Katolički odgovori

Ovo je molitva sa stranice: http://hr.wikisource.org/wiki/Molitveni ... Dene_djece
Je li ispravan pristup molitvi ili ne?

Ova je Mistična molitva navedena je u knjižici "Predragocjena Krv Isusa Krista - pobožnost i apostolat", nakladnik Sion, Zagreb, prosinac 2007. Predgovor je napisao biskup Ayo-Maria Atoyebi i nekog drugog očitovanja ili odobrenja (recimo od Sv. Oca) nema. Kako je navedeno u knjižici, ovu je molitvu osobno Isus Krist dao vidiocu Barnabi, dana 29. srpnja 1998. Prema tome, ako vjerujemo, da je to zaista tako - pristup molitvi je ispravan!

Da, tako stoji! Ali u slučaju da ne znamo je li Isus to osobno rekao ili nije, imaju li roditelji (a i ostali) pravo nadati se već unaprijed da je dijete spašeno? Prema KKC 1261.

Poznato je da „bez krštenja nema spasenja“, ali i da postoje određene iznimke. Tu se prije svega mislilo na nevinu djecu. Papa Pio VI., kad je spominjao limb, usput je osudio učenje jansenista da sva nekrštena djeca odlaze u pakao. To, na malo drugačiji način, vrijedi i danas.
Naravno da se uvijek preporuča moliti (za sve, a osobito grješnike), ali u ovim molitvama se radi o KRŠTENJU. Kao da žele dati do znanja da, pošto se na tu djecu više ne može primijeniti sakrament (jer su umrla), njih Bog krsti sam (=spašava), ali tek na naš zagovor. Drugim riječima, da se nitko ne moli za njih duše te djece bile bi izgubljene. Imam dojam da tekst molitve takvo nešto sugerira.
Postoji li negdje u Svetom pismu ili u tradiciji Crkve neka stavka ili samo aluzija na to da one koje Bog odluči spasiti – krsti pomoću naše molitve…? Želi li da i mi svojom molitvom budemo dionici takvog načina spasenja (kao što posrednička molitva i jest u biti) ili – možemo li kod ove stvari imati jednostavno više povjerenja u Božje milosrđe?

Tekst naime potječe iz nepriznatih privatnih objava i sadrži još par kontradikcija:

1) Kad Isus kaže:
Neću dopustiti da nedužne duše u Nebu budu izgubljene. Ja ću ih Svojom Ljubavlju i Milosrđem zaštititi od pada u smrtni grijeh.

Mogu li duše u Nebu biti istovremeno i izgubljene? Mogu li tada još i pasti u smrtni grijeh? Nije li se ovdje netko zabunio?
(engleska verzija je drugačija / hrvatski prijevod je vrlo zbunjujući)

2) Kad se u molitvi spominje:
Operi, očisti i krsti pobačenu djecu od krivnje i moralnih nečisti...

Nose li nerođena djeca ikakvu krivnju na sebi ili moralnu nečist, osim istočnoga grijeha? Nisu li oni već samim činom pobačaja (=ubojstvom) u duhovnom smislu kršteni krvlju, poput mučenika?

Isusove riječi “Po ovoj molitvi, ogromno mnoštvo nevine, nerođene dječice će se spasiti. Molite tu molitvu svakog dana i objavite je svijetu.” taknule su mi savjest i nastojim redovito moliti Molitvu za krštenje pobačene djece. Zato sam osjetio potrebu odgovoriti na pitanje “Je li ispravan pristup molitvi ili ne?”

Nisam očekivao, da će ovo postati zamršeno. Sada smo došli smo na klizav teren – teren uma. A tu su misli uvijek u konfliktu i bolje mi je, da se suzdržim – ako ne mogu razlučiti od koga dolazi koja misao.

Moramo vjerovati, da je Božje milosrđe veliko i ne smijemo nikome dozvoliti da nam uništi nadu, a osobito to ne smijemo dozvoliti beznadnim mislima.

Ne znam jesu li u pitanju kontradikcije.

Mogu li duše u Nebu biti istovremeno i izgubljene? Mogu li tada još i pasti u smrtni grijeh?

Lucifer i njegovi anđeli su pali u smrtni grijeh. I to se dogodilo na Nebu.

