Pridružen: Čet tra 03, 2008 12:11
Postovi: 3567
|
Papa Benedikt je usvojoj propovijedi govorio o razlozima beatifikacije a sažeto je tome kako nam je dao snagu da vjerujemo u Krista, jer je Krist Redemptor hominis, Otkupitelj čovjeka, što je središnja tema njegove prve enciklike i nit vodilja svih ostalih. Čitava propovijed se može pročitati na http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=28640Na Nedjelju božanskog milosrđa 1. svibnja 2011., tijekom svečanog misnog slavlja beatifikacije sluge Božjega Ivana Pavla II. na Trgu Sv. Petra, papa Benedikt XVI. uputio je prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre!
Prije šest godina okupili smo se na ovom Trgu kako bismo slavili sprovod pape Ivana Pavla II. Prožimala nas je duboka bol zbog gubitka, ali još veći je bio osjećaj neopisive milosti koja se nadvila nad Rimom i cijelim svijetom: milost koja je bila plod cijelog života mog ljubljenog predšasnika i, posebno, njegovo svjedočanstvo patnje. Već onoga dana osjećali smo u zraku miris njegove svetosti i Božji je narod na mnoge načine pokazao svoje čašćenje prema njemu. Stoga sam htio s dužnim poštivanjem odredbi Crkve, malo ubrzati proces njegove beatifikacije. Evo, iščekivani dan je došao: došao je brzo, jer se tako svidjelo Gospodinu: Ivan Pavao II. je blažen!
Želim srdačno pozdraviti sve vas ovdje, za ovu radosnu prigodu tako brojne u Rim pristigle iz svih krajeva svijeta, gospodu kardinale, patrijarhe Istočnih Katoličkih crkvi, subraću u biskupstvu i svećeništvu, službena izaslanstva, veleposlanike i vlasti, posvećene osobe i vjernike laike. Svoj pozdrav šaljem i onima koji su sjedinjeni sa nama putem radija i televizije.
Ova nedjelja je druga uskrsna nedjelja, koju je blaženi Ivan Pavao II. posvetio Božanskom Milosrđu. Stoga je odabran ovaj datum za današnje slavlje, jer po providonosnom naumu moj prethodnik je predao duh Bogu upravo uvečer uoči tog blagdana. K tome, danas je prvi dan mjeseca svibnja, Marijinog mjeseca; danas spominjemo i svetog Josipa radnika. Ovi elementi sudjeluju i obogaćuju našu molitvu, pomažu nama koji smo još hodočasnici u vremenu i prostoru; dok je u nebu vrlo različito slavlje između anđela i svetaca! Ipak, samo je jedan Bog, jedan je Krist Gospodin koji kao most spaja zemlju i nebo i mi se u ovom trenutku osjećamo kao nikad tako bliski, skoro sudionici nebeske liturgije.
„Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Iv 20,29). U današnjem Evanđelju Isus izgovara ovo blaženstvo: blaženstvo vjere. Ono nas pogađa na osobit način, jer smo svi ovdje okupljeni kako bismo proslavili beatifikaciju i još više, jer danas je proglašen blaženim papa, Petrov nasljednik, pozvan utvrditi braću u vjeri. Ivan Pavao II. je blažen zbog svoje snažne, apostolske i velikodušne vjere.Odmah se sjećamo i onog drugog blaženstva: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima (Mt 16,17). Što je nebeski Otac objavio Šimunu? Da je Isus Krist, Sin Boga živoga. Zbog ove vjere Šimun postaje „Petar“, stijena na kojoj Isus može sagraditi svoju Crkvu. Vječno blaženstvo Ivana Pavla II, kojega danas Crkva s radošću proglašava, sve je sadržano u ovim Kristovim riječima: „Blažen ti Šimune“ i „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“. Blaženstvo vjere koju je od Boga na dar primio i Ivan Pavao II., za izgradnju Crkve.
