Katolički odgovori

Ovih dana razmišljam i o ovoj temi.
Davno prije imala sam ja svoje kriterije - da je ovakav, da je onakav, da su nam iste vrijednosti i onako kako već priča biva.
Onda, upoznaš nekoga tko je (prividno) takav i užasne te što taj čovjek na kraju jest. Vidiš da si u totalnoj zabludi.
Onda, upoznaš nekog tko je na relaciji crkva - osoba jednako kao ja i nuklearna fizika i biti s nekim nevjernikom iti strah me pomisliti jer gledam to onako - u obiteljskom životu ima trenutaka u kojima treba odlučiti.
Kako bi ga se živjelo u istinskom miru, jedinstvu i ljubavi, bračni i obiteljski život zahtjeva Božju prisutnost.
Brak bez milosti? Postoji li to? I onda, mogu li ja to? Mogu li biti sol zemlje? Mogu li "nositi" drugoga k vjeri?
Znam da svašta Bog smisli za nas, ali... nekako to "ali" je za mene veliko, preveliko.
Kako biti jednog dana u braku s osobom u kojem sam samo ja s Bogom. Trudim se da Isus bude u svakom mojem danu i ako osoba koja mi treba bit najbliza to ne shvaca, znaci da najveci dio sebe ne mogu podijelit s njim.
Brak je sam po sebi tezak, trazi puno umiranja sebi, puno, puno rada, divim se zenama koje jos uz to imaju muza koji ne dijeli njihovu vjeru.
I to je moje razmišljanje.

No onda, zapitam se što bi na to sve rekle sv. Rita i sv. Monika?
Što li je Božja volja?

Super je ako se netko obrati, a otkud znamo hoće li se netko obratiti.
Uzimamo li svjesno i stavljamo li si svjesno na leđa križ pristajući na vezu/brak s nevjernikom?

Je li mi dovoljno da netko "tolerira" moje granice ili da ih i on sam zivi...
Što ako se počnem osjećati kao da nekome nesto uskracujem jer u dubini sebe zelim nekoga tko ce me podizati ako malo zapnem, kao i ja njega (btw mislim da svaki ok momak koji je malo stariji i vec bi se skrasio, ne bi imao problem s cekanjem do vjencanja..., ali bi li koji shvatio/ prihvatio cistocu u braku van teoloskih okvira u koje sam ne vjeruje? - tesko, vrlo tesko..., iako moguce).

mio mao, mio mao, lajlajlajlajlaj....

Nemoj se zavaravati, nipošto se ne preopruča brak sa nekrštenim (npr. ateistom, muslimanom), takav brak zapravo ne može biti i nije sakramentalan.

Druga stvar je ako upoznaš nevjernika koji se oduševi za vjeru i prihvati ju, ali ne samo radi crkvenog vjenčanja, nekakve svečanosti i običaja, nego iz dubljih razloga. U tom slučaju trebaš prepoznati to ozbiljno obraćenje za vrijeme hodanja, a ne računati da će se kasnije u braku mijenjati. Poznajem par koji je tako prohodao i sada imaju sretan i plodan pravi katolički, sakramentalan brak, a s druge strane tamo gdje je jedna strana ateist koji je samo pristao da se njihova djeca odgajaju katolički (jer je morao), uvijek trpi zajednički život, nema u tome kompromisa.

Jedno od meni najdražih dijelova evanđelja je ono koje smo čitali prošlu nedjelju na misi, evanđelje koje nas poziva da budemo ribari ljudima.
Poziva li nas Bog nekada na svetost svakodnevice kroz odnose s drugim ljudima koji Ga nisu upoznali još? Poziva li nas Bog da mi budemo njihov put do Njega? Kako znati je li to ono što On od nas traži? Kako znati je li to dio Njegova plana? Držati se Njega, a dati priliku i onima koji Ga ne znaju?

