Katolički odgovori

Oproste svakodnevno možete primati polusatnim klanjanje ili zajedničkom molitvom Krunice - pet desetki bez prekida uz najavu svakog pojedinog otajstva. I za jedno i drugo kao i za svaki drugi oprost potrebno se pričestiti u stanju milostu i izmoliti na nakane Sv. oca

Očito Crkva mora nuditi oproste svaki dan, jer tisuće i tisuće dnevno napuštaju ovaj prijevarni svijet (Ef 4,14)

Jesu li oprosti onda nešto što se bere na drvetu? Prema s. Mariji od Anđela Surazu - ne.
Hoće li većina izbjeći Čistilište, prema sv. Terezija Avilskoj - neće.
No, ako bi netko ustvrdio sa bl. Ivanom Merzom 'katolička vjera moje je životno zvanje' možemo li se tome nadati protiv svake nade..

Dakle, nauk o oprostima treba dobro upoznati, a to znači uvijek iznova produbljivati, a onda i koristiti ta skrivena blaga.

Zatim dolazimo do problematike što je potpuni oprost, a što djelomični oprost.
Iako katolički nauk oprezno pristupa doživljajima u molitvi, kod oprosta, moje je mišljenje, potrebno je imati iskustvo. Ako nedostaje iskustvo dotada se ravnam prema nauku Crkve. Dakle, stav je katolika opetovano pristupati i primjenjivati oproste jer Crkva to nudi i uči, iako možda nemam iskustva da se nešto događa. Ali ako je sv. Franjo A. iskusio oprost, ako je to nešto što Bog želi dati, onda ću moliti za to, iznova i iznova. Izostanak iskustva dubokog oproštenja ili pak povremena ili rijetka iskustva oprosta proizlaze upravo iz vezanosti na grijeh, a Crkva uvjetuje oprost uz nenavezanost, pa i na laki grijeh,stoga i govori o potpunom odnosno djelomičnom oprostu.

Na ovom mjestu može se doći do dva pogrešna pristupa: ili banaliziranje nauka o oprostima, kao da se dijele šakom i kapom ili pak odbacivanje nauka Crkve o oprostima koji proizlazi iz zasluga Kristovih i svetaca. I jedno i drugo proizlazi iz nedostatka iskustva, i ustrajnosti na 'uskom putu'. Rekoh, ako nemam iskustva ustrajem vjerujući što Crkva uči.

Za one pak koji se redovito ispovijedaju a imaju bolna iskustva pada u grijehe kažem slijedeće.

Dakle, ispovijedio si se, odriješen si od vječne kazne, i vjeruješ u to, ali javljaju se nesigurnosti. Mir je nekako prisutan nakon ispovijedi, ali nema uvjerenja da je potpuno sve oprošteno. I tako i je jer ostaju vremenite kazne, a one su nutarnji poremećaji ponekada strahoviti. Stoga će Koncil (GS 37) ustvrditi da se 'jedino uz velike napore i pomoć Božje milosti može postići nutarnje jedinstvo.'Jače izraze naći ćete u enciklici Lava XIII. Humanu Genus (str. 4).

Na tom putu moćna je razmjena duhovnih dobara sa dušama u čistilištu, a na to nas' lažno bogatstvo' Krist upozorava govoreći:' kada ga vama ponestane'. Lažno znači da nije moje, jer milosti nisu moje, nego dar Božji, a ipak ih gubimo, čak olako. Nesebičan čin molitve za trpeće duše biva nagrađen,prije ili kasnije. Te duše su 'prijatelji' koji uzvraćaju milosnim zagovorom, a koji je često moćniji od naših kada molimo jedni za druge iz jednostavnog razloga što je duša u čistilištu sva zauzeta odgovorom na molitvu.
Jer tko od nas kada se probudi uopće misli da je molitva prva i najvažnija stvar za učiniti u danu?

Jubilejski oprost

Je li to nešto dodatno, moguće samo svake 25.te godine?

