Katolički odgovori

Kako 11. listopada službeno počinje Godina vjere te ona ima smisao koji ne traje kratkoročno, za početak otvorena je stranica http://www.annusfidei.va (za sada samo na talijanskom i engleskom jeziku) sa svim informacijama o tome.
Pošto nas Papa i biskupi potiču na novu evangelizaciju, na dublje upoznavanje otajstava naše vjere i Riječi Božje, kao i samog sadržaja vjere - imamo prilike uzeti kao svakodnevni zadatak čitanje i razmatranje (bilo pojedinačno ili u molitvenim zajednicama) Katekizma KC, dokumenata 2. vatikanskog sabora i Papinih kateheza o povijesti Crkve (o apostolima i učenicima, crkvenim ocima…)
Imamo sreću što je zadnjih godina objavljeno mnogo tih Papinih govora i pouka i u hrvatskim katoličkim knjižarama, a šteta bi bilo zanemariti ovu priliku, sad kad pogotovo sa svjetovnih medija „upijamo“ lažnu isključivo negativnu sliku Crkve i često rezignirano ostajemo u vjerskom neznanju.
Na stranici Godine vjere objavljen je i logo:



Lađa predstavlja Crkvu, na uzburkanom moru, jarbol je križ, a od jedara načinjena su slova IHS (simbol euharistije), u čijoj pozadini je sunčani krug koji zatvara slova u obliku hostije.
Kao Hrvati, možemo biti ponosni što je među članovima Papinskog vijeća za novu evangelizaciju među 11 kardinala prisutan i zagrebački kard. Josip Bozanić, uz bok kardinalima kao što su Timothy Dolan (USA), William Levada (Kongregacija za nauk vjere), Marc Ouellet (Kanada), George Pell (Australija), Gianfranco Ravasi (Italija) i Stanislaw Rylko (Poljska). Sve su to imena koja su danas oslonci Crkve u svijetu, i njihova vjera pomaže da mi svi koji smo na Kristovoj lađi mudro i Bogu odano upravljamo kroz razne prolazne „nevere i oluje“ ovoga života, s nadom u Kristovo obećanje.

A zaboravila si navesti onoga koji je podnio sav teret "dana i žege" koji je sve pripremio generalni tajnik sinode biskupa naš bračanin nadbiskup don Miko (kako ga mi to u osobnim kontaktima zovemo) Msgr Nikola Eterović

Eto u mojoj župi Dol na Braču - kao najava godine vjere su na dan sv. petgra i Pavla u jutro kamenovali žušnu kuću i napravili popriličnu štetu.. A jučer bravu na glavnim ulaznim vratima ispunili silikonom - tako da se vrata crkve nisu mogla otrvoriti - pa nije bilo nedjeljne mise.

Nisam zaboravila, na forumu se postovi mogu lako nadovezati i dopuniti… Hvala na podsjećanju.


Uh! … eto to je Vaša lokalna „najava Godine vjere“, a međunarodna je, recimo, afera Vatileaks i slično…

10 načina kako živjeti Godinu vjere

1. Sudjeluj u Svetoj misi
2. Pođi na ispovijed
3. Proučavaj živote svetaca
4. Dnevno čitaj Sveto Pismo
5. Čitaj dokumente 2. vatikanskog koncila
6. Proučavaj Katekizam
7. Volontiraj u svojoj župi
8. Pomozi onima u potrebi
9. Pozovi prijatelja na sv. misu
10. Unesi Blaženstva (Mt 5,3-12) u svakodnevni život...

http://www.usccb.org/news/2012/12-150.cfm

Varaždinski biskup Josip Mrzljak u pismu vjernicima povodom Godine vjere piše:

Što je, zapravo, vjera?!

