Katolički odgovori

Različiti ljudi vole i opravdavaju tradicionalizam iz različitih pobuda, a mislim da je važno skrenuti pozornost na današnje proroke, čudotvorce i stigmate – osobno NE da opravdavam njihova čudesa kao neki „dokaz“ Božjeg djelovanja i istinitosti Crkve (jer puno ljudi to čini misleći da čine ispravno) nego da upozorim braću i sestre vjernike na zloporabe i opasnu lakovjernost.

Ako doista živimo u posljednjim vremenima, prema Isusovim riječima, oko nas je daleko više lažnih proroka nego onih pravih, tako da ne treba proskribirati odmah svakoga tko je kritičan prema njima. Može se jednom pokazati da naš osobni „dar razlučivanja“ i nije bio toliko pouzdan.

Evo još jedan primjer, mediji obično prešućuju kako je papa Benedikt XVI odmah u početku pontifikata suspendirao o. Gina Burresija, u Italiji poznatog svećenika, karizmatika i stigmatu, upletenog u seksualne skandale. Da stvar bude gora, ti skandali, kao i zloporaba sakramenta ispovijedi, bili su poznati crkvenim službenicima još '80-tih godina, ali Burresi je imao toliki utjecaj na neke biskupe i kardinale, da je gotovo uvijek prolazio bez posljedica. Pošto je mnogim medijima cilj nažalost preopćenito govoriti o „pedofiliji u Crkvi“, a ne pošteno informirati javnost, za takve slučajeve nisu čuli mnogi vjernici, pa se još uvijek u mnogim časopisima i na karizmatskim portalima nađu članci o ocu Ginu. Svojevremeno je, kažu, imao 8 milijuna „sljedbenika“, što znači da se ne radi o nikakvom marginalcu. Međutim, nitko ne treba Crkvu učiti da nijednom pedofilu i homoseksualcu nije mjestu u svećeničkom redu.
http://chiesa.espresso.repubblica.it/ar ... 9866?eng=y

************************

VASSULA I KARDINAL RATZINGER

Kardinal Ratzinger, prefekt Kongregacije za nauk vjere, poslao je 10. srpnja 2004. određenom broju biskupa pismo u vezi s prosudbom te kongregacije o Vassuli Rydén koja je od 2. do 11. listopada 2004. posjetila nekoliko nordijskih zemalja.

Dajem kratki prikaz o Vassuli za one koji je ne poznaju. Rođena je 1942. u Egiptu, od roditelja Grka, pripadnika Grčkopravoslavne crkve. Udala se za Šveđanina te proputovala svijetom kao pripadnica više društvene klase. Nije bila praktična kršćanka. Godine 1985., dok je živjela u Bangladešu, susrela je Boga na osobiti način i time je započeo njezin duboko kršćanski život. Isus je zaista ušao u njezin život i ona je počela zapisivati svoje svakodnevne razgovore s Njime. Vassula čuje Isusov glas, no neobična pojava u toj komunikaciji, koja traje do dana današnjega, jest u tome što Isus vodi njezinu ruku, tako zapravo On piše svoju poruku koristeći se njezinom rukom. To se jasno vidi u rukopisom napisanim knjigama koje su objavljene. Nekoliko poznatih teologa pisalo je o tom rukopisu, a taj se fenomen uveliko razlikuje od takozvanog automatskog pisanja. Otada ona putuje svijetom i evangelizira na temelju tih svojih pisanja koja se zovu Pravi život u Bogu.

Dana 6. listopada 1995. Kongregacija za nauk vjere izdala je Notifikaciju kao odgovor mnogim katoličkim biskupima i vjernicima koji su tražili mišljenje o tim pisanjima. U to je vrijeme Kongregacija za nauk vjere odlučila upozoriti vjernike da se Vassulina pisanja ne smatraju nadnaravnima, a određeni dogmatski izričaji u njima upitnima. Notifikacija je podigla buru protesta poznatih teologa koji su bili uvjereni u autentičnost tih pisanja.

Posljednjih nekoliko godina između Kongregacije i Vassule tekla je komunikacija, iz čega je proizašao ovaj dokument od 10. srpnja 2004., koji je upućen određenom broju biskupskih konferencija koje su izrazile posebnu želju da dobiju jasno mišljenje Kongregacije o Vassuli. Ovaj put dokument je osobno potpisao kardinal Ratzinger. U pismu je spomenuo da je Vassula u svojim odgovorima Kongregaciji, tiskanima u dvanaestoj knjizi poruka Pravi život u Bogu, "dala korisna objašnjenja vezana za njezin bračni status, kao i o nekim primjedbama koje su navedene u spomenutoj notifikaciji, glede njezinih pisanja i njezina sudjelovanja u sakramentima".