Oprost je prevažna stvar. Za nas grešne ljude najvažnija.
Oprost daje jedino Bog. Kod Tertulijana naći će se tvrdnje osporavanja sakramentalnog odrješenja, a time i hijerarhijskog ustrojstva Crkve. Tu je došlo do nerazumijevanja između ovog značajnog pisca i hijerarhije. Tertulijan nije kanoniziran, iako često danas citiran, a citira ga i Katekizam.
Tvrdio je da oprost dolazi isključivo po proroštvu. Dakle, ne preko odrješenja u ispovijed. Iako tada ispovijed nije bila 'na uho' shvaćena i prakticiranja kao danas. Primanje u puno crkveno zajedništvo događalo se za teške grijehe nakon duge i javne pokore.
Danas je ispovijed lako dostupna, pa i za teške grijehe, ali Crkva uči o posljedicama grijeha, a koje se saniraju zaslugom Krista i svetaca, što opet nije bez vlasti Ključeva koju Crkva u Petru (papi) ima. Ovo Tertulijan nije prihvatio. (živio u 2. -3.st.). Ne treba tu biti strog jer Crkva poznaje i nešto što se naziva razvitkom nauka. To je ono što Crkva oduvijek vjeruje ali nije uvijek u svim vremenima jasno artikulirano. Ako hoćete tek Trident definira sedam sakramenata. I sakrament ispovijedi tako pozna svoj razvitak.
Tertulijan na kraju upada u montanizam. A ispravno tumačenje oprosta nalazimo kod sv. Ciprijana, a zatim i sv. Augustina.
Danas Crkva s pravom traži da se karizme podvrgavaju provjeri hijerarhije.

Sv. Ignacije Antiohijski: 'Gdje je biskup, ondje je i Crkva'. Sv. Ambrozije će specificirati: 'Gdje je Petar, ondje je i Crkva'.

... ( to be continued)

Budući se iz nesuvislog lancunsko pisanja teško može shvatiti i razumjeti puna vrijednost oprosta koje nudi katolička Crkva potrebno je obrazložiti oproste u svjetlu suvremenog učiteljstva Crkve i koncilske i pokoncilske teologije, ali i u svjetlu srednjovjekovne teologije i teoloških mišljenja koja su vladala u doba prije tridentinskog sabora. Zato preporučam čitanje ozbiljnog štiva koje je priredio velečasni Željko Blagus. On kao ozbiljni doktor teologije zna prikazati oproste u pravom svjetlu, a ne kako se to ovdje radi "bez glave i repa". https://zsj.hr/duhovnost/dogmatska-analiza-oprosta/

Istaknuo bi jednu značajnu stvar kod oprosta. Mogućnosti stjecanja oprosta. A najdostupnija je svakome individualno kroz polusatno čitanje Pisma.
Ovo je vrlo zanimljivo.
Veliki značaj Crkva daje Riječi.

Po naravi u nama je veliki otpor prema Pismu. Čitati ćemo svece i duhovnu literaturu, ali ne i Pismo. Zašto?
Zašto što u prvom slučaju oholost se može hraniti glađu za znanjem. A što je vezano uz radoznalost. Znati radi znanja. Ili kako je netko primjetio: mi uvijek mislimo, kada čitamo duhovno štivo, da smo mi ti.
Božja Riječ odsjeca ovu zamku svojom oporošću, drugi puta kirurškom preciznošću stanja u kojem se nalazimo. Stanja u odnosu na Boga, odnosno Riječ samu. Kušnja Riječju prolazi i kroz suhoparnost, zatim opomene.
Sve ovo nam izmiče u duhovnoj literaturi i razgovorima s drugima na ovoj razini. Zato Pismo uzimamo zadnje u ruke. I zato Crkva oprost veže baš uz čitanje Riječi.

Čitao sam i ranije o ovom oprostu, pa opet i danas, ali nisam naletio da se spominje i samo čitanje Biblije pola sata?
evo napr. :

https://dijalog.hr/vjera-i-duhovnost/st ... iti/63225/

spominje se prisustvovanje seminarima ili susretima na kojima se govori o tekstovima 2.VK ili KKC...nigdje ne vidim da se spominje i čitanje svetog Pisma pola sata?

Ovo drugo što spominješ vezano je isključivo uz jubilejsku godinu.

Čitanje Pisma, Adoracija, zajednička Gospina krunica i dr. vezano je uz redovitu mogućnost oprosta

https://karmelbm.wordpress.com/2025/03/ ... i-pravila/

Na linku jedno i drugo

Hvala ti