Nose li nerođena djeca ikakvu krivnju na sebi ili moralnu nečist, osim istočnoga grijeha? Nisu li oni već samim činom pobačaja (=ubojstvom) u duhovnom smislu kršteni krvlju, poput mučenika?

Smatram da nose i grijeh otaca. Također smatram da pobačena djeca (to su duše) moraju oprostiti onima koji su ih odbacili, odnosno ubili.

Oprosti što te zbunih, a vidim da si se potrudio dati dobar odgovor.

Srećom, engleska verzija te molitve (tj. u originalu) glasi ovako:



Ako slučajno tko ne bi se usudio sam prevoditi, neka javi za pomoć.
Zaključak: tu spornih dijelova nema....

I sad bismo mogli razvezati priču o tome zbog čega ih u hrvatskom prijevodu ima - je li to nekakva slučajna nesretna pogreška i umetak samih prevoditelja ili.... Ili, (rješenje kojem sam više sklona) naši prevoditelji su sasvim dobro preveli molitvu kako je glasila prije nego što su je (ne znam tko) malo uljepšali i korigirali.
Bilo kako bilo, zar ne bi trebali hrvatski prevoditelji nekako ispraviti ove netočnosti...?

Ipak, da ne odemo u nekakve krivine, i bez obzira na to otkuda potječe ova molitva, moje pitanje se zapravo tiče samog krštenja pobačene djece... Imamo li ideje kako su se ta djeca spašavala prije negoli se pojavila ova molitva (1998.), dakle kada se smatralo da se sakrament krštenja ne može primijeniti na umrlu osobu, pošto su sakramenti ograničeni samo na ovozemni ljudski život - jer dalje mi zapravo nemamo utjecaja, o svemu ostalome odlučuje Bog... ?

Sakrament krštenja može primiti samo živo dijete. No treba shvatiti da Bog nije vezan sakramentima i da on može darovati posvetnu milost izvan sakramenata onima koji ga nisu sposobni primiti. U tom smislu možemo moliti da Bog daruje milost pobačenoj djeci (ne radi se o sakramentu krštenja kako ga podjeljuje Crkva), a Crkva se nada da se takve osobe spasavaju po Božjem milosrđu. Ne možemo sve staviti u neke svoje okvire kad Bog nadilazi naše predodžbe.
"Sto se tice djece umrle bez krstenja, Crkva ne moze drugo nego ih
povjeriti Bozjem milosrdju (...) Veliko Bozje milosrdje, naime, koje zeli da se svi ljudi spase, i Isusova njeznost prema
djeci kada govori: "Pustite djecicu neka dolaze k meni; ne prijecite im!"
(Mk 10,14), dopustaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu
bez krstenja. "(KKC 1261)

Hvala. Možemo se sad vratiti mom prvom pitanju. Je li ispravan pristup onoj molitvi - treba li moliti za krštenje (u molitvi se spominju riječi "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" i neki su čak znali blagoslovljenom vodom tijekom tih riječi prskati prema nebu) ili bi bilo bolje moliti za spasenje i za Božje milosrđe? Ili je svejedno?

Postoje posebne molitve, tzv. duhovno posvojenje nerođenog djeteta, dakle kada se moli za život djeteta tijekom 9 mjeseci u majčinoj utrobi i još uvijek smatram to prioritetnom molitvom - ali to je nešto sasvim drugačije od ovoga.

Što ti imam oprostiti, Adrijana - to što sam se zbunio!? Ali, pustimo sada to.

U Molitvi za krštenje pobačene djece molimo Boga da krsti pobačenu djecu.

Kada spominjemo krštenje uobičajeno je da svi mislimo na krštenje vodom. Radi li se ovdje o krštenju vodom? Smatram, da se ne radi o krštenju vodom, negoli o krštenju željom. Postoji i krštenje krvlju. I sva su tri oblika krštenja - krštenje.

Ovom Molitvom nekrštena pobačena dječica zapravo postižu djelovanje krštenja po tome što mi želimo da budu krštena i to od srca molimo.

Vrlo čudna teologija!

