|
1994. godine Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata dopustila je uvođenje ženskih ministranata, tj. ministantica. Ta se praksa vrlo brzo i kod nas uhodala, tako da danas u većini crkava u kojima sam bio na Misi curice ministriraju. Kako i odrasli mogu, iako je to rijetko, biti ministranti, teoretski je moguće da uskoro vidimo i žene ministrantice pored svećenika za oltarom.
Problem je u sljedećem: ministranti su zapravo neka vrsta kvazi-kleričkih poslužitelja i posebno je to, mislim, naglašeno kad su djeca u pitanju: kad vidite male ministrante kako idu sa svećenikom prema oltaru, ili kad ih vidite oko oltara, izgledaju nekako kao mogući kandidati za svećenike. Osobno nikad nisam bio ministrant i sjećam se da su nam, dok sam bio dijete, ministranti uvijek djelovali nekako čvršće, intenzivnije povezani s oltarom nego mi ostali. Prema tome, ministranti su nekako "slika" svećenika, sama njihova pojava asocira na svećenstvo. Odjeveni su sličnije svećeniku nego ostalima u crkvi, bliže su oltaru nego ostali vjernici i od njih se očekuje drugačije ponašanje (neovisno od toga kako se stvarno vladaju izvan crkve). Na kraju, i samo njihovo djelovanje u Misi je puno aktivnije nego ostalih vjernika, s obzirom na pokrete tijela i geste, pa su samim time i upadljiviji. U tom smislu su "kao svećenici", quasi sacerdotes. Proširenje ministrantskog služenja na ženski rod neizbježno asocira na moguće proširenje i samog svećenstva na žene.
E sad, ima li ta asocijacija ikakve veze s realnom mogućnošću? Kako znamo, u životu Crkve, a posebno u liturgiji, pojam simbola ima puno intenzivniji smisao nego u svjetovnom životu i kulturi.
Svećenik je, prema katoličkom vjerovanju, "alter Christus", dakle, kad služi Misu, on obavlja Kristovu Velikosvećeničku službu. Pritom razlikujemo osobu svećenika, njegovo osobno milosno stanje, od njegove svećeničke službe, ako se ne varam, on nije izvor Sakramenta kojeg čini fizički prisutnim u Misi, nego je taj izvor Krist, kod kojeg su služba i osoba nerazdjeljivi. Svećenik je za službu zadužen time što je dio Crkve kao Mističnog Tijela Kristovog, odnosno jedne strukture koja je Božanska. Sve što izlazi izvan formi te strukture je nezakonito, odnosno ljudska tvorevina bez otkupiteljske snage, bez snage Sakramenata. Na tome se bazira čitava Pavlova metafora o Mističnom tijelu, koje ima spasiteljsku snagu po tome što slijedi matricu koja mu omogućava posredovanje Sakramenata. Tako ne može oko hodati ni noga gledati, a zato jer su cjelina, jedno tijelo, sve pripada svima. "Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bio sluh, gdje bi bio njuh? Ali je Bog udove, i to svaki pojedini od njih, razmjestio na tijelu kako je htio... Vi ste tijelo Kristovo, a pojedinci udovi. I jedne Bog postavi u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje....Zar da svi budu apostoli? Zar svi proroci?" (1 Korinćanima 12). Svećenik znači postaje po ovlaštenju koje dobiva od Boga kroz Crkvu, kao što i u Starom zavjetu "nitko sam sebi ne prisvaja ove (svećeničke) časti, nego ga poziva Bog baš kao Arona" (Hebr 5,4).
Svećenstvo proizlazi iz Kristova svećenstva i to pod istim uvjetima pod kojima ga je i on primio: "Tako ni Krist nije sam sebi dodijelio velikosvećeničku čast, nego onaj koji mu upravi riječi: Ti si Sin moj, ja te danas rodih, kao što i na drugom mjestu veli: Ti si veliki svećenik zauvijek, sličan Melkisedeku. On, pošto u vrijeme svog zemaljskog života prikaza molitve i prošnje s jakim vapajima i sa suzama Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti, bijaše uslišan zbog strahopoštovanja. I premda je bio Sin, iskustveno nauči poslušnost od onoga što je pretrpio te postigavši savršenstvo postade svima koji mu se pokoravaju uzrok vječnog spasenja, On koga je Bog proglasio velikim svećenikom, sličnim Melkisedeku" (Hebr 5,5-10). Tako je Krist, koji je Sin Božji "od prije svih vjekova", i ostaje zauvijek Sin Božji, kao Sin primio svećenstvo. Kako on nije postao sin tek kad se utjelovio, pa bi onda prije Utjelovljenja i nakon Uznesenja bio samo "dijete", tako ni oni koji ne mogu biti sinovi zato jer su kćeri, ne mogu biti ni svećenici.
Znamo da je Krist za apostole posvetio samo muškarce i da čak ni njegova majka, čijem je zagovoru nakon kratkog vremena predao sav ljudski rod, nije bila na Posljednjoj večeri. Znamo i to da se ukazao Mariji Magdaleni, po Uskrsnuću, i ona je prepoznala Njegov lik, dok su ga dvojica učenika na putu u Emaus prepoznali u lomljenju kruha.
To su, otprilike, razlozi zbog kojih Crkva ne zaređuje žene. Jednostavno, ne postoji način na koji bi ređenje žene za svećenika bilo djelotvorno, tj. kao ljudsko djelo bilo bi lišeno sakramentalne snage, i ona bi djelovala samo svojom snagom, i misa koju bi ona služila djelovala bi samo iz nje same, i ne bi bila spasonosna ni kad bi takva "svećenica" predala svoj vlastiti život umjesto hostije. Bila bi ništa, samo "vanjski oblik vjere" lišen "sile", kao kod anglikanaca, luterana itd. Tako bi i čitava Crkva, kao nedjeljivo tijelo, izgubila sakralni karakter i bila bi svedena na folklorno-ritualno udruženje.
To je i razlog zbog kojeg je 364. Crkveni sabor u Laodiceji potvrdio zabranu ženama da pristupaju oltaru. I Crkva se tog držala do 1994.
I nema toga autoriteta u Crkvi, ni Pape niti ekumenskog sabora, koji to može izmijeniti, jer, kad bi to pokušali, ukinuli bi sami sebe. Tj. ne bismo im više dugovali ikakvu poslušnost.
Pitanje je zašto Crkva danas proturječi samoj sebi. Koja je svrha tog plesanja po rubu provalije? Nije valjda i to zbog francuske revolucije. Svijet se mijenja, pa ćemo i mi, ili ćemo se bar praviti kao da se mijenjamo. Ili ćemo se mijenjati, a onima koji protestiraju govorit ćemo da se samo pravimo da se mijenjamo, jer je francuska revolucija uvela nova pravila ponašanja.
_________________ "U ovoj ciloj situaciji primjetio sam da se najteže nosu vjernici koji su privrženi nauku i tradiciji a u isto vrime sami sebi ne žele priznati da nešto ni u redu i kako spada, da Crkva puca po tašelima nego se prave da je sve u redu..."
|