mata je napisao/la:
Čovjek je postavio jasno i precizno pitanje i ako mu se već odgovara, onda bi minimum pristojnosti nalagao da mu se da što jasniji i precizniji odgovor. Naime, nemaju svi želju slušati sve osim jasnog odgovora na postavljeno pitanje. Mene osobno takva vrsta "odgovora" vrlo frustrira i ja u takvim situacijama obično prekidam razgovor.
Što se tiče toga da li je ovo što sam napisao stav Crkve ili nije, on to jeste.
Nisi se trebao odmah naljutiti, jer si ispravno pisao o tome što su teški grijesi i tu se slažem s tobom.
Jedino se ne slažem s definicijama "tko će u pakao" i općenito s takvim opisima u ovom kontekstu, jer to nije nauk Crkve. Postoji, osim onoga što si točno naveo, i "izvanredan" oblik spasenja, i to, kako Katekizam tvrdi, "putevima koje samo Bog zna". To ne znači da postoji neko drugo sredstvo spasenja osim Crkve koje bi išlo paralelno uz nju, niti to znači da postoji još koji posrednik umjesto ili pored Krista.
To znači da postoji mogućnost spasenja i za one koji se sada nalaze izvan vidljivih granica Crkve, a po svojim vrijednostima i životu nisu joj suprotstavljeni. Oni će, ako ih Bog učini dostojnim, u drugom (vječnom) životu biti pridruženi Crkvi, tj. Božjem kraljevstvu, kao što je i razbojnik na križu priznao Kristovu nevinost i Njegovu moć, iako prije nije bio među njegovim učenicima.
Ne može se tvrditi da će pripadnici drugih vjeroispovijesti biti automatski osuđeni na pakao "ako odbiju Krista i Katoličku Crkvu" jer to nije sasvim točna definicija. U kojem smislu "odbiti Krista" - treba precizirati. "Odbijanje Krista" može biti u vidu progona kršćana, ubijanja i kažnjavanja radi vjere, što je danas nažalost tako često prisutno. To se ne može opravdati.
Ali što je s onim, primjerice, muslimanima koji pomažu progonjenim kršćanima, brane ih i poštuju suživot s njima, te čine puno djela milosrđa baš prema kršćanima? Mogu li se i oni svrstati s onim prvima u isti koš?
Treba li i njih toliko prozivati zbog odgovornosti, premda znamo da je prelazak muslimana na kršćanstvo u islamu težak grijeh koji se nerijetko kažnjava smrću, a u pravilu na "istupnike" gleda s prijezirom i vlastita obitelji, gdje dolazi do narušavanja temeljnih ljudskih odnosa? Uostalom, može li se obične, prosječne muslimane prozivati zbog odgovornosti jer "danas posvuda postoji internet, pa se mogu sami informirati koja je vjera prava" ?
Drugo, može li se tvrditi da će čovjek koji istupi iz Katoličke Crkve i prijeđe u Pravoslavnu automatski radi toga završiti u paklu, kako si to prije napisao? A što je s krštenjem koje ostavlja neizbrisiv biljeg i ne može se "poništiti" niti teškim grijesima? Što je sa priznanjem crkvenosti Pravoslavaca i zajedničkog apostolskog nasljeđa? Jesu li oni odmetnici i heretici?
Istupanjem iz Katoličke Crkve, čovjek dakako čini pogrešku i može se reći da je to veliki grijeh - ali da odmah on završava u paklu, to nije katolički nauk.
O tome govori Katekizam, a i jedna od apologetskih knjiga Karla Keatinga "Što katolici doista vjeruju" gdje baš odgovara na pogrešnu tezu koja glasi "Katolici koji istupe iz Crkve dospjet će u pakao". On kaže:
neki hoće, a neki neće. Ne znamo koliko će biti jednih, a koliko drugih, no istupanje iz Crkve uvijek je gruba pogreška. ... itd...
Ispravnije bi stoga bilo reći da se udaljavanjem od Crkve, čovjek udaljava i od svog spasenja, a ne tvrditi kako znamo i više od samog Boga. Za udaljavanje od Crkve mogu biti razlog niz različitih situacija i okolnosti, koje ne moraju sve biti jednako teški (=smrtni) grijesi.
Nije li Isus u prispodobi o ljubavi prema bližnjemu pokazao baš kao primjer milosrdnog Samarijanca, a znamo da su za Izraelce onoga vremena Samarijanci biti gotovo "krivovjerci"? Zašto onda Isus uzima kao primjer baš Samarijanca?