Bitno je istaknuti: "Bog je spasenje vezao uz sakrament krsta, ali on sâm nije vezan svojim sakramentima." (KKC 1257)
Za Crkvu postoje izuzeci krštenju vodom, no oni već uključuju osobno opredjeljenje za Krista, te se takvo krštenje ne može tražiti za drugoga.
Krštenje željom označava one koji su se opredjelili i pripremili za krštenje, a umrli prije krštenja (KKC 1259) (ne može se željeti za drugoga).
Krštenje krvlju označava one koji su hrabro umrli mučeničkom smrću radi vjere, makar još nisu primili sakrament (npr. katekumeni). (KKC 1258).
Crkva jednostavno pojašnjava: "Glede djece umrle bez krstenja, liturgija Crkve nas poziva da imamo
pouzdanje u Bozje milosrdje te se molimo za njihovo spasenje." (KKC 1283)
Bog nije ograničen krštenjem, te se za pobačenu djecu treba pomoliti, a ne treba ih i ne možemo ih krstiti, već se za njihovo spasenje Crkva jednostavno pouzdaje u Božje milosrđe. U tom smislu, molitva za pobačenu djecu je ispravna ako Božje milosrđe ne uvjetuje sakramentom krštenja, već traži da imamo pouzdanje u Njega, naime Bog nije vezan svojim sakramentima.

Ne razumijem te, Sara. Ali, osjećam da mi na blag način poručuješ da sam se poskliznuo. Ne znam! Ne nalazim, da je nečista misao željeti da pobačena djeca budu krštena i moliti Boga da ih krsti. Bogu ništa nije nemoguće!

Giovi, ovo što si napisao - to uopće nije upitno. Ali, ovdje nastojimo u Duhu i po Duhu razmotriti riječ "Operi, očisti i krsti pobačenu djecu od krivnje i moralnih nečisti Predragocjenom Krvlju i Vodom koje su potekle iz Svetoga Boka tvojega Sina, koji je mrtav visio na Križu za spasenje ljudi, u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga." Nastojimo odgovoriti na pitanje je li ova riječ ispravna ili nije ispravna, odnosno je li vidiocu Barnabi ovu Molitvu dao osobno Isus ili se umiješao zloduh.

Da ili ne - prihvatljivo je rješenje da svatko sam sebi posvijesti odgovor na ovo pitanje - kako kome savjest nalaže.

Iz svega navedenoga čini mi se da postoji rješenje za sve jednako, a to je da se u ovoj molitvi krštenjem zapravo ne smatra sam sakrament nego ono što iz njega proizlazi, a to je spasenje. Mada je očito da sam naslov sugerira upravo "krštenje" i baš naslov otvara pitanja.

Ne ulazim ovdje sad u različite izvore privatnih ukazanja, ali čini se da ova molitva nije mogla biti sastavljena ni od ruke nekog svećenika niti duhovnog pisca (nismo ni imali sličan primjer prije toga), iz sljedećih razloga:

1. u molitvi se prelazi prag uobičajenog katoličkog nauka, a uzima se kao "dogma" postojanje određenog mjesta u onostranosti, koje nije Nebo (Raj), a vjerojatno nije ni Čistilište - a kamo odlaze nekrštena pobačena djeca

2. krštenje, koje je u svojoj biti sakrament, prebacuje se u onostranost i time se radikalizira uobičajena izreka da "bez krštenja nema spasenja", iako Bog sam nije vezan sakramentima i to Crkva potvrđuje

U kontekstu ostalih molitvi u čiju cjelinu ova molitva spada, vidi se vezanost za jedno dosta usko tradicionalističko gledanje na vjeru, jer se kao dogmatizira npr. limb (dakle Bog ne nalazi načina za spasenje one djece koju su ni krivu ni dužnu roditelji usmrtili, te za njih treba posebno moliti) i nužnost krštenja za spasenje bez ikakvih iznimki.

Na jednom portalu sam našla informaciju da ove molitve simpatiziraju starokatolici, kao npr. jedan od poznatijih Mel Gibson...

U pitanjima svetinja nije baš da se odgovara savješću, više poslušnošću Učiteljstvu.
Mislim da je ideja o krštenju besmislena. Bog sigurno voli tu djecu više nego ti ili ja, stoga ih valja ostavit njegovom milosrđu. A o razumskoj logici da ne govorim - dijete nema nikakve osobne krivnje.
Inače, sve te privatne objave treba uzimati s obilatom dozom opreza, osim zloduha u priču se lako umiješa i podsvijest osobe o kojoj se radi i još neke druge stvari.