- U mnogim anketama postavlja se često pitanje vjere i velika većina ljudi odgovara pozitivno: Da, ja sam vjernik. No, na pitanje o sadržaju vjere možemo dobiti mnoštvo različitih odgovora. Danas ima više krivih vjerovanja ili praznovjerja, možda više nego ikad u povijesti. Zato se svaki kršćanin mora upitati: Kakva je moja vjera?! Komu ja vjerujem? Sveti Otac u navedenom apostolskom pismu Vrata vjere podsjeća nas „da proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje cio život. Taj put započinje krštenjem po kojem možemo Boga nazivati Ocem, a završava prijelazom iz smrti u vječni život, plod uskrsnuća Gospodina Isusa koji je, darom Duha Svetoga, htio učiniti dionicima svoje slave sve koji vjeruju u njega. Ispovijedati vjeru u Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga – znači vjerovati u jednoga Boga koji je Ljubav: Otac, koji je u punini vremena poslao svoga Sina radi našega spasenja; Isus Krist, koji je u otajstvu smrti i uskrsnuća otkupio svijet; Duh Sveti, koji vodi Crkvu kroz stoljećâ u iščekivanju Gospodinova povratka u slavi.“

Ponajprije zahvalimo Bogu što smo pozvani na taj put, jer vjera je milosni dar kojega Bog daje čovjeku. Većina nas krštena je već na pragu zemaljskoga života voljom naših roditelja koji su tada obećali da će nas uvoditi u vjeru ponajprije primjerom svojega života. Roditelji su prvi vjeroučitelji. Dakako da postoje i drugi putovi vjere kada se odrasli po krštenju priključuju zajednici Isusovih učenika. No, uvijek postoji pravilo vjere: Bog govori, a čovjek odgovara. Bog govori na mnogo načina, a čovjek može čuti i prečuti taj govor. Može ga i odbaciti jer je čovjek slobodno biće. Bog ne želi ograničavati slobodu čovjeka. Želi slobodna čovjeka koji će iz svoje slobode doći k njemu i čuti njegov govor koji se sastoji ponajviše od djela koja je učinio za čovjeka. Moramo priznati i mi kršćani da smo ponekad „gluhi“ za prihvaćanje riječi Božje. Stoga ćemo u Godini vjere nastojati u poniznosti slušati što nam Bog govori i usprkos svojim grijesima i slabostima odgovarati na Božji govor. To znači učvršćivati vjeru...

http://biskupija-varazdinska.hr/index.p ... p;catid=45

Premjestila sam ovu temu u drugi podforum da ovdje možemo skupiti meditacije, molitve, dojmove sa hodočašća ili predavanja na kojima ćemo biti kroz ovih godinu dana, na temu vjere.

Evo pošto se pristoji da prva počnem: jedna lijepa misao s predavanja fra Ivana Karlića, franjevca konventualca, koji je gostovao u meni obližnjem mjestu na tzv. otvorenju niza tribina na temu vjere.

Zašto uopće Godina vjere... nekad se vjera podrazumijevala, prenosila s koljena na koljeno, djeca su upijala vjeru ljubavlju svojih roditelja, baka i djedova, stoljećima se vjera očuvala u našem narodu... a danas... danas se ništa ne podrazumijeva. Danas vlada duhovna glad, i za sve se pita: zašto? Osobito mladi, za vjeru traže objašnjenje. Traži se razlog vjerovanja. To ne mora biti nužno negativan znak vremena, jer odgovor i tome postoji. Isus traži od nas da najprije u svom srcu osvjestimo vjeru i ono u što vjerujemo, da zatim možemo tu vjeru u njenoj punini i ljepoti prenositi ljudima oko sebe. Koji odgovor traže.

Obično se ljudi žale da u njihovoj župi nema vjeronauka za odrasle, a da televizija uvijek ponavlja jedne te iste filmove, pa u tom slučaju preporučam kateheze koje redovito snima Riječka kršćanska televizija:

http://www.rikatv.net/video/kategorija/kateheza

Neka je onako jednostavno i amaterski, ali meni su barem te pojedinosti zanimljive...

