Katolički odgovori

Zanima me vaše mišljenje,
Rođena sam u BiH, u, kako ja običavam reći : sekularnoj muslimanskoj obitelji. Moji roditelji me nisu odgajali u duhu vjere, na čemu sam im zahvalna, jer sad, kad mi je 38 godina, sama mogu odlučiti šta je najbolje za mene.
Zadnjih nekoliko godina se ozbiljno bavim mišlju da prijeđem na kršćanstvo, možda katoličanstvo....nisam jos sigurna.
Moja želja se pojačava iz dana u dan, i trenutno sam u jednom stanju kad non-stop razmišljam o tome.
Oduvijek sam imala jako puno prijatelja Hrvata. Moj prvi suprug je bio bosanski Hrvat i sa njim sam jako često išla u crkvu, slavila Božić i Uskrs sa njegovom obitelji i osjećala se "kao riba u vodi". Obožavala sam ići na mise, slušati propovijedi....
Zanima me da li među vama ima ljudi koji razmišljaju kao ja, ili čak onih koji su taj korak napravili. Kakva su vaša iskustva? Da li ste pronašli svoj mir, nakon sto ste primili kršćanstvo?
I vi ostali, koji imate neka razmišljanja ili savjete, molim vas, javite se.

Jedno bivša muslimanka koja se obratila na kršćanstvo mi je rekla koliko je kršćanstvo fantastično. Kad si musliman stalno nešto moraš svojim snagama. U kršćanstvu te Bog nosi i pomaže u tvojim slabostima. Bog te voli takvog kakav jesi.

Najjednostavniji savjet bi bio da odeš do najbliže crkve i obratiš se svećeniku koji bi te trebao uvesti u program priprave. Program priprave je upoznavanje s vjerom i s dužnostima koje nas čine vjernicima.

Vjera je kao traženje smisla. Ona je odluka koju obnavljamo svakoga dana. Vjera je put, koji te vodi k jednom cilju, a taj cilj je Bog. Bog koji ti želi biti prijatelj, onaj isti Bog koji te stvorio i dao ti sve što imaš i što jesi. Bog koji te voli više nego ti sama sebe. To je ovaj isti, koji te sada poziva na vjeru. Taj tihi glas koji te poziva na put i razmišljanje. Ne znaš ni što, a niti kako...ali si opet sigurna da ideš u pravom smjeru. Vjera je korak u tu nesigurnost, kako bi ti postalo jasno sve što ti do sada nije. Vjera je nezasluženi dar, ali preduvjet razumijevanja. Što više budeš vjerovala više ćeš razumjeti, a što više budeš razumjela više ćeš vjerovati. Što više bude raslo tvoje pouzdanje u Boga, tako da je svaki tvoj slijedeći korak u vjeru rezultat Božje volje, toliko ćeš više smisla imati tvoj život.

Bog je ono najbolje što u životu budeš mogla htjeti, željeti ili imati. ON se sav daje i žrtvuje kako bismo bili sretni. Jer sretni su samo oni koji su Bogu blizu. Kada shvatimo kako je On izvor sve naše sreće, trudimo se utažiti svoju žeđ na tome izvoru ljubavi. To je taj izvor koji nas vuče k sebi...taj izvor vječnoga života, u čijoj se prisutnosti dobro osjećamo (kao ti) na misi.

Ne boj se napraviti taj korak, jer tko ima Boga za prijatelja, ništa mu ne manjka. Sve ima Onaj koji je sve stvorio i to sve želi podijeliti sa svojim prijateljima. A ti samo moraš biti dobar prijatelj, ostalo će te sve naučiti

https://youtu.be/jmZrjIkde8I

P.S. Možda bi te mogao usmjeriti na nekog svećenika, ja ili neko od forumaša, kada bi napisala gdje živiš.

_________________
Tko ljubi Isusa ne traži ništa osim žrtve. Sveti Pavao od Križa

U mom slučaju, muslimanka sam samo po imenu. Nisam odgajana ni u kakvoj vjeri.
Vodim se čisto po tome kako i šta osjećam. Islam nikad nije bio neka alternativa za mene, neovisno o propagandi koju širi zapad.
Ali duboko u sebi uvijek sam znala da Bog postoji. To i jeste to što je tako fantastično, obzirom da me roditelji nisu upoznali ni sa jednom vjerom, niti su sami prakticirali vjeru svojih roditelja.

Hvala ti na tvom mišljenju.

Živim na dalekom sjeveru.
Već sam bila u kontaktu sa svećenikom ovdje, u gradu u kojem živim. On misli da to što osjećam je poziv, od strane Boga.
Neopisivo je to što osjetim kad uđem u crkvu. Meni nije jasno kako mogu biti tako sretna i mirna, kao kad uđem u crkvu, sjednem bilo gdje. Obično je pusto, jer odem u toku dana, kad nije misa...ljudi su na poslu. I ja uživam. Smiješim se, a da toga nisam ni sama svjesna.

E to mi je fascinantno.

Pozdrav za tamo-tamo daleko

Isus je prisutan u svakoj crkvi (svetohraništu) i nakon mise. U samoći čeka na onoga koga će usrećiti: "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako." (Mt 11, 28-30)

Ne možeš naći boljega prijatelja. Kaže kako je sretan kada kada ga posjeti jabuka (Mela), a da se i ona čini sretnom

_________________
Tko ljubi Isusa ne traži ništa osim žrtve. Sveti Pavao od Križa

Moram priznati da upravo to i osjecam. U danasnje vrijeme , u svijetu u kojem zivimo, osim sa svojim suprugom i djecom...jedino se tamo osjecam sretna i spokojna.
Malo me brine kako bi sve to primila moja obitelj. Sigurno znam da ne bi bilo nikakve vece drame, ali ipak...svi dobro znamo sta to znaci na nasim prostorima, primiti drugu vjeru, pa cak i u slucajevima kad tu "svoju" u kojoj si rodjen nisi ni prakticirao.

Hrabro naprijed i dobro došla!

Blago tebi,teško je iz takvih okolnosti čuti Božji poziv,a ti ga čuješ , očito!Samo naprijed,odazovi se Isusu i nemoj kalkulirati!Ono što ćeš time dobiti vrijednije je od bilo koje žrtve!