ING je napisao/la:
Ja sa svoje strane nisam rekao da je Konstantin UTEMELJIO krscanstvo kakvo ga danas znamo, vec samo da je doprineo. Pozadina moje izjave lezi u cinjenici da je Konstantnin "dobrotvornim" aktom ORGANIZIRAO zasjedanje gdje bi se rano-krscanskim svjedocanstvima moglo dati novi oblik - institucionalni oblik. Krscanski oci iz raznih djelova rimskog carstva su prisli zajednickom stolu u 4 stoljecu da formiraju kanon u svom izvornom obliku koji je prosao kroz dodatke i poslije toga zasjedanja. Pod carskim pokroviteljstvom Konstantina, krscanstvo je na ovom carigradskom zasjedanju formirano kao prihvacena(i prihvatljiva) religija tadasnjeg rimskog carstva.
Pozdrav ING.
I nakon svega ovoga, meni ostaje nejasno je li po tebi car Konstantin utjecao na to da se nešto
promijeni u službenom kršćanskom vjerovanju? Ako da, što? I zašto (što bi car imao od toga)?
Ja smatram da nije. Hijerarhijski i institucionalni ustroj Crkvi je dao još Isus Krist, kad je između svega onoga mnoštva koje ga je slijedilo izabrao 12 apostola, među njima jednoga Petra, itd... Najranija povijest Crkve svjedoči o ogromnom autoritetu koji su među pukom imali apostoli i prvi biskupi, a osobito prve pape.
To što je kršćanstvo pod Konstantinom
proglašeno prihvatljivim i postalo prihvaćenim, nije samo po sebi relevantno za trenutnu raspravu. Jer, tvrdim, do toga nije došlo promjenom u samom kršćanstvu, nego promjenom u umu i shvaćanjima cara. Car je prihvatio kršćanstvo onakvo kakvo ono jest.
Citat:
Rano-krscanstvo je PRIHVACENO i kao rezultat opseg progona je smanjen na minimum dajuci pravi ljudima iz katakombi po "prvi puta prilku da vide svijetlo dana" kao slobodni ljudi zemaljskog carstva.
(...)
T.H., govoris iz sentimentalne i "uvjerene" perspektive nekoga tko NIJE proveo svoj 40-godisnji ili 70-godisnji ili 3-godisnji CIJELI zivot u ovakvom okruzenju - U KATAKOMBAMA. Stoga tvoj osjecaj i ne moze ozbiljno uvazavati stanje jadnih ljudi koji su upravo to i prolazili. Kad govoris o bes-kompromisnosti "u bitnim stvarima vjere" iz tebe progovara duh 20/21 stoljeca koji ima sasvim drugaciju unutrasnju konstituciju od ljudi prvog ili cetvrtog stoljeca. Pokusaj da se primjerice suzivis sa osjecajem sirotih ljudi u vise-mjesecnoj opsadi Vukovara ili vise-godisnjoj opsadi Sarajeva. Ako si slusao njihova svjedocanstva znas koja je razlika iz jedne perspektive i ove iz koje ti govoris. Intenziviraj stanje ljudskog ocaja bar za 10, 20 ili 30 puta pa ces razumjeti kako "kompromisnost" stoji u kontekstu rano-krscana Konstantinova vremena. Pokusaj prizvati u osjecaj neizmjerno duge pregovore sa medjunarodnom zajednicom o ustanovljenju konacnog primirja za nedavnog rata u Hrvatskoj. Pokusaj uvidjeti kako odredjene "trece" snage formiraju ono sto se poslije zove slobodna Hrvatska i uvidjet ces prikladnost ove analogije na stanje rano-krscana u katakombama Konstantinova vremena.
