Katolički odgovori

problem mi je ta ispovjed..ne idem na ispovjed nikad..to mi veliki problem..ne želim završit u paklu..ne želim ni svečenika oštetit..to mi zapravo problem..što da radim? Neki kažu da je bolje reći grijeh u pojedinosti, a neki da se samo nabroji..ne znam..jel mogu ispovjedit samo neke grijehe a druge kasnije kad skupim više hrabrosti il kad se zbilja budem kajala?

Pokušat ću odgovoriti koliko znam i koliko sam sama iskusila…
Ispovijed je, dobro je znati, prije svega susret s Bogom i meni je, iskreno, osobno lakše kad mu tako pristupim. Ono nije samo formalno očitovanje grijeha, nego podrazumijeva i nekoliko koraka od kojih su najvažniji ispit savjesti, kajanje, odluka (da posve prekinem s grijehom i odreknem ga se…), očitovanje grijeha pred svećenikom i pokora (ispravljanje počinjene nepravde…).

Ispovijed ne može biti valjana ako nema kajanja za počinjeni grijeh. Onda su zapravo lažne riječi „Kajem se što uvrijedih Boga…“.
Stoga u ispitu savjesti prije pristupa sakramentu treba vidjeti je li stvaran grijeh ono za što me srce optužuje, ili možda izbjegavam priznanje krivice jer ne želim smatrati nešto grijehom (i zbog čega). Trebaju se uzeti u obzir i okolnosti i ljudska narav i težina grijeha…Tu može pomoći ako u ispovijedi upitamo svećenika je li nešto grijeh, ali ponajviše ako sami sebe u molitvi preispitamo. Kao što postoje lažne krivice (one koji nam drugi nepravedno nameću), tako postoji, pogotovo danas u psihologiji propagirano, namjerno potiskivanje osjećaja krivice samo zato da bi se čovjek bolje osjećao.

Postoji i ono treće, ne kajem se jer ne znam zbog čega je nešto grijeh (samo zato jer je netko tako odlučio ili postoji dublji razlog?). Ta pitanja ne bi trebalo izbjegavati. Ako nam Bog iskreno oprašta, i mi prema Njemu bismo trebali biti iskreni. Tada bi trebalo uzeti u ruke Katekizam ili se posavjetovati kod svećenika… Jedino je tako moguće obraćenje.

Kod suočavanja sa strahom prije ispovijedi meni osobno pomaže svjesnost o Božjoj prisutnosti u sakramentu, vjera da me Bog čuje, da me voli, ne optužuje i ne osuđuje, ne prijeti nego oprašta, a što se tiče svećenika, njega obvezuje čuvanje ispovijedne tajne zauvijek...

Obaveza je penitenta (onog tko pristupa ispovjedi) napraviti kvalitetnu pripravu prije nego pristupi ispovijedi. Priprava je ispit svijesti a uputa za to ima dosta u molitvenicima ali i na internetu. Kad penitent to dobro obavi i pobudi kajanje za svoje grijehe te čvrsto odluči ne ponavljati grijehe, njemu nije problem i potanko obrazložiti sve okolnosti oko tog grijeha ako to ispovjednik zatraži. No, budući se prema citiranom tekstu, ovdje radi o problemu koji traje duže vrijeme, cijenim kako je potrebno napraviti ozbiljnu "veliku ili životnu ispovijed",u kojoj bi se sve grijehe, počinjene kroz dugo vremensko razdoblje ispovjedilo. Najbolje to obaviti kod nekog dobrog ispovjednika npr. fra Zvjezdana u Taboru, p. Mije Nikića u Palmotićevoj ili kojeg od isusovačkih ispovjednika.
I na kraju, ne mogu se pri ispovjedi reći samo neki grijesi a neki zatajiti jer to znači kako je ispovijed nevaljala i svetogrdna te se u tom slučaju penitentu ne otpuštaju grijesi već on čini novi grijeh.
Evo nekoliko linkova koji samo informativno mogu poslužiti za upoznavanje onoga što se traži kod "velike ili životne ispovjedi":
http://www.duhovni-centar-dramalj.com/ispovijed.html
http://www.zupa-surkovac.com/download/i ... vjesti.pdf
Svakako treba prethodno i porazgovarati sa svećenikom kod koga se misli obaviti takva ispovijed te slijediti njegove upute.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Probaj precizirat što ti je problem. Ima nas puno kojima je ispovijed bila, u nekom vremenu života, problem.
Grijeh te opterećuje, a vrag će izmislit sve i sva da te drži u tom ropstvu. Sigurno je da ćeš morat stisnut zube sama u sebi. Kajanje nije (nužno) stvar emocija nego svijesti da smo se udaljili od Boga i da činimo krivo.
Pojedinosti u ispovijedi su važne ako mijenjaju okolnosti grijeha - npr. nije isto je li netko počinio krađu iz obijesti ili nevolje.
Ako misliš da ti mogu pomoći, rado ću, jer znam kako teško i mučno to može biti. Ali, vjeruj mi, kad se toga riješiš, drugi si čovjek - slobodan!

dali treba ispovjedati misli? Kako vi ispovjedate misli..npr. one nečiste?

Misli same po sebi nisu grijeh ako ih ne počnemo uzgajati , znači nečiste misli su napasti ali nije grijeh dok na njih ne pristajemo . A kad počnemo razmišljati i kombinirati pod utjecajem tih misli , onda se redovito pada u grijeh...

