Katolički odgovori

Iako se pred Bogom sam sebi činiš toliko malen i nedostojan,istovremeno u Božjim očima si toliko velik,toliko željen,toliko ljubljen.Sa svim svojim slabostima.Ljubljeno Božje dijete.On je želio da baš ti takav kakav jesi,postojiš!On ima svoj razlog,svoj plan za tebe.Ti imaš svoju svrhu,baš ti,,svrhu koju nitko drugi ne može ispuniti...

U ovom svojem promišljanju želim se uvijek ispočetka pitati."Gospodine,što želiš da učinim?"
Što želiš da učinim u svakoj novoj situaciji,što bi Ti učinio na mom mjestu.Isuse želim Te u potpunosti slijediti,ne želim se ni u jednom trenutku odvajati od Tebe,želim uvijek i zauvijek biti samo tvoja!

Čitam često ova vaša promišljanja i moram priznati da vam se divim ako je ovo uistinu vaša vjera.

Kada sam gledala film o Padre Piju, u jednom trenutku mali Pio stoji na sred polja i viče na Boga "što više želiš od mene" i moram priznati da to pitanje često i sama postavljam. Što On želi od nas jer neki što god naprave, ne naprave dobro.
Neki Ga mole za njegovu pravednost - ali je ne osjećaju.
Neki Ga mole da pokaže istinu - ali On je gluh.
Neki Ga preklinju da učini nešto - no On šuti.
Ja znam da On postoji, ali ja ga ne vidim pored sebe. I po pitanju svega, ja ga molim, ali smisla ne vidim. Pa ja sam pod križem mjesecima.
Ne vjerujem mu ni pedlja, ono "niti crno pod noktom" jer onda kada mi treba - Njega nema.
Ako je on moj Otac, pitam Ga kako se to otac ponaša prema meni kad toliko nepravde dopušta. Otac kojeg ja želim bi stao uz svoje dijete, a ne bi dopuštao da je gaze i nepravedno optužuju, ne bi dopuštao (On, Svemogući i Jedini) da se toliko toga lošega nareda u životu, a znao je srce i namisli. Znao je!

On koji želi naše molitve, svaku je čuo, zna koliko je tko i kada molio, koliko je tko kolina nakvrgavio preklinjući ga za milosti, a svejedno šuti i šuti i zatvara oči preda mnom. Takav Otac meni ne treba. Ja vjerujem da on postoji, ali... ovo ALI svakog dana je sve veće.

Za puno situacija u svom životu bih Ga ja pred raspelom pitala - što želiš da ja učim - pa ja sam se zbog ovoga što On želi da ja učinim milijun puta ponizila, prva pružila ruku, prva zatražila oprost, nisam ni znala što znači ponos - i, kako je to završilo?
Tako da sebe ne prepoznajem, da sam izmučena od života koji me udara, da sam nesretna i usamljena pored mnoštva ljudi koji su pored mene.
A zašto? Jer sam vjerovala da mi možemo biti Njegov instrument i jer sam vjerovala da se dobro dobrim vrati, jer sam vjerovala da treba praštati 70 puta 7 i da je dovoljno ljubiti.

Da, ovo je katolički forum, ali je ovo i "ispovijest" jedne cure od 28 godina koja naizgled ima sve u životu, a nema ništa i koja zadnjih dana puno puta pomisli da bi joj život bio puno lakši da nije upoznala Boga.

Sada bi se vjerojatno sretna spremala vani na advent proslaviti novi posao, a ne bih prije tog namontiranog osmijeha kojeg će složiti ovo tipkala sa suzama na očima. Ta bi vjerojatno završila s kolegom s posla u krevetu jer eto napeta mu je, a ne bih do prije nekog vremena molila Boga da nju i osobu do koje joj je stalo učini poput Marije i Josipa te da nam pripravi pute kojim ćemo svjedočiti kolika je velika djela učinio u našem životu.

Tako da... ako je ovo vaša gore vjera - ne znam bi rekla da vam zavidim, ili da su to same budalaštine. To govori netko, tko se previše puta u zadnjih nekoliko godina razočarao u ljude.