Možemo i trebamo svojim životom stalno svjedočiti i upoznavati s Evanđeljem one koji to žele poslušati.
Ali ako nikako ne žele, onda se ne može na silu, jer svatko ima slobodnu volju.
Matej čak navodi "Gdje vas ne prime i ne poslušaju riječi vaših, iziđite iz kuće ili grada toga i prašinu otresite sa svojih nogu." (Mt 10,24)
Ili: "Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas." (Mt 7,6)
Ili pak: "S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini" (Titu 3,10)

A ovdje se ne radi o razgovoru s prijateljem kojem govorimo da život u grijehu nije dobar, da ga Bog ljubi i želi mu puninu života, pa on to može u svojoj slobodi prihvatiti ili odbiti, nego o braku, zajedništvu gdje ćemo sve dijeliti s tom osobom. Kako sam rekao, brak s nevjernikom nije sakramentalan brak i Crkva nipošto ne preporuča svjesno ulaziti u takav odnos. Ali ako mladić prihvati vjeru i vidi se da ga je ozbiljno dotaknulo obraćenje, onda to može biti put prema plodonosnom sakramentalnom braku gdje će se zajednički živjeti sve, i odgoj djece i cijelu svakodnevnicu kroz kršćansku duhovnost.

Ma shvaćam što želite reći, no onda se postavlja pitanje - vrijedi li uopće započinjati vezu s "osobom koja ne vjeruje" i koja sa mnom ne želi razgovarati o vjeri "jer ćemo se posvađati"?
S druge pak strane, osoba ima moralne životne vrijednosti i dobrim dijelom se poklapa s onim katoličkim, ali o vjeri ne želi ni čuti.

Moje mišljenje je da ne vrijedi ići u takvu vezu, ako ćete se sada posvađati oko najbitnijih stvari, kasnije će biti još gore. Cilj veze je hod prema braku, sakramentu u kojem Bog dodaje svoju milost.
Ništa ne vrijede sve moralne životne vrijednosti ako te ta osoba ne voli sa svime kakva jesi, i ne želi ni pričati o Bogu i vjeri koja je ti je u životu važna. Nisu svi brakovi sakramentalni, brak s nekrštenim nije sakrament.

A što ako je čovjek primio sakramente, ali ne živi sakramentalno i miljama je od crkve?

Ako ima sve papire, a ne želi živjeti tako, onda po meni vrijedi isto.
Nitko nije savršen, takav ne postoji, i o svim problemima i neshvaćanjima se može i treba razgovarati i objašnjavati, no mora biti nekakva otvorenost za Boga i za život koji donosi kršćanski brak. Jer ako uopće nema volje za upoznavanje s onime što je kršćaninu najvažnije, po meni bolje ne ići u takvu vezu. Druga stvar je kad se mladić koji nikada prije nije živio sakramentalno oduševi za kršćanski život, poznajem takve primjere koji su sada u plodonosnom i sretnom braku.

Dobro, ali opet - ne odbacujemo li tako na jedan način one druge?

Evo moj slučaj:15 godina sa ateistom,od čega 10 u braku...no,ja sam tek zadnje dvije godine redovito u crkvi,prije samo na Božić i Uskrs,a tada sam njega maltretirala da ide samnom u crkvu,ne u našem mjestu,jer tamo sam mislila da nikad neću ići u crkvu.Kako nas je njegova bolest,ima više godina,spriječila da imamo seksualni život,to se mogu pričešćivati,jer smo sada kao brat i sestra(Božji upliv )
Nekad mu donesem neke članke o vjeri za pročitati,o čudima,no nema šanse preobratiti ga(očev odgoj,komunist bio).
No,ionako mislim da za to nema velike potrebe,jer je bolji čovjek od mene i mislim da nema nikakvog razloga za njega biti u paklu.

