je to odlično pojasnio.

Velika je Ljubav Njegova

Po mom iskustvu, vjera je tu najvažnija. Ona molitvom Ocu našemu samo raste.
Bitno mi je moliti - nastojati hodati sa Bogom na 1. mjestu kao Henok.

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Deset savjeta kako moliti - sv. Ivan od Križa

1. Uvijek imaj na umu da u svemu trebaš slijediti stope Isusa Krista. Izgradi svoj život na Njemu jedinom. On te ljubi. Uzljubi ga.

2. Koliko se više pouzdaješ u stvari koje te odvraćaju od molitve, toliko ćeš manje imati pouzdanja u Boga; ne možeš služiti dvojici gospodara!

3. Otac izgovara samo jednu riječ, to jest svoga Sina, i uvijek je izgovara u vječnoj šutnji, pa je samo u šutnji možeš i čuti.

4. Pronađi stoga tiho i samotno mjesto i tamo se pomoli. Utroši svu snagu i polet svoje volje da Ga zazivaš i blagoslivljaš.

5. Sjeti se da moliti ne znači puno misliti, puno osjećati, puno činiti. Samo jedno je potrebno: biti voljan uistinu zatajiti samoga sebe radi Njega; čuvati tajne Božje ljubavi.

6. Pripazi da imaš čistu savjest, volju sasvim utvrđenu u Bogu i misao okrenutu Njemu. Što bivaš jednostavniji, to si korisniji Crkvi i svijetu.

7. Vjera, nada i ljubav odvraćaju nas od svega i sjedinjuju nas sa Bogom samim. To su neizostavna i najbolja pomagala za molitvu.

8. Tko bježi od molitve, bježi od svakog dobra. Nikada nemoj napustiti mislenu molitvu jer je ovo snaga duše. Ne brzaj u molitvi. Ne prepuštaj se malodušnosti...nikada.

9. U molitvi ne trebamo puno govoriti niti izmišljati razne ceremonije ili tehnike. Dovoljno nam je ono što nas je naučio Isus Krist i to je ono što Otac uvijek sluša. Stoga budi jednostavan. Obzirom na molitve i druge pobožnosti, neka se duše svojom voljom ne mare podavati ceremonijama ni načinima molitve koji se razlikuju od načina što nas uči Isus Krist. Očito, kad su ga njegovi učenici pitali da ih nauči moliti, on ih je naučio sve ono što je potrebno da budemo uslišani od Vječnog Oca, kao onaj koji mu dobro pozna ukus: a naučio ih je samo onih sedam prošnja Očenaša, u kojima su uključene sve naše duhovne i vremenite potrebe, a nije im dao na dohvat mnoge druge riječi ili ceremonije.

10. Oni, dakle, koji su veoma aktivni i koji misle da će svojim propovijedima i vanjskim djelima obuhvatiti cijeli svijet, neka dobro razmisle da bi mnogo više koristili Crkvi i da bi Bogu postali mnogo miliji, a da i ne govorimo o dobrom primjeru koji bi time dali, kad bi upotrijebili barem polovicu svoga vremena da provedu s Bogom, sve da i nije njihova molitva toliko savršena.

Hvala, Dea!

A što kad ne možeš moliti? Kad bi molio, a ne možeš? Kad ti inteligencija ne dopušta da ne vjeruješ, ali ga nema, iskustvo Njega živoga nije prisutno. Drugi ti pričaju o Njemu, drugi svojim životom svjedoče, drugi pričaju o uslišenjima, a ti samo želiš malo te "topline".

Kako moliti, a želiš moliti? Kažu da je molitva najbolji oblik iskazivanja ljubavi prema drugome, ali ne ide. Je li gore blebetati i siliti se ili šutjeti?