Ta tvrdnja zvuči pomalo lakonski, ali s obzirom na to da se odnosi na Notifikaciju iz 1995., to znači da je Kongregacija zadovoljna njezinim odgovorima i nema više dogmatske rezerviranosti prema njoj. Razumljivo, Kongregacija se uzdržava od zaključivanja je li ona zaista Božji instrument, nego prije ostavlja svakomu pojedinom biskupu, svećeniku ili vjerniku da sam donese prosudbu o tome. Dokument jedino kazuje da biskupi, bude li potrebno, sami odluče o održavanju ekumenskih molitvenih skupova koje organizira Vassula.

Golema su svjedočenja iz raznih kršćanskih denominacija, pa čak i nekršćanskih, koja pokazuju kako su ljudi došli do stvarne i duboke vjere u Krista čitajući ove knjige i slušajući Vassulu. Isus kaže da se duhovne stvari prosuđuju po plodovima. Nema dvojbe da su plodovi Vassulinih aktivnosti dobri, ali svatko mora sam prosuditi je li ona jedan od današnjih instrumenata Isusa Krista. Na osnovi kratkog pisma kardinala Ratzingera, sada bez sjenke sumnje katolik čiste savjesti može smatrati Vassulu poslanom od Boga. Dakako, svatko je slobodan i ne učiniti tako, ali više nije moguće uzimati dogmatsku podlogu kao polazište da bi se ona odbila. Da bi se prosudile duhovne vrijednosti, čovjek mora slušati svoje srce. Sloboda i poštovanje prema svačijemu mišljenju imperativ su u prosuđivanju o ukazanjima i proroštvima.

20. rujna 2004.

O. Lars Messerschmidt s.r.

Katolička crkva u Danskoj


pošto dolazi na velesajam , mislim ovaj vikend, molim kratke osvrte

Evo, pokušat ću odgovoriti ukratko:

Onaj tekst je sa stranice Vassuline udruge „Pravi život u Bogu“ gdje pokušavaju prikazati kako Katolička crkva podupire njene inicijative, ali nema prikaza ključnih dokumenata već samo nekoliko pisama njenih simpatizera i jedno, vrlo kratko pismo kard. Ratzingera u službenom srdačnom tonu. (http://tlig-hr.net/stranice.php?id=59)

Vassula, kao prvo, nije uopće katolkinja. Potječe iz pravoslavne obitelji podrijetlom iz Grčke, te dugo nije prakticirala svoju vjeru. Njen prvi muž, s kojim ima dva sina, bio je švedski luteran, no ona danas nigdje ne spominje njihova imena. Obratila se k svojoj vjeri tek kad je počela primati „poruke“, nedugo zatim se i vjenčala u Pravoslavnoj crkvi (nakon 9 godina izvanbračnog života). Njen sadašnji muž je također švedski luteran, Per Ryden.

Ekumensko djelovanje temeljeno na njenim „porukama“ ne podupire ni katolička ni pravoslavna crkva. Vjernicima se ne preporučuje sudjelovati na susretima takvih privatnih inicijativa.

Pošto Vassula Ryden živi u Švicarskoj, među prvima se o njenim knjigama i konferencijama izjasnio švicarski biskup Mgr. Heinrich Schwery 1991. g. Upozorio je da Vassula promovira nekakvo dvojbeno pan-kršćanstvo i da se njene poruke ne mogu smatrati nadnaravnim.

Kongregacija za nauk vjere dva je puta službeno reagirala, upozoravajući na:
- prikaz Presvetog Trojstva, na zbrku imena i uloga pojedinih božanskih osoba u njenim porukama:
- na proročanstva o skorom razdoblju prevlasti Antikrista unutar Crkve;
- na milenaristički stil: čudesne Božje intervencije prije drugog Kristovog dolaska donijet će zemlji jednu eru mira i prosperiteta
- proročanstvo o ujedinjenju svih kršćanskih zajednica, o stvaranju tzv. pan-kršćanstva, u kojemu će se izgubiti odlike pojedinih Crkvi, suprotno katoličkom nauku i ekumenskom zalaganju.
Ti službeni dokumenti Katoličke crkve nalaze se na sljedećim stranicama:
http://www.ewtn.com/library/CURIA/CDFRYDN1.HTM
http://www.ewtn.com/library/CURIA/CDFRYDN2.HTM

Vassula je međutim nekoliko puta čak i mijenjala svoje poruke pokušavajući ih približiti katoličkom nauku, što je samo dokaz kako njene objave nisu nadnaravnog podrijetla.