Naša misao leti prema jednom drugom blaženstvu, koje u Evanđelju prethodi svim drugim blaženstvima. To je blaženstvo Djevice Marije, Otkupiteljeve Majke. Njoj, koja je tek začela Isusa u svom krilu, sveta Elizabeta kaže: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!" (Lk 1,45). Blaženstvo vjere ima svoj uzor u Mariji i svi smo radosni što je beatifikacija Ivana Pavla II. prvog dana marijanskog mjeseca, pod majčinim pogledom One koja je svojom vjerom podržala vjeru apostola i neprekidno podržava vjeru njihovih nasljednika, posebno onih koji su pozvani na Petrovu stolicu. Marija se ne pojavljuje u izvješću Kristova uskrsnuća, ali kao da je njena prisutnost sakrivena svugdje: ona je majka kojoj je Isus povjerio svakog apostola i cijelu zajednicu. Posebno, zapažamo da su stvarnu i majčinsku prisutnost zabilježili sveti Ivan i sveti Luka u kontekstu koji prethode današnjem evanđelju i prvom čitanju: u izvješću Isusove smrti gdje se Marija pojavljuje u podnožju križa (usp Iv 19,25); i na početku Djela Apostolskih u opisu zajedno s učenicima sjedinjenim u molitvi u dvorani (usp. Dj 1,14).
I drugo današnje čitanje govori o vjeri, i upravo sveti Petar koji piše, pun duhovnog entuzijazma, naznačujući novokrštenicima razloge njihove nade i radosti. Drago mi je primijetiti da se u ovom retku, na početku Prve poslanice, Petar ne izražava na pobudnički već indikativan način pišući: „Zbog toga se radujte“ – i dodaje:“Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša“ (1 Pt 1, 6.8-9). Sve je u indikativu, jer postoji nova stvarnost, proizašla iz Kristova uskrsnuća, stvarnost koja je dostupna vjeri. „Gospodnje je to djelo – kaže psalam (Ps 118,23) - kakvo čudo u očima našim!“, očima vjere.
Draga braćo i sestre, danas sjaji u našim očima puna duhovna svijetlost uskrslog Krista, ljubljeni i čašćeni lik Ivana Pavla II. Danas se njegovo ime pridodaje zboru svetaca i blaženika koje je on proglasio tijekom gotovo 27 godina pontifikata, snažno podsjećajući na sveopći poziv na visoku razinu kršćanskog života, svetost, kako ustvrđuje koncilska konstitucija Lumen gentium o Crkvi. Svi članovi Božjeg naroda – biskupi, svećenici, đakoni, vjernici laici, redovnici, redovnice – u hodu smo prema nebeskoj domovini. Ondje nam je prethodila Djevica Marija, pridružena, na jedinstven i savršen način, otajstvu Krista i Crkve. Karol Wojtyla je, najprije kao pomoćni biskup, a potom kao nadbiskup Krakova, sudjelovao na II. Vatikanskom saboru i znao je dobro da je posvetiti Mariji posljednje poglavlje dokumenta o Crkvi značilo staviti Otkupiteljevu Majku kao lik i model svetosti za svakog kršćanina i za cijelu Crkvu. Ovo teološko viđenje je ono koje je blaženi Ivan Pavao II. otkrio kao mlad i duboko ga je sačuvao i produbio kroz cijeli život. Viđenje koje se sažimlje u biblijskoj slici Krista na križu zajedno sa Marijom, njegovom majkom; slike koja se nalazi u Ivanovom evanđelju (19, 25-27) i sažimlje se u biskupskom, a kasnije papinskom grbu Karola Wojtyle: zlatni križ, slovo „M“ desno dolje i geslo „Totus tuus“, koje odgovara slavnom izrazu svetog Luigia Marie Grigniona de Montforta, u kojem je Karol Wojtyla našao temeljno načelo svoga života:“Totus tutus ego sum et omnia mea tua sunt. Accipio Te in mea omnia. Praebe mihi cor tuum, Maria – Sav sam tvoj i sve što je moje je tvoje. Uzimam te za svo moje dobro. Daj mi tvoje srce o Marijo“ (Traktat istinske pobožnosti Djevici Mariji, br. 266).
U svojoj oporuci novi Blaženik je napisao:“ Kada su 16. listopada 1978. konklave kardinala izabrale Ivana Pavla II., poljski primas kardinal Stefan Wyszyński rekao mi je: „Zadaća novoga pape bit će uvesti Crkvu u treće tisućljeće.“ I dodaje:“ Još jednom želim izraziti zahvalnost Duhu Svetome na velikom daru II. vatikanskoga sabora kojemu se zajedno s cijelom Crkvom - i nadasve s cijelim episkopatom - osjećam dužnikom. Uvjeren sam da će još dugo novi naraštaji moći crpsti iz bogatstva koja je taj Sabor 20. stoljeća udijelio. Kao biskup koji je sudjelovao u koncilskom događanju od prvoga do posljednjega dana, tu veliku baštinu želim povjeriti svima onima koji su i koji će u budućnosti biti pozvani ostvarivati je. Zahvaljujem vječnome Pastiru koji mi je dopustio služiti ovoj najvećoj stvari u tijeku svih godina mojega pontifikata“. Koja je to najveća „stvar“? Ona ista koju je Ivan Pavao II. navijestio tijekom svečane nastupne mise na trgu svetog Petra nezaboravnim riječima: „Ne bojte se! Otvorite, dapače, širom otvorite vrata Kristu!“ Ono što je novoizabrani papa tražio od svih, on je to učinio kao prvi: otvorio je Kristu društvo, kulturu, političke i ekonomske sustave, invertirajući snagom diva – snagom koja je dolazila od Boga – stremljenje koje se moglo činiti nepovratnim.