Evo kako ja molim.
Prije svega ovo nije savjet kako moliti jer mislim da kao što je svatko drugačiji, takva je i molitva: upoznala sam svetce (tj. čitala sam o njima) koji su se podizali s poda u ekstazi od molitve ili padali u blaženu obamrlost (Josip Kupertinski, Tereza Avilska) ali i svetce koji su gotovo neprestano osjećali tzv. suhoću od strane Boga kao npr. Majka Tereza.
No da prijeđem na svoju molitvu.
U početku najčešće imam osjećaj napuštenosti i promašenosti.
Ponekad mi čak molitva poprimi takav tok da me natjera u očaj jer želim moliti a ne ide...
I, kad već poželim odustati, odjednom se nenadano kao sunce iza oblaka pojavi osjećaj neke nježne prisutnosti, tople ispunjenosti, kao da gledam u oči nekog tko razumije sve i kaže mi: ne govori ništa, gledaj me dok ja gledam tebe... Ja tada ne mislim na riječi molitve nego samo uživam u trenutku, jako lijepom ali nažalost vrlo rijetkom.
Puno češće se događa da jednostavno od početka do kraja ne ide nikako i sve ostane samo pusto blebetanje. Naime, pokušavam uvijek uroniti dublje u molitvu na način da razmišljam i što znače same riječi ali i pojedini dijelovi molitve kao što su otajstva, prošnje, zahvale... I kad već poželim da odustanem, javi mi se neki prkos: baš ću izdržati, trudit ću se dok sve ne izgovorim (naravno, bez riječi, samo mišlju) do kraja što sam si zadala. (BTW molitva riječima mi nikad ne pobuđuje ni osjećaje ni sabranost kao mislena molitva, tako da nju znam primijeniti samo kad me nešto ometa, neki jači zvuk ili slično.)
I kad završim molitvu, pomislim u sebi: hvala ti, Bože, što si mi dao volje i strpljivosti i zato što se ne ljutiš na moje isprazno blebeatanje,.. i tu se prekrižim za kraj.
To mi je tako obično, i nije vrijedno spomena ali nešto drugo je tu interesantno - to da onaj put kad u bilo kom dijelu molitve odustanem od, na prvi pogled - mučenja i sebe i Boga praznim blebetanjem, osjetim se kao da sam nešto izgubila, kao da mi nešto fali ili da sam nekom nešto ostala dužna ili nekog prevarila. Drugim riječima, to je osjećaj neke bolne duhovne pustoši. i to je redovito tako.
Tako da zaključujem: moram moliti kako najbolje mogu i to je sve, a utjeha će uvijek doći pa makar se sastojala samo u tome da se ne osjetim napuštenom kao što biva u slučaju kad nisam molitvu završila. Valjda Bog tako sa mnom razgovara i tako me potiče da dam sve od sebe u svakom pa i u slučaju molitve.

Možda taj osjećaj napuštenosti dolazi od umora ili od neke navezanosti koju bi trebalo napustiti...
Bog nam nikad nije tako bliz kao u nevolji i u molitvi.. On je doista prisutan kad Ga zazovemo, a ako ne osjećaš nikakvu ugodu na početku, zahvali i na tome, zamisli svoje srce, saberi se i pozovi Isusa da te blagoslovi iako ne osjećaš ništa...
Blago tebi...

Nevolje, nesretni događaji su samo bolji povod da se ponizim i počnem vjerovati kako bi me se mijenjalo.
Teško je vidjeti vlastiti balvan, a lako je ukazivati na trunke nepravde drugoga kad nema poniznosti, a o zahvalnosti niti z.
Lijepo je to prikazano na Golgoti.
I jedan i drugi razbojnik su veliki grešnici, no jedan tu situaciju umiranja mučeći se na križu koristi za još veću oholost, uznositost, vrijeđanje; a drugi je samo rekao Isusu: Isuse, sjeti me se.
Nije rekao kajem se, neću više griješiti, oprosti mi molim te i sl.
Samo je povjerovao Isusu i to je ključno

Lk 23, 39-43
Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: "Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!"
A drugi ovoga prekoravaše: "Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom?
Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini."
Onda reče: "Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje."
A on će mu: "Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!"

Ne trebamo doći do tih tragičnih mučnih događaja da bi mogli odlučiti ne biti uznositi, da bi mogli biti ponizni.
Post je nastojanje mijenjati se i odlična priprema za molitvu.
Bez spremnosti mijenjanja sebe ne ide dalje jer spoznajama dobra i zla sigurno umiremo, a predajom sebe da nas se mijenja živimo u radosti i divljenju Ljepoti slaveći Boga Oca.

Nema tu puno filozofije: ili ... ili ... da,da, ne,ne...
Sami odlučujemo, a nemili događaji nam mogu samo pomoći da prije odlučimo, no i tada imamo slobodu odlučiti. Nema nikad nasilja već samo strpljivost.

Velika je Ljubav Njegova

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!