mata je napisao/la:
Opet ću citirat biskupa Ladislava Nemeta i njegovu knjigu:
”Danas je dosta problematično govoriti o smrti kao poslijedici “prvog grijeha” praroditelja, Adama I Eve”
”Što onda znači crkvena izjava da je smrt kazna za Adamov prvi grijeh? Jedno od mogućih tumačenja potječe od suvremenih predstavnika evangeličke I katoličke teologije koji kažu da u biblijskim izvorima nije riječ o tome da bi ljudi ostali zauvjek besmrtni da njihovi preci nisu sagriješili, nego o tome da ljudi poslije prvoga grijeha drugačije doživljavaju smrt. Pretpostavljati da su prvi ljudi u raju bili stvoreni kao besmrtni I da su trebali zauvjek živjeti kao anđeli vjerovatno je odveć smiono.”
"Zaključno se može reći da je biološka smrt kao prolaznost jamačno dio čovjekove sudbine, čak i bez činjenice grijeha. Bibliska objava (usp. Post 3) govori o smrti u teološkom a ne biološkom ili medicinskom smislu."
Siguran sam da ćemo se ovakvih i sličnih tvrdnji još puno naslušati i zato bih htio još jednom ponoviti što Crkva stvarno kaže o tom pitanju (i to na 2.VK na kojeg se navodno svi pozivaju):
""Although the mystery of death utterly beggars the imagination, the Church has been taught by divine revelation and firmly teaches that man has been created by God for a blissful purpose beyond the reach of earthly misery. In addition, that bodily death from which man would have been immune had he not sinned(14) will be vanquished, according to the Christian faith, when man who was ruined by his own doing is restored to wholeness by an almighty and merciful Saviour." (GAUDIUM ET SPES, 18)
Čovjek je pri stvaranju bio imun i na smrt tijela. Razlog zašto je ovo toliko osporavano je u tome što se bez premise o čovjekovom smrtnom tijelu, ne može izvući zaključak da je čovjek nastao evolutivnim procesom, nego se nužno mora prihvatiti da je stvoren direktno, od jednom (kao što Crkva stvarno i uči). Jer, uistinu je glupo vjerovati da je nekakva smrtna životinja koja nije ni imala ljudsku dušu, najednom rodila čovjeka koji je imao i besmrtnu dušu i koji je bio i imun na tjelesnu smrt.
Uglavnom, raskorak između popularnih stavova o katoličkoj vjeri koji danas prevladavaju i stvarnosti koja piše u dokumentima je zastašujući. A još više plaši što se lažno prikazivanje Crkvenog učenja čuje od onih koji bi svojim životom trebali braniti pravo i autentično učenje.
Čitala sam knjigu L. Nemeta iz koje su uzeti citati, riječ je o knjizi „
Kršćanska eshatologija“ (šiti kontekst je u poglavlju „Teološko tumačenje smrti“, str. 63. – 74.). Nije u redu biskupa optuživati za krivovjerje, jer neposredno prije tih citiranih rečenica govori o konkretnom nauku Crkve. Govori o
kanonima (dogmatskim sadržajima) sinode u
Kartagi 418. g., gdje je po prvi puta razmatrana Adamova smrtnost, a posebno je riječ o smrti kao kazni za grijehe.
Prvi kanon (sinode u Kartagi) naučava da Adam prije pada, tj. prvoga grijeha, nije bio smrtno biće, tj. nije trebao umrijeti u tijelu da nije sagriješio.
U drugom kanonu govori se o nužnosti krštenja djece, a tekst je poslije doslovno preuzeo i Tridentinski sabor. (…)
Kontekst dogmatskih odluka se nalazi, piše Nemet, u sukobu dvaju velikana teologije:
sv. Augustin se suprotstavio
Pelagiju, koji je učio da je Adam bio smrtno biće, da je u svakom slučaju morao umrijeti, čak i onda kad ne bi sagriješio.
Ovo je uvod u nekoliko razmatranja o suvremenoj teologiji, u kojoj se Nemet oslanja većinom na
Karla Rahnera, dok spomenutog
Chardina Nemet ne citira uopće kroz čitavo poglavlje, a nema ga ni u popisu važnije literature na kraju knjige.
Chardinova pogrješka jest u tome što u nekim svojim djelima niječe istočni grijeh Adama i Eve. Za njega su prvi grijeh počinile karakteristike minerala (stijene) koje su odabrale krivi put te se zatvorile unutar sebe same. Nisam čitala sve o tome, ali je bezrazložno povezivati Nemeta i Chardina, a pogotovo Nemetu, koji u knjizi prikazuje o pojedinim temama čitav razvoj situacije i niz perspektiva, nametati nekakve stigme krivovjerja.
PS. Zašto se o ovome raspravlja na temi o evoluciji?