Nekako mi je najbliži srcu citat kolumniste Zorana Vukmana, sa portala vlč. Sudca o vjeri koji glasi:
"„Sve je moguće onome koji vjeruje!" (Mk9,23) Tako je uzviknuo sam Isus kad su mu doveli dječaka iz kojega njegovi učenici nisu mogli istjerati zlog duha. Dječakov otac je na to uzviknuo: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!" U ove dvije rečenice, u ova dva uzvika sadržan je sav odnos između nas koji vjerujemo u Isusa i samog Isusa. Naša vjera je paradoks. Dječakov otac je taj paradoks izrekao u formuli: „Vjerujem, ali pomozi mojoj nevjeri!" Da, vjerujem, ali moja vjera je slaba, opterećena sumnjom i strahom. Da, vjerujem, ali moja vjera je često na granici nevjere. Pomozi mi Isuse da potpuno povjerujem. Pomozi mojoj nevjeri. Iskrenost tog čovjeka je dirljiva. I očaj koji je progovorio iz njega, kao i iz svakog čovjeka kad se suoči sa strašnim iskušenjima vlastite vjere. Vjera vjernika i nevjera nevjernika mogu se ponekad susresti u jednoj nevidljivoj točci, kad se začudo otkriva nevjera vjernika i vjera nevjernika. Taj paradoks je još najtajnovitiji. Deklaracija vjere sama po sebi ništa ne mora značiti ako nije potvrđena živim svjedočanstvom. Jednako tako, deklaracija nevjere, može značiti samo prkos ili nešto drugo iza čega se skriva očajnička potreba da se vjeruje!

Zašto je to tako? Zato jer vjera nije uvjerenje. Vjera nije intelektualni stav, vjera nije znanje. Vjera nije ni ideologija ni običajnost. Vjera je prije svega iskustvo, ali kakvo iskustvo! Vjera je duhovno-egzistencijalni stav čitave osobe. Ako ne prožimlje čovjekovu duhovnu i egzistencijalnu stvarnost, vjera nije ništa više od puke teorije. Vjera obuhvaća i esenciju i egzistenciju. Ona je potvrda esencije u samoj egzistenciji. I obrnuto, potvrda egzistencije u esenciji. Problem stare filozofije, odnosno metafizike je u tomu što je bitak apstrahirala od egzistencije i pojavnosti. Međutim, vlastiti bitak ne možemo zamisliti bez njegove ovjere u svojoj konkretnoj egzistenciji. Sam Isus je ušao u ljudsku stvarnost, u sasvim određenu egzistenciju, bio je drvodjelja, zarađivao je za svoj kruh, prošao je ovim svijetom stvarno, a ne iluzorno. Ušao je u krv i tijelo, i bio je od krvi i tijela kao čovjek. Tu se bitak potvrđuje kao stvaran, opipljiv. I jedino tako vjera može izražavati bit ljudske egzistencije. Ako je vjera identična bitku i egzistenciji, onda doista je sve moguće onomu koji vjeruje. Vjera više nije uvjerenje o kojemu se raspravlja, nego je vjera ona snaga koja nemoguće čini mogućim jer otvara nove dimenzije poimanja, vidi skrivene svjetove i otkriva duhovnu stvarnost postojanja."
Ono osnovno i esencijalno, primarno kao roditelja je živjeti vjeru, jer djeca uče iz primjera, kako mojih tako i svojih i ukazivati im na to kad kako i koliko puta je Bog utjecao na njihov život, obiteljska molitva, i naš mali doprinos, poslije krunice da izmolimo apostolsko vjerovanje na nakanu sv. oca Pape.
A, danas nositi Krista u svijet, na posao, u društvo....................e to je itekako, pa na ivici izrugivanja, gotovo blizu apsurda, ali bez odustajanja, makar i molili za one koji se u takvim prigodama izrugivaju (doživeo na blagdan Bezgrešnog začeća BDM), jer On je daleko više trpio na križu.............za nas sve.
Toliko za prvo javljanje.
BVB

Hvala na ovom postu, @duga na nebu… Nadam se da će uskoro biti i sljedeći.