Više o tome:
http://www.infovassula.ch/
http://www.catholicdoors.com/isit/isit07.htm
http://www.unitypublishing.com/Appariti ... 20Mark.htm

hvala puno

Nema na čemu.

Pričest na usta i pričest na ruku

Fra Z. Linić u svojoj knjizi o sakramentima objašnjava istinski nauk Crkve:

„Kod pričešćivanja moguća su dva načina: pričest na usta i pričest na ruku. Iz povijesti Crkve poznato je da su se vjernici do 12. stoljeća kršćanstva pričešćivali na ruku, a da je tada ušla u Crkvu praksa pričesti na usta. To je došlo u vrijeme kad su se vjernici rjeđe pričešćivali. Poslije Drugoga vatikanskog sabora ponovno je uvedena praksa da se pričest može primiti i na ruku. Stara crkvena praksa upozorava kod pričesti na ruku da je dobro da onda jedna ruka služi dlanu druge ruke na koji se polaže Tijelo Kristovo kao prijestolje i da se tako lijepo i dostojanstveno primi taj dar. Vjernik tada odmah pred svećenikom ili u neposrednoj blizini svećenika uzme s dlana hostiju i stavi je u usta da se pričesti. Budući da je to zakonita praksa Crkve, nikakve privatne objave i strahovi ne mogu nazivati jedan ili drugi način primanja pričesti manje svetim, manje dostojnim ili čak nedostojnim. Nedostojno prima svetu pričest samo onaj tko je u smrtnome grijehu i tko nije pomiren s braćom.“
(„Da vaša radost bude potpuna“, GK, 2008.)

Danas vidimo kako pod utjecajem raznih samoprozvanih vidioca sklonih tradicionalizmu mnogi vjernici upadaju u neopravdani strah pred sv. pričesti. Umjesto da se naglasak stavi na ono bitno: dostojanstvo primanja i pomirenje s Bogom i braćom, doslovno se obezvrjeđuje jedan od načina primanja pričesti. (John Leary o kojem sam već pisala viewtopic.php?p=10965#p10965, zatim Catalina, Debora iz Mandurije i dr. sa stranice http://sites.google.com/site/molitedragadjeco/)

Samom Isusu pripisuju ove riječi:
Napadi đavla najviše su usmjereni: na uklanjanje Mog Svetog Svetohraništa od ljudi i potiče ljude da stoje kod Posvećenja
i da stojeći primaju Svetu Pričest na ruke.(J. Leary)

Prije svega želim da ljudi shvate da se ja gnjušam nad tim neprestanim promjenama normi koje sam Ja utvrdio.

Primajte Me dostojno iz ruku Moga službenika, ravno u usta, sa svim počastima kojim mi dugujete. (Debora)

Kada vas Mi upozoravamo, s ljubavlju, da izbjegavate pristupiti oltaru da primite Živi Kruh koji je s Neba sišao s rukama...(Debora)
- preuzeto sa: http://sites.google.com/site/molitedrag ... ta-pricest


Evolucija i stvaranje

Isti proroci tzv. višim autoritetom („Isus je rekao“) opredijelili su se za potpunu negaciju svakog primisla na evoluciju. Oni ne razlikuju materijalističku interpretaciju evolucije, koja nije ni znanost već ideologija, s jedne strane, te evoluciju kao smišljeni plan Božjeg djelovanja, s druge strane. Maria Valtorta (1897.-1961., viewtopic.php?p=12376#p12376) tako dugačke ulomke svojih spisa posvećuje borbi protiv evolucije. Njen „Isus“ govori:

Nije bilo autogeneze (nastajanje samo od sebe), nije bilo ni evolucije, nego je bilo stvaranje što ga je Stvoritelj htio. Razum s kojim ste tako ponosni morao bi vas uvjeriti da se početna stvar ne formira iz ničega i da od jedne i početne stvari ne može potjecati sve.