Poanta je u tome da su kršćani iz katakombi cijelo vrijeme
mogli olakšati svoje stanje i izaći na svjetlo dana, samo da su to
htjeli. Naime, mogli su se naprosto odreći svoje vjere, ili pristati na razne kompromise koji su im od početka bili nuđeni. No oni to
nisu htjeli. Jer su bili apsolutno uvjereni u istinitost svojih vjerovanja, kao i u činjenicu da se, po cijenu vlastitoga spasenja, te vjere i tih istina ne smiju odreći ni po cijenu vlastitoga života. Upravo zbog tih progona, vjerujem da među rane kršćane nisu masovnije ni ulazili slabići i kolebljivci koji bi bili spremni odreći se istine i pristati na kompromis. Dakle ti rani kršćani su ljudi vrlo čvrstih stavova, ljudi koji točno znaju što i zašto vjeruju, i koji beskompromisno stoje iza toga, čak i vlastitim životom. Ta situacija nije uopće usporediva s ratovima oko čisto ovozemaljskih stvari, u kojima se ljudi mogu mimo svoje volje naći pod opsadom, koju ne mogli vlastitom voljom prekinuti, pa su spremni pristati i na kompromise ne bi li si olakšali. Nije uopće usporediva situacija. Ovdje dakle govorimo o vrlo čvrstim, beskompromisnim stavovima. I sada nas netko želi uvjeriti da su ti isti kršćani (dapače, najbolji među njima: vođe, autoriteti, biskupi), koji su "do jučer" bili apsolutno nepokolebljivi i beskompromisno ustrajali u ispovijedanju vjere, usprkos svim progonima i pritiscima, odjednom pristali na kompromis, i to sada, nakon što su progoni prestali (Nicejski sabor je održan nakon prestanka progona), a nisu htjeli na njih pristati ranije, usprkos svim progonima?
Mislim da si ti taj koji stvar gledaš previše iz perspektive 20/21. stoljeća i današnjih mlakih kršćana koji spremno pristaju na svakojake kompromise, pa olako taj isti duh projiciraš i na kršćane iz 4. stoljeća.
Citat:
T.H., obrati svoju paznju na to KOME Isus izrazava sveti savjet ("zapovjed" zvuci vojno) - svojim ucenicima! Vrlo se OLAKO stavljamo u odore ucenika i uguravamo u ucenicku svjetinu. Isus ne govori ne-slusateljima ili prezirateljima ili poganima ili carinicima u rijecima koje si naveo - dakle, on opisuje vezu izmedju sebe i ucenika.
Isus kaže posve općenito "ako TVOJ BRAT ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin ili carinik". Ali, svaki je čovjek moj brat. Dakle, prema Isusovom nalogu, svaki čovjek treba slušati Crkvu. No to ne bi bilo moguće kad Crkva ne bi bila vidljiva i kad ne bi imala jasno definiran učiteljski organ. Slično, Isus kaže vrlo općenito svojim apostolima (koji su istu ovlast prenijeli na svoje nasljednike - biskupe i svećenike): "Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire". Obveza slušanja dakle vrijedi za sve ljude, nije ograničena samo na neke. A to opet podrazumijeva vidljivu Crkvu s vidljivim službenicima čije su uloge jasno definirane; u protivnom ne bi čovjek znao koga treba slušati prema Isusovoj zapovijedi.
Citat:
Ono sto je u Kristu tako spasonosno i suptilno i duhovno JEST vidljivo kroz CRKVU. Medjutim, treba uvidjeti da je taj suptilni, Kristovski impuls prisutan u ljudskim srcima i ima prirodu slicnu kao kad pokusamo objasniti pojam VJERE. Dakle, Crkva jest nesto duhovno sto je prisutno u LJUDSKIM SRCIMA.
Ali vjera dolazi PO Crkvi, po njenom naučavanju i djelovanju. Vjera ne pada s neba u "ljudska srca", nego ljudi bivaju poučeni od Crkve i onda vjeruju (dorbo, neki i ne vjeruju, ali to sad nije relevantno). Crkva je dakle u nekom smislu objektivno prisutna u svijetu prije nego što se formira vjerja u pojedincu. I mora biti tako.