|
Pozdrav! Svoju ću priču skratiti što više mogu. Suprug i ja smo vjernici, ali ne pravi vjernici. Nismo hodali kako treba, niti su nam prve godine braka bile sretne. Zašto? Već smo tri godine bez djece. Ja sam službeno nezaposlena, odnosno radim kao volonter i pripremam se za polaganje državno stručnog ispita, suprug je u zadnje tri godine već jednom dobio otkaz, ali na sreću sad opet radi. Priznajem, bojim se budućnosti, strepim za materijalnu sigurnost i bojim se djece. U svome sam životu odlučno stajala da nikada ne bih učinila pobačaj, niti nisam, ali ne štitimo se prirodnim metodama koje crkva podržava jer se bojimo. Ja sam relativno mlada, nemam uredne cikluse i bojim se da ću ostati trudna. Bojim se djece, bojim se kako ću im pružiti ono osnovno ako jedva imamo novca za nas dvoje. Želim djecu, a istovremeno se bojim i ne znam jesam li se spremna u potpunosti prepustiti u Božje ruke... Jednom mi je jedan svećenik rekao, ostani doma, imaj djecu, neka on radi, nitko ti nikada neće nadoknaditi izgubljene trenutke koje si mogla provesti uz svoju djecu. Kako, pitam se danas? Kako žena može odlučiti ostati kod kuće i imatu djecu ili barem da odgodi posao za dane kad djeca malo porastu u ovo vrijeme sveopće krize i nezaposlenosti? Kako da uopće kažem roditeljima koji su mi omogućili da diplomiram i suprugu koji čeka da položim stručni ispit da sam u stanju odustati od svega i posvetiti se djeci, iako time možda riskiram našu egzistenciju? Što ako za 10 godina požalim jer nisam radila, a volim svoj posao i ono za što sam se školovala... Gdje pronalazite hrabrost? Kako da se u potpunosti prepustim Bogu? Molim, idem na sv. misu ali stalno me nešto koči i obeshrabljuje, stalno neka sumnja u vlastite odluke i njihovu ispravnost....
|