Čovjek nije rezultat evolucije, kao što ni Svemir nije proizvod autogeneze. Da bi došlo do evolucije, uvijek treba biti neki stvaralački izvor. A misliti da su od jedne same stanice koja je nastala samo od sebe postale bezbrojne vrste, nemogući je besmisao.

Potom bi svjetlost. Ne svjetlost sunčeva, ne svjetlost mjesečeva, ne svjetlost zvjezdana. Sunce, Mjesec, Zvijezde stvorovi su mlađi od Kugle Zemaljske.

Sadašnji čovjek nije rezultat uzlazne evolucije, nego bolni rezultat silazne evoluciji.

Zašto je Beskrajni,Neizmjerni u svakom svome svojstvu, radio kroz šest dana, šest vremenskih odsjeka da sazda vidljivi svijet, dijeleći stvaralački rad u šest uzlaznih redova stvaranja koji su se razvijali, to da, prema sve većem savršenstvu?

Valtorta ovdje doista piše o šest uzlaznih redova stvaranja, prema Knjizi Postanka, ne razmišljajući pritom kako bi Biblija ipak ovdje mogla govoriti o evolucijskom postupnom stvaranju. Njeni spisi više brane kreacionizam, tipičan za protestantske fundamentaliste.
U vrijeme u kojem je živjela još se nije znalo za kemijsku evoluciju, pa Isusu pripisuje ove riječi:

Da bi mogla živjeti, stanica treba životni prostor u kome se nalaze elementi koji dopuštaju i uzdržavaju život. Ako se stanica sama formirala iz ničega, gdje je našla elemente da bi se mogla oblikovati, živjeti i razmnožavati? Ako je još nije bilo kad je počela posto-jati, kako je našla životne elemente: zrak, svjetlost, toplinu, vodu? Ono čega još nema ne može stvarati. A kako je onda on, stanica, pri svom oblikovanju našla četiri elementa? I tko, koji izvor joj je dao klicu 'život'? I kad bi se, pretpostavimo, to što nije postojalo bilo moglo oblikovati iz ničega, kako bi se iz njegove jedine jedinke i vrste bilo moglo razviti toliko raznih vrsta koliko ima onih što se nalaze u vidljivom svijetu?

Ipak, probio se na kraju tračak nade:

Postavka (teza) o podrijetlu čovjeka prema teoriji evolucije, koja se oslanja na građu kostura i raznolikost boje kože i izgleda da bi podržala svoju pogrešnu tvrdnju, nije postavka (teza) protiv istine o podrijetlu čovjeka, stvorenja stvorenog od Boga, nego u njezinu korist. Jer upravo raznolikost boje, gradnje, vrsta stvorova otkriva postojanje Stvoritelja, Svemogućega, koji ih je htio...

- preuzeto sa:Bog je Stvoritelj a evolucija je bajka

Suvremeni prorok J. Leary također vrlo svjetovni govor i izraze pripisuje Isusu:

Mnogi znanstvenici imaju teškoća s biblijskim tekstom da shvate Stvaranje jer mnogi ne vjeruju u čudesa kao ovo. Njihove zamisli o teoriji Velikog praska zapravo su samo teorija bez ikakvih dokaznih činjenica. Zvjezdani sustavi prolaze kroz neprestano starenje i obnavljanje (rađanje). Nikakve vrste nisu se nikada mijenjale (mutirale) prenošenjem promjena u organizmu na neki veći broj kromosoma.
Promjene zaista nastaju, ali isti broj atoma i tvari postoji danas kao što je bio kod Stvaranja. Vjerujte u ovo Stvaranje stvari, jer čovjek u svojoj znanosti ne može stvoriti neko stablo ili napraviti neko biće od samo počela.

Čak s posljednjom subatomskom česticom (particle collider) koja se u akceleratorima koristi za istraživanje prirode materije, nikada nećete biti u stanju dokazati valjanost Velikog Praska. Odakle dolazi materija od koje su sastavljene zvijezde? Ova ista nelogič¬nost prisutna je kod vaše Darwinove teorije koja također nikada nije bila dokazana.

Takav način govora nije baš tipičan za poznate privatne objave, na kojima se nadahnjivala pobožnost i jačala vjera u Isusa. Ovaj način govora više priliči amaterskom pokušaju opravdavanja u stilu tradicionalizma koji je Crkva već odavno nadišla. Ako bi, recimo, koji znanstvenik danas ozbiljno uzeo Valtortine spise kao službene spise katoličke crkve („Isus je rekao…“) mogao bi doći do zaključka da je vjera uistinu nerazumna stvar.

http://www.katolici.org/molitve.php?act ... idi&id=555

Isus se objavljuje kao Dijete (I.)