Isus kaže "Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini!" (Mk 10,18)
Nitko nije tako dobar da bi se bez Božje milosti mogao spasiti, da mu ne treba Bog.
Kriva je naša predodžba da se spašava "dobar", kvalitetan čovjek. Ne! Kome je više dano, više se od njega i traži, bez obzira na početnu poziciju, bogatstvo karaktera, sve talente.
Bez Boga se nitko ne može spasiti, uostalom tko to može svojim silama ljubiti neprijatelja, spasiti se može samo onaj koji ima potrebu za Bogom i koji se stalno mijenja u tom odnosu ljubavi.

Ne, brak nije obaveza takve vrste, možeš prihvaćati svakog čovjeka takvog kakav je, ali ne moraš (i ne možeš) se za svakoga udati. Nije diskriminacija ako se ne udaš za onoga s kojim ne dijeliš najdublje životne stavove.

Crkva upozorava i ne preporuča brak s nevjernikom. Koliko god "dobar" on bio u drugim područjima, ona bitna vjerovanja se uvijek razlikuju i razilaze.
Kako ti ateist ili musliman ili agnostik može pomoći živjeti tvoju vjeru?
Kakav će biti njegov stav ako se rode djeca, kako će gledati na krštenje, kakav će utjecaj kao otac imati na njihov vjerski odgoj?
Muž i žena se mogu udaljiti, pa svatko raditi svoje odvojeno, ali djeca tu još više trpe. Njihov otac neće ići u crkvu, a majka će ići, kako će razgovarati o vjerskim stvarima, kako će se moliti zajedno, makar za zajedničkim ručkom? Ako kršćanin uzima svoju vjeru ozbiljno, onda ne vidim smisao kretati prema braku s nekim tko ima sasvim drugačije stavove.

Zašto misliš da se ne može spasiti onaj za koga drugi mole?... Ja mislim da može.
I da je samo jedno dobro djelo učinio ovoj ženi u životu mislim da se može spasiti...

Sjećam se da je netko na ovom forumu prije ohoho vremena postavio jednu zanimljivu primjedbu:
Zašto vi vjernici ne mislite da se mi ateisti ikako možemo spasiti?
U tom pitanju zapravo ne vidim teološku zamku ni ispit pravovjernosti, nego samo duboku želju određene osobe koja je po papiru ateist, a u duši vjeruje da nešto ipak postoji nakon smrti. Čak niti to "nešto" nije za osuditi, to je tek možda tihi Božji glas koji ga zove u nutrini, kako i počinje naš Katekizam... Sa velikom čežnjom za spoznajom Boga.

Zato unaprijed nikoga ne suditi, jer i Marija Magdalena se spasila, a farizeji su govorili: "Pa kako on ne zna tko je ova žena?!"

Ne znam baš jesmo li se razumjeli, govorim o tome da se bez Boga baš nitko ne može spasiti, bez obzira koliko "dobar" bio.
Isto tako, koliko god da netko moli, ne može ništa postići ako taj drugi ne želi živjeti vjeru svojim odabirom, svojom slobodnom voljom. Ne treba se zavaravati da će se netko obratiti kada uđe u brak, a za vrijeme hodanja i upoznavanja ne pokazuje nikakvu volju ni obraćenje.

Naravno da se, kako to Crkva uči, može spasiti onaj koji objektivno nije mogao spoznati Krista, isto kao što se ne može spasiti onaj tko odbije Crkvu mada je upoznat da je potrebna za spasenje.
Već sam pisao o tome da se nitko ne može spasiti bez Krista, i zato nikada ne može biti bolje ne poznavati Krista. Tko nije upoznao Crkvu i nije se imao prilike krstiti, svejedno za spasenje mora upoznati Krista "putevima koje Bog zna".

O tome govorim na upis da nema velike potrebe obratiti onoga tko je već "dobar". Svatko mora upoznati Boga, upravo Marija Magdalena je primjer kako javna grešnica svojim kajanjem pretiče mnoge "dobre", uzorne, talentirane. Isus takve koji misle da su "dobri" i bolji, upozorava: "carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje".