jehudiel je napisao/la:
.....
Kad odeš u Međugorje pitaj Vicku di je kip koji je svjetlio i sve će ti biti jasno o Međugorju!
Bio sam često puta u blizini tog kipa, nikad mi nije palo na pamet da se idem uvjeravati; svijetli li ili ne, to mi nije nikakva potvrda.
Potvrda su ovakvi događaji koje ću opisati:
Bila je to negdje polovina drugog mjeseca 94. godine. Mostrska bojišnica, Bjelo Polje, prva linija i ratni položaji pod našim ratnim imenima; "Lekine kuće, Kopenhagen, Andora!!" Samo nas djelio magistralni put od neprijatelja. 17 dana se međusobno puškarali, po noći dovikivali jedni drugima prijetili. Smjenu smo pravili svakih 2 sata, dva sata u vreći za spavanje dva sata na borbenom položaju. Na nas su za to vrijeme pala dva snijega. Snajperisti nas bušili sa našeg crkvenog zvonika,nismo ni mi ostali dužni njima. Moj je stav bio da tom ratu nema kraja....
U međuvremenu je netko došao od kuće, netko od naših i sa sobom donio listić Međugorske nove Poruke. Moji su se suborci odmah sjetili da mi dostave tu poruku i tražili od mene moje mišljenje. Kad sam je ja pročitao (poruka od 25. 02. 1994g. bila je ispisana kao i danas - na malom dugom papiriću)
ja sam odmah rekao da to nije Gospina poruka, - već se netko neumjesno šali sa nama.
Između ostalog na poruci je pisalo da se Gospa zahvaljiva svima nama što smo joj svojim molitvama pomogli na zaustavljanju tog našeg jadnog rata....
Nije prošlo niti dva dana, mi smo tim našim neprijateljima dijelili cigarete, igrali sa njima lopte, pili skupa kavu....
Najzanimljivije je to što u grudima više nitko nije osjećao ratne poslove, kao da je netko sve to iz nas nekim čudom izvadio.. (kad nađem orginalnu poruku iz tog vremena postavim je)