* * *

Sad ću se malo vratiti u davnu prošlost. U knjizi „Ti si Petar… - Sažetak povijesti Crkve“ (B. J. Filinić) navodi se jedno obećanje od prije 13 stoljeća kad je naš narod tek primao sveti krst i vjeru, (zapisano u povijesnom djelu Konstantina Porfirogeneta) : da su Hrvati zakletvom obećali sv. Petru apostolu, tj, papi da neće provaljivati i ratovati u tuđim zemljama. Tada su od pape primili blagoslov i obećanje da će ih Bog zaštititi ako drugi provale u njihovu zemlju. „Koliko je u povijesti poznato, to se tako i dogodilo.“
Legenda? Mislim da nije.
Znao je papa da su vjera i molitva najjače oružje i da je potrebno obraćenje tvrdih poganskih srca, a tako je i „blagoslovom“ mogao utjecati na vojno-politička zbivanja. Taj utjecaj nije dolazio nekom zemaljskom silom ili moći, nego jednom nadnaravnom snagom koja ispunjava svoja obećanja. Mi znamo da se ona zove Duh Sveti.
"Sve je moguće onome koji vjeruje!"

Papa je u srijedu započeo kateheze o Vjerovanju. (http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=36133)

Prvi biblijski lik kojeg se dotiče i uzor vjere (ne samo kršćanima, nego i židovima i muslimanima) je Abraham.

Povodom Godine vjere ponovno je službena stranica http://www.annusfidei.va u "blokadi".

Srećom papine kateheze se mogu čitati na http://www.vatican.va/special/annus_fid ... dei_en.htm , one starije i na našem jeziku. Iako nismo velik narod niti naš jezik nije svjetski, čini se da imamo "veze" u Vatikanu.
Hvala Bogu...

Fra Darko Tepert sastavio je za Godinu vjere Križni put s lijepim meditacijama Evanđelja da mognemo

od Isusa naučiti kako nositi svoj križ,
kako s ljubavlju prihvatiti tvoju volju, Oče,
i kako u vjeri doživjeti puninu radosti i spasenja…

http://www.franjevci-split.hr/index.php ... dina-vjere

Nakon više od mjesec dana prekida nastavljene su papinske kateheze na audijenciji srijedom.

Isus je uistinu uskrsnuo, ustao od mrtvih i ukazao se najprije ženama.

Dok bi se prosječan svećenik u sličnoj katehezi vjerojatno dulje zadržao na pojmu "uskrsnuo", papa Benedikt bi možda istaknuo "uistinu", novi papa Franjo stavio je naglasak na "ženama".

Kod Boga ono što vrijedi je srce, koliko smo otvoreni njemu, jesmo li poput djece koja se uzdaju. Ali to nas potiče i na razmišljanje o tome kako su žene, u Crkvi i na putu vjere, imale i imaju i danas posebnu ulogu u otvaranju vrata Gospodinu, u njegovu nasljedovanju i približavanju njegova lica, jer pogled vjere treba uvijek jednostavni i duboki pogled ljubavi. Apostolima i učenicima je teže povjerovati u Uskrsloga. Ženama ne. Petar trči do groba, ali se zaustavlja na praznom grobu; Toma mora svojim rukama dotaći rane Isusova tijela. I na našem putu vjere je važno znati i osjećati da nas Bog ljubi, ne plašiti se ljubiti ga: vjera se ispovijeda ustima i srcem, riječju i ljubavlju.
http://ktabkbih.net/info.asp?id=37152

Za očekivati je da će i nadalje njegove kateheze biti usredotočene više na socijalnu dimenziju Evanđelja.

_________________
"Priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena"-bl. Ivan Pavao II.