Ignisardent je napisao/la:
Jel misliš i da je obratno isto moguće - da ovisnost o nekoj vrsti glazbe može udaljiti čovjeka ne od vjere, ali od molitve ili prakticiranja vjere?
Da!
Udaljiti od vjere ne, ali od molitve i prakticiranja vjere svakako! Od molitve udaljuje rastresenost, osjećaj da si opet pao protiv svoje volje jer si se slušajući glazbu zanio i potrošio vrijeme i osjećaj umora zbog iscrpljenosti tijela (uha), a od prakticiranja vjere udaljuje jer je navika slušanja glasne glazbe zapravo jedna sebična navika u kojoj ne misliš na druge, niti na svoje obaveze prema drugima, niti na Boga!
Srce je podijeljeno na dva dijela: na Boga i idola, i o tome su slično kao i o ostalim grješnim navikama stari crkveni oci i naučitelji koji su sastavljali Časoslov u jednom himnu zapisali ovu molitvu:
Pokori svaku požudu,
što silom na nas udara,
il' u srce se uvlači,
il' u krv već nam prelazi.Ovo je tako lijepo napisano.
Ona "silom udara" jer osjećaš nagon koji je zapravo protivan i tvom razumu i tvojoj dobroj volji, znaš da je nešto besmisleno i loše, ali ipak to činiš. "U srce se uvlači" jer počinješ osjećati sklonost, "zaljubljenost", vežu te lijepe misli i primamljivost. A "u krv prelazi" naposljetku, biološkim rječnikom rečeno: tijelo se navikne na visoku razinu endorfina, hormona sreće, i adrenalina, koji je ustvari hormon stresa (u malim količinama poticajan, ali u većim poguban za živčani sustav). I tako jedna grješna navika naiđe na zid u čovječjem tijelu: u nemoći da se svjesno kontroliraju hormoni (jer Bog nas je takve stvorio), a crkveni su oci tako prekrasno zapisali da "požuda prelazi u krv".
Bilo je razdoblja kad sam se sama svojom moći htjela osloboditi te navike, Bogu sam tijekom korizme obećavala da ću se odreći toga. Odlučila sam ovo: kad poželim slušati glazbu, slušat ću je normalnom jačinom; kad se poželim razgibati, vježbat ću u tišini ili bez glazbe koja vodi u trans... I nisam uspjela. Pokušavala sam više dana tijekom korizme, opet ispočetka, ali bez rezultata. Niti jedan jedini dan nisam izdržala bez toga. Bila sam sama sobom razočarana i očajna...
Na ispovijedi me svećenik najprije pitao "Jeste li očistili svoje srce?". Nakon dva mjeseca kad sam priznala svoju rastresenost i nemoć u molitvi, rekao mi je da pred Boga smijemo doći sa svim svojim osjećajima, da se ne brinemo zbog njih, da dođem pred Boga i kad sam sretna i kad sam tužna i kad imam puno briga. Bog će me uvijek saslušati i primiti..
U Katekizmu sam tada našla:
"Redovita je teškoća naše molitve rastresenost. Može se odnositi na riječi i njihov smisao, u usmenoj molitvi; a može se, dublje, odnositi na Onoga komu se molimo, u usmenoj molitvi (liturgijskoj ili osobnoj), u razmatranju i u unutarnjoj molitvi. Krenuti u lov na rastresenost značilo bi upasti u njezine zamke, dok je dovoljno vratiti se svome srcu: rastresenost nam otkriva uza što smo priljubljeni, i to ponizno spoznanje pred Gospodinom treba da nanovo probudi našu veću ljubav prema Njemu, prinoseći mu odlučno svoje srce da ga očisti. Borba se vodi tu: u izboru Gospodara kojemu služiti."I tada je polako počeo kraj i duhovne i tjelesne navezanosti.
Citat:
Ja mislim da postoje neke vrste muzike koje su isto ko i alkohol, štete u većim količinama, iako u manjima mogu biti ok.
Slažem se, ključ je u umjerenosti. Ovisnost se prepozna kad se na početku misli "bit će samo 5 minuta zadovoljstva", a to se protegne na dva sata izgubljenog vremena.