Swoim świadectwem wiary, miłości i odwagi apostolskiej, pełnym ludzkiej wra�liwości, ten znakomity syn Narodu polskiego pomógł chrześcijanom na całym świecie, by nie lękali się być chrześcijanami, nale�eć do Kościoła, głosić Ewangelię. Jednym słowem: pomógł nam nie lękać się prawdy, gdy� prawda jest gwarancją wolności.
[Svojim svjedočanstvom vjere, ljubavi i apostolskom hrabrošću, popraćenim velikim ljudskim nabojem, ovaj primjeran sin poljskog naroda pomogao je kršćanima cijelog svijeta da se ne boje zvati kršćanima, da pripadaju Crkvi, govore o Evanđelju. Jednom riječju: pomogao nam je ne bojati se istine, jer istina je jamstvo slobode.]
Još sažetije: dao nam je snagu da vjerujemo u Krista, jer je Krist Redemptor hominis, Otkupitelj čovjeka, što je središnja tema njegove prve enciklike i nit vodilja svih ostalih.
Karol Wojtyla stupio je na Petrov prag noseći sa sobom svoje duboko promišljanje o suočavanju marksizma i kršćanstva, usmjerenog prema čovjeku. Njegova je poruka slijedeća: čovjek je put Crkve i Krist je put čovjeka. Tom porukom, koja je veliko naslijeđe II. vatikanskog sabora i njegovog „kormilara“ Pavla VI., Ivan Pavao II. vodio je Božji narod da prijeđe prag trećeg tisućljeća, koje je upravo zahvaljujući Kristu on mogao nazvati „pragom nade“. Da, preko dugog hoda priprave Velikog jubileja, on je dao kršćanstvu obnovljeni smjerokaz za budućnost, Božju budućnost, transcendentnoj u odnosu na povijest koja istodobno i utječe na nju. Energičnošću nade koja je nastojala stupiti na mjesto marksizma i ideologije napretka, on je legitimno tražio vraćanje kršćanstvu, dajući mu istinsku fizionomiju nade koja živi u povijesti s duhom „došašća“, u osobnom i zajedničkom životu usmjerenom prema Kristu, punini čovjeka i ispunjenju njegovih očekivanja pravde i mira.
Na kraju bih želio zahvaliti Bogu i za jedno osobno iskustvo koje mi je udijelio, da sam dugo surađivao sa blaženim papom Ivanom Pavlom II. Već ranije imao sam prigodu upoznati i cijeniti ga, ali 1982. kada me pozvao u Rim kao perfekta Kongregacije za nauk vjere, tijekom 23 godine sam mu mogao biti blizu i sve ga dublje poštivati kao osobu. Moja služba bila je podržana njegovom dubokom duhovnošću, bogatstvom njegove intuicije, a primjer njegove molitve uvijek me doticao i izgrađivao: on je uranjao u susret s Bogom, iako usred višestrukih zadaća svojega služenja. Zatim njegovo svjedočenje tijekom patnje: Gospodin ga je polako lišio svega, a on je ostao uvijek „stijena“, kakvog ga je Krist želio. Njegova duboka poniznost ukorijenjena u osobnom jedinstvu s Kristom, dopustila mu je nastaviti voditi Crkvu i dati još jasniju poruku svijetu upravo kada su fizičke snage nestajale. Tako je na izvanredni način ostvario poziv svakog svećenika i biskupa: postati jedno sa onim Isusom, koga svakodnevno prima i pruža u Euharistiji.
Blago tebi, ljubljeni Ivane Pavle II, jer si povjerovao! Nastavi – molimo te – s neba jačati vjeru Božjeg naroda. Puno puta si nas na ovom trgu blagoslovio iz Apostolske palače. Danas te molimo, Sveti Oče, blagoslovi nas! Amen. (kta/m.u.)
_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.
|
|
Login
Registracija
FAQ
Traži