_________________
Tražite kraljevstvo nebesko sve ostalo će vam se dodati !!!

Svaki put na misi molimo se i kajemo na način:
"Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama, braćo, da sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju, djelom i propustom, moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh."

Znaći i nečiste misli su grijeh, njih je također potrebno ispovijedati.

tvina, sjetio sam se da si nešto tako već pitala u ovom postu, pa ću pokušati još jednom odgovoriti.

Sve nečiste misli koje nam padnu na pamet nisu same po sebi grijeh. Napast nikada nije grijeh, uostalom i Isus je u pustinji bio pod napastima. Grijeh počinje pristankom. Tako potpuno nesvjesna misao u snu ne može biti grijeh, ali ako na te misli svjesno pristajemo ili ih potičemo, tada one postaju grijeh. Dakle treba razlikovati što je napast a što grijeh, a za to je ključan naš pristanak, naše opredjeljenje. Onaj tko zna što želi, što je izabrao u životu, i usmjeren je prema Ljubavi, neće se opterećivati napastima i onda ga neće sputavati grijeh. A ako ipak u svojoj slabosti bude prevaren i padne u teži grijeh, onda će se pokajati, ispovijediti i obećati da više neće griješiti, i čista srca nastaviti prema Bogu.

Što se tiče bludnih misli pisano je u Evanđelju po Mateju (Mt 5,27-28):

"Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu."

Lako je s mislima, ako nisu PRISILNE....???

_________________

Nema problema na tom području ako smo povezani s Gospodinom. On nije žandar koji samo čeka da nas kazni.
Kažnjavamo se sami ako idemo krivim putem. Božje su zapovjedi tu da nas vode i odgajaju. Čovjek je sklon grijehu.
Naša molitva treba biti: 'Gospodine ja uvijek želim biti tvoj (ja)'. Tada ćeš dobiti milost kršćanskog razbora da sve svoje misli, riječi i djela sagledaš u pravom svjetlu, a to je da ne pretjeruješ u strahu ali niti da otupiš svoju savjest na način da kažeš: ' Gospodin me ljubi i mogu raditi što hoću'. To se zove preuzetnost.
Grješne će nas misli napastovati dok smo živi. Kad se to dogodi molim: 'Gospodine ja uvijek želim biti tvoj'.

Jedno su, grešne misli, a drugo su PRISILNE

_________________

Izgleda da ti imaš "prisilne radnje" odnosno kako moraš pisati o "prisilnim mislima".
"Prisilne misli" spadaju u poremećaj i niu nužno vezane uz grešne (nečiste misli). Inače se nečiste misli mogu ispovjediti jednostavno tako da se samo kaže kako su činjene (npr. imao/la sam nečiste misli), a ne treba potanko obrazlagati kakve. Osobno nisam nikada doživio da od mene svećenik traži ikakvo drugo obrazloženje.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Sorry, uskačem!
Prisilne misli su nešto protiv čega sam se i ja borio prije 30-ako god. Nisu bile grješne, ali PRISILNE jesi i uvijek su kao nešto tuđe.
Uzalud i psihijatri i psiholozi i njihove terapije uz medikamente.
Kad prihvatiš da to NIJE TVOJE - ne se boriti protiv njih, ne ih ni ignorirati, samo: "Baš me briga. TO NIJE MOJ"!
NE se zadržavati oko njih, NE analizirati ih. NE ni strahovati od njih... Lako je to reći, znam, ali jedini je put do iskorijenjenja.
.
Kad se pojave, prihvatit se...rješavanja križaljke, usisavača pa čisti kuću, cijepanje drva, i uz sve to računanje "dva i dva su 4. 4+4=8, 8+8=16...". Pa kad dođeš do 16 milijuna nema više prisilnih misli.
Svima će ovo biti glupo, bedasto, djetinjasto, zar ne? Ali PALI!
Tu je i sveta Misa, tu je sredina (ljudi). AKTIVNO se uključiti baš u svaki razgovor! Piši priču, mada nikad nisi! Piši dnevnik, mada nikad nisi! Radi bilo što - samo se NE PLAŠI prisilnih misli.
I nešto za utjehu: one su prisutne glavninom kod inteligentnih osoba.
Pa sad razmisli: inteligentna si osoba, a muče te prisilne misli. Nespojivo, zar ne? Da tako se čini promatraču sa strane, ali one jesu problem, kako napisah.
Bog ti dao MIRA! Mir, unutarnji, duhovni donijet će i duševni. A to je molitva.
Sad sve skupusi...
.
Ono najbitnije sam ispustio.
Prisilne misli su zapravo AUTOSUGESTIVNA "radnja", te "prisilne" misli nisu tuđe, od nekoga nametnute. To je tvoje mašte "djelo"...čime uvjetovano i kao posljedica čega nastalo je teško otkriti. Bitno da ih nitko tebi ne UTISKUJE. To je tvoje OSOBNO!
Moć autosugestije(AS) je izuzetno velika, moćna. AS može izliječiti mnoge bolesti, na vegetarivnom planu.
Pročitaj knjigu Moć autosugestije. Par detalja je na netu, a i naziv je sad promijenjen. Knjiga je daleeeko veća i na netu su skoro nebitne stvari. Ipak pogledaj(te).
http://wwwbloggercomprofile170428055887 ... sobom.html

lp!