Kad se govori ili piše o pobožnosti prema Djetetu Isusu, obično se spajaju slika ili medaljica malog čudotvornog Djeteta Isusa iz Praga i krunica, koju je nadahnućem odozgor sastavila sestra karmelićanka, bl. Margareta od Presvetog Sakramenta (1619. – 1648.). Dobro je znati da i krunica i tzv. Praški Isus imaju vlastite povijesti i vlastite priče koje se spajaju jedino stoga što se u objema radi o svetom Isusovom djetinjstvu. Čuvši za objavu krunice i obećanja Malog Isusa bl. Margareti, ako je već netko pomislio da se toj pobožnoj redovnici ukazao Isus u baršunasto-crvenom odjelcu i s teškom baroknom kraljevskom krunom na glavi, morat će ostati razuvjeren jer to je opis samo praškog kipića čudotvornog Djetešca.
Povijest njegovog štovanja koje potječe iz Češke, također iz 17. st. podrobnije je opisan na stranicama Karmela: http://www.hrkarmel.com/praski_mali_isus.htm

Međutim, pobožnost malenome Isusu ima tradiciju dugu tisuću godina i s pravom se vezuje uz živopisan Srednji vijek, iako se pravo širenje pobožnosti u puku dogodilo tek u 17. stoljeću. Redovnici i redovnice na poseban način posvećeni Djetetu Isusu bili su karmelićani. Iz jednog francuskog karmelskog samostana tako potječe i ova krunica, za koju se tvrdi da joj Isus udjeljuje posebna obećanja i milosti. Također i ovaj slučaj govori u prilog tome da se Isus ne objavljuje nigdje gdje već Crkva nije dijelom pripremila put.

Tako je francuski kardinal de Berulle, koji je uveo u Francusku karmelski red, veoma štovao Sveto Dijete. Smatrao je da svaki vjernik može iz ovog skrivenog blaga Crkve crpiti hrane za svoj duhovni život i nasljedovati Isusa u jednostavnosti, ljubaznosti i nadasve pravoj poniznosti. Nekoliko godina kasnije, blažena je Margareta u dobi od samo 12 i pol godina pristupila samostanu u svom rodnom gradu Beaune-u, ostavši sama nakon smrti svojih roditelja. Iako još i sama dijete znala je često dugo u noć ostati u molitvi, a danju pomagati sestrama u hospiciju brinući se za bolesne. Predstojnica samostana, majka Ana od Isusa, potaknula ju je na kontemplaciju, želeći da sestre od maloga Isusa uče o skromnosti, o dostojanstvu svake osobe u njenoj privatnosti, a osobito o djelotvornoj ljubavi prema slabima i nezaštićenima.

Margaretina molitva bila je tiha i meditativna i tako je počela dobivati uvide i spoznaje o Isusovom djetinjstvu, Njegovoj malenosti, božanskoj slabosti i napuštenosti. Godine 1636. Isus ju je pozvao da i druge potakne na molitvu i razmatranje o njegovom rođenju i prvih dvanaest godina života, stvarajući zajednice koje će činiti male „obitelji Djeteta Isusa“. Objavio joj je da će svi u Njegovom božanskom djetinjstvu pronaći sredstva da zadobiju milost kod Oca. Nije dugo prošlo kad se ova pobožnost počela brzo širiti, čak i u visokim kraljevskim krugovima. Jedno od prvih čudesa dogodilo se kad je princeza Anna iz Austrije svoje brige povjerila s. Margareti, jer se već 20 godina bezuspješno nadala djetetu i molila za nasljednika. Bog joj je posredstvom ove redovnice uslišio molitvu.

Više o tome: http://carmelnet.org/biographies/Margaret.pdf



Praško Dijete Isus




Krunica Djetetu Isusu

Jako puno o ukazanjima, posebno posljednjima ima na ovoj stranici...naglašava se sličnost kod mnogih ukazanja:


http://sites.google.com/site/marijinauk ... -u-svijetu

Možeš napisati svoje razmatranje ili mišljenje o navedenoj stranici...

Evo ja sam uočila da ima Gospinih poruka iz različitih zemalja, doslovno čitavog svijeta, a jedna (na naslovnoj stranici) poruka glasi:

*
Gospina poruka primljena - 5. lipnja 2010.
(...) Ono što želim ovdje objaviti još nikada nije objavljeno niti u jednome mome ukazanju na svijetu. Samo mi je u ovoj zemlji Bog dopustio govoriti vam o budućim događajima. Ono što ovdje prenosim nikada neće biti objavljeno negdje drugdje u svijetu. Bog je odabrao Zemlju Svetoga Križa [Brazil] kako bi svijetu navijestio ono što se ima zbiti. (...)
*

Mislim da umjesto riječi Brazil ovdje može stajati bilo koja druga država jer se ama baš u svakoj Gospa ukazuje.
Što biste vi rekli?

O "automatskom pisanju" kao načinu stupanja u komunikaciju s nadnaravnim silama

Kamo vode duhovi vodiči?

Kada u knjizi "Kako prepoznati zamke zloga" msgr. Bolobanić spominje neke okultističke prakse, u odlomku "Sotona dariva svoje sluge" govori i o "daru" pojedincima koji dobivaju razne poruke pa mogu ispisivati duge stranice tekstova. Ljudi koji su to doživjeli tvrde kako ih je neka sila izvan njih primorala da to čine i dala im snage da mogu sate i dane, ponekad i mjesece, provesti u pisanju, pa oni tu silu nazivaju "anđelom", "duhom" ili jednostavno "energijom". Tvrde da ta sila diktira ili pak samo ispravlja greške u njihovim tekstovima, a to često pobuđuje pažnju njihove okoline koja misli da je osoba obdarena nekim Božjim nadnaravnim iskustvom. To nerijetko misle i same osobe. Ponekad se anđeli i predstave, pa osobe točno znaju navesti s kime komuniciraju i tko im diktira. Ali otkuda dolaze takvi "anđeli"?

Kršćanski duhovni učitelji kažu da Bog i njegovi anđeli u mističnim iskustvima, koje pojedinci doživljavaju, nikada ne oduzimaju osobnu volju i ne vrše prisilu nad osjetilima ili radnjama. U molitvi koja je razgovor s Bogom, a znamo da je za razgovor potrebno dvoje, Bog nam govori na razini duha i milosti, te nadahnuća, nikada pritišćući naša osjetila da vršimo prisilne radnje. Duge tekstove nastale takvim "automatskim pisanjem", usprkos tome što su pojedinci bili uvjereni da je to neka važna božanska poruka, Crkva je uvijek odbacivala. Razlog nije bio samo način dobivanja poruka, nego štoviše sam sadržaj tekstova koji u mnogim slučajevima varira od otvorenog proturječja Božjoj objavi i blasfemije pa do nekih manjih oblika izobličenja i deformacije Kristovih poruka. Ponešto o tome ima i u knjizi "Novo doba pod povećalom" Alena Matušeka, u poglavlju "Kamo vode duhovi vodiči". Neka od poznatijih djela nastala ovakvom ezoterijskom tehnikom su:
"Celestinska proročanstva" Jamesa Redfielda,
"Tečaj čuda" ("A Course in Miracles - Foundation for Inner Peace"),
"Poruke upozorenja"
Jungovih "Sedam propovijedi mrtvima"
"Knjiga zakona" A. Crowleyja,
Jasmuheenov "Život na prani",
poruke sljedbe Univerzalnoga života,
"Mirtine bilješke",
"Razgovor s Bogom" Neale Donald Walsch,
Vassula Ryden "Pravi život u Bogu"
"Priručnik" Gabriele Bitterlich, prve osnivačice Opus Angelorum-a
...
a vjerojatno ih ima još.
Danas se ona eufemistički nazivaju "New Age"...

Je, da. Zato su katoličke knjižare prepune knjiga te "lažne" proročice, zato ih mnogi katolički svećenici preporučuju i zato su među najprodavanijim djelima kršćanske literature.
Da baš lažna proročica. E draga moja Adrijana.

I da, Marija Valtorta je BILA na popisu zabranjenih knjiga...BILA...nije više...što ti dovoljno govori o "nepromijenjivom" crkvenom sudu.

Ne bih rekla da su knjižare „prepune“ Valtortinih djela, mada su sasvim legitimno tamo jer se mogu čitati kao romansirani životopisi i fikcijska djela, kao i sve druge knjige takve vrste, od Selme Lagerlof „Legende o Kristu“ do Halila Gibrana i njegovog „Proroka“ i „Sina Čovječjeg“.
Međutim, djelo se ne može smatrati „nadnaravnom objavom“, jer ga Crkva nikad nije takvim priznala! Baš suprotno, djelo je bilo uvršteno na Popis zabranjenih knjiga, a da sam Popis nije '60-tih godina ukinut, tamo bi bilo i dan danas. Na jednom od donjih linkova može se pronaći citat Josepha Ratzingera, tada pročelnika Kongregacije za nauk vjere, da taj Popis i danas nosi moralnu valjanost. To znači da, iako je Popis ukinut, sud Crkve je i dalje važeći.
Što se tiče čitanosti knjige, ti podaci ne govore ništa o njenoj kvaliteti i pravovjernosti, jer je prije nekoliko godina među najčitanijim knjigama bio i „Da Vincijev kod“ Dana Browna, a kod nas je „Kiklopa“ dobila i Nives Celzijus. Ukusi i preferencije čitatelja se mijenjaju.
Koliko ima svećenika koji preporučuju Valtortina djela, ne zna se, ali mislim da je preuzetno tvrditi da ih je „mnogo“. Prije bih rekla da ih je iznimno malo, tj. da se mogu nabrojiti na prste jedne ruke. Zašto to čine, pripisala bih nepoznavanju crkvenog suda ili neki njihov posve subjektivni dojam da je djelo vrlo pobožno.

Više o tome:

http://www.ewtn.com/expert/answers/poem_of_the_man.htm
http://www.ewtn.com/library/scriptur/valtorta.txt
http://jloughnan.tripod.com/valtmedj.htm
http://jloughnan.tripod.com/4mchomo.htm

Neke knjižare, kao Verbum, imaju na svojim stranicama uz djela Marije Valtorte istaknuto sljedeće:



*

Otac Berti, koji je prvi dao tiskati ovu knjigu, nakon i usprkos zabrani Kongregacije, kao svoje opravdanje navodi da mu je sam Papa na jednoj audijenciji u privatnom razgovoru kad je vidio knjigu u rukopisu (i vjerojatno prelistao) rekao “Publicirajte”. O. Berti svoja opravdanja nalazi i u tvrdnjama da se knjiga svidjela nekolicini biskupa i kardinala nakon što im ju je pokazao. Međutim, o. Berti je svejedno pogriješio, jer se privatnim (osobnim) porukama ne može ići protiv službene odluke onih koji su knjigu temeljito proučili i našli u njoj stvari koje proturječe Svetom Pismu.

To je slično kao što opisuje Peter Joseph u članku “Istinita i lažna ukazanja”:

“Što se tiče izjava pripisanih Papi (npr. "Čuo sam da je Papa rekao gđi Smith nakon Mise u njegovoj privatnoj kapelici da on vjeruje u Garabandal i Bayside"; "Papa je rekao Jacku da on može nastaviti i tiskati tu osuđenu knjigu") - nitko nema pravo djelovati na temelju takvih priča. Crkvom se upravlja javno izrečenim izjavama - ne pomoću naklapanja i osobnih poruka.

Pape mogu pokazati svoju potporu određenim objavama, nakon odluke lokalnoga biskupa, ili biskupske konferencije, govoreći o njima, ili određujući novi blagdan u liturgijskom kalendaru, ili posjećujući mjesta bitno povezana s njima (npr. Guadalupe, Paray-le-Monial, Rue de Bac, Lourdes, Knock, Fatima, Beauraing, Banneux).”
http://www.don-ivica.net/razno/52-duhov ... zanja.html

*

Istina je također da u različitim privatnim objavama Bog ne može proturječiti samome sebi. Kad bismo usporedili dvije objave o Isusovom životu, recimo objave bl. Anne Katharine Emmerich i Marije Valtorte vidjeli bismo velike razlike i u načinu (stilu) pisanja i u sadržaju.

Via crucis – fatimska tajna

Kad se 13. srpnja 1917.g. Djevica Marija treći put ukazala djeci u Fatimi preporučila je svakodnevnu molitvu krunice. Rekla im je: "Žrtvujte se za grešnike i recite mnogo puta kad prinosite neku žrtvu: "O moj Isuse, to je za tvoju ljubav, za obraćenje grešnika i za naknadu za grijehe počinjene protiv Prečistog Srca Marijina."

Zatim su djeca doživjela nekoliko viđenja, koje je sestra Lucija kasnije sadržajno podijelila u tri dijela: prvi dio bilo je ukazanje pakla, drugi objavljivanje kazne i načina na koji se može izbjeći, dok je treći dio objavljen u obliku Lucijinog pisma tek prije deset godina.

Sestra Lucija je napisala kako su ona i drugo dvoje djece vidjeli "anđela s vatrenim mačem" te u dokumentu koji je izdala Sveta Stolica dalje stoji: "Zatim su ugledali biskupa u bijelom, Svetog Oca. On je prolazio kroz napola porušeni veliki grad. Kad je stigao do vrha planine, na koljenima u podnožju velikoga križa, ubila ga je skupina vojnika koja je na njega ispalila metke i strijele. Na isti su način umrli, jedan za drugim, biskupi, svećenici, vjernici i mnogi ljudi različitih staleža i položaja. Ispod dvaju krakova križa bila su dva anđela, svaki s kristalnom škropionicom u ruci, i u nju su prikupljali krv mučenika i njome prskali duše koje su se probijale k Bogu."

U knjizi „Svjetlo svijeta“ papa Benedikt bio je upitan što su značile njegove riječi u dokumentu o Fatimi: „Tko misli da je proročko poslanje Fatime završeno, vara se.“ – „Znači li to da ispunjenje fatimske poruke doista tek predstoji?“

Papa Benedikt odgovara: „U fatimskoj poruci moramo razdvojiti dvije stvari: s jedne strane određeni događaj koji je predstavljen u obliku viđenja, a s druge strane ono temeljno o čemu se ovdje i radi. Jer nije se radilo o tome da se zadovoljava naša radoznalost. Tada bismo tekst morali objaviti mnogo ranije. Ne, radi se o tome da se naznači jedna kritična točka, jedan kritičan trenutak u povijesti: naime, svu moć zla koja se kristalizirala u ovomu 20. stoljeću u velikim diktaturama – i koja je, na drugi način, i danas djelotvorna.
S druge strane, radilo se i o odgovoru na ovaj izazov. Ovaj se odgovor ne sastoji u velikim političkim akcijama, nego u konačnici može doći samo iz preobrazbe srca – po vjeri, nadi, ljubavi i pokori. U tome smislu poruka nije završena iako su dvije velike diktature nestale. Patnja Crkve ostaje i čovjekova ugroženost ostaje, a to znači da ostaje i pitanje koje traži odgovor; ostaje i uputa koju nam je Marija dala. I sada je nevolja. I sada moć u svim mogućim oblicima prijeti gaženjem vjere. Stoga je i sada potreban odgovor o kojemu je Majka Božja govorila djeci.“



Na pitanje zašto je u propovijedi 13. svibnja 2010. u Fatimi rekao: “Neka se u ovih sedam godina koje nas još dijele od stote godišnjice ukazanja, približi nagoviješteni trijumf Prečista Srca Marijina na slavu Presvetoga Trojstva“, te „Znači li to da Papa, koji obnaša proročku službu, smatra mogućim da se u idućih sedam godina sveta Majka Božja očituje na način koji nalikuje trijumfu?“, papa Benedikt odgovara:

„Rekao sam da će se „trijumf“ približiti. U sadržajnome smislu to je isto kao kada molimo da se približi kraljevstvo Božje. Te riječi nisu mišljene u smislu – tu sam možda odveć racionalist – kao da očekujem da se sada dogodi veliki preokret i da povijest odjednom počne ići drukčijim tijekom, nego da stalno zaustavljamo moć zla; da se uvijek iznova u snazi Majke pokazuje i snaga samoga Boga i da ostaje životna.
Crkva je uvijek pozivala činiti ono za što je Abraham molio Boga, naime da brine da uvijek bude dovoljno pravednika koji će obuzdati zlo i uništavanje. Ja sam to shvatio kao molitvu da sile dobra ponovno narastu. U tome su smislu Božji trijumfi, Marijini trijumfi, tihi, ali stvarni.“

Eto ,sam Papa priznaje da je možda u nekim pitanjima odviše racionalist, a neki ljudi uvjereni u svoju pravovjernost odbacuju neka OTAJSTVA kao nerealna pa čak i kao hereze...šta reć nego žalosno i zazvat Duha Svetoga da dođe sa svom svojom silinom i osvjetla vječne i nepromijenjive Istine!

Dođi Duše Sveti!
Dođi Gospodine Isuse!