Katolički odgovori

Slažem se s tobom u potpunosti, sve dobro si rekao, i ovaj post mi je puno bolji od onog jer načelno možemo komentirati o spasenju, ali kad se komentiraju određene osobe onda to zna biti škakljivo...
Po meni, kad razmišlja o spasenju - bolje da osoba ima kakvog-takvog pouzdanja, nego da zdvaja. To jest, između preuzetnosti i zdvojnosti, ja bih odabrala pouzdanje.

Poznajem dobro ovakav par supružnika: on je po krštenju i sakramentima katolik, vjeruje da Bog postoji ali ne i život poslije smrti; ne ide u crkvu i govori loše o svećenicima, za Isusa kaže da je bioenergetičar a sveci da ne postoje. S druge strane je pun razumijevanja i odricanja: žrtvuje se bilo materijalno bilo pomažući ili razumjevanjem i ljubaznošću čak i prema neljubaznima. Skroman je...
Ona je vjernica, govori sve najljepše o Crkvi i ide na misu kad god može ali je samoživa i osjetljiva, često gnjevna. Svjesna je doduše i sebičnosti i toga da si previše dozvoljava da se ljuti mada se poslije kaje i za sebičnost i za osjetljivost i ljutnju. Boležljiva je pa je to donekle olakšavajuća okolnost.

Shvaćam da ne možete znati što će biti ali što mislite: tko je od njih dvoje bliži Bogu, tj ima li on uopće šanse da uđe u Kraljevstvo ako se ne obrati a ako ona moli za njega a s druge strane može li ona ipak propasti unatoč njenoj vjeri jer je centrirana prvenstveno na sebe, barem prema izvanjskom ponašanju.

[quote="[url=https://Isus kaže "Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini!" (Mk 10,18)
Nitko nije tako dobar da bi se bez Božje milosti mogao spasiti, da mu ne treba Bog.
Kriva je naša predodžba da se spašava "dobar", kvalitetan čovjek. Ne! Kome je više dano, više se od njega i traži, bez obzira na početnu poziciju, bogatstvo karaktera, sve talente.
Bez Boga se nitko ne može spasiti, uostalom tko to može svojim silama ljubiti neprijatelja, spasiti se može samo onaj koji ima potrebu za Bogom i koji se stalno mijenja u tom odnosu ljubavi.[/quote]

QUOTE:GIOVI:::
____________________________________________________________________________________________________________
Ja stalno tražim Boga,muž je drugačiji,uopće nema potrebu za tim.Ali nikome nije učinio ništa nažao,ne mrzi,ne krade i ne vidim razloga da bi završio u paklu.Naravno,bez Boga se ne može spasiti,Bog zna što je u njegovu srcu i naravno da će ga spasiti.

Ne poznajem te ljude ali mislim da ona nema šanse propasti jer svatko ima neke nedostatke, mane, neke karakterne osobitosti (i to Bog jako dobro zna), a pošto se kaje (a vjerojatno i moli, te redovito ispovijeda), a usto je i boležljiva (što može biti psihosomatski - jer ju savjest opominje), mislim da je čak relativno blizu pravom putu... To dublje može spoznati u molitvi. Zapravo, nitko se ne može obratiti, a da ga Duh Sveti ne očisti i ne posveti. A to nije vidljivo ljudskim očima i zato često možemo pogriješiti kad procjenjujemo sebe ili druge ljude.

Za njega: može ga spasiti jedino milosrđe Božje. Jer za grijehe zanemarivanja i ravnodušnosti prema Isusu i Crkvi, Bog traži zadovoljštinu i pokoru (nekako mi je drago to tradicionalističko objašnjenje). U evanđeljima stoji: "Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine to isto? Ako li jedino svoju braću pozdravljate, što više činite? Zar i pogani ne čine isto?" (Mt 5, 46) Boga se ne može impresionirati nekakvom dobrotom ili humanizmom (mislim da je to Giovi prije htio reći), skromnošću prema ljudima i ljubaznošću, jer za to postoje različiti motivi - kod nekoga jednostavno dobar odgoj, kod drugih želja svidjeti se drugima (taština!) ili udvoravati se radi osobne koristi i probitka - jer i neprijatelji Crkve (npr. masoni) pomažu jedni druge, promoviraju se i hvale dobrim djelima. Isus je naprotiv upozorio neka svoje pravednosti ne činimo pred ljudima (=za ljudsku slavu) i da ne pomažemo samo "svojima" nego osobito siromasima, ostavljenima, odbačenima, prezrenima od svijeta...

I osobito poniznost: biti ohol na Boga, a biti ponizan u društvu među prijateljima (ili poslušan u stranci!) - posve je pogrešan put, jer su proroci rekli "Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka". Bog zapravo uopće ne traži poniznost kao vrlinu u odnosima s ljudima (to si mi žene obično tako krivo tumačimo), a osobito ne ako smo prema Bogu ili službenicima Božjim ne-ponizni. Činiti dobro uglavnom svojim rođacima, obitelji, nekolicini dragih prijatelja, onima od kojih očekujemo usluge i onima koji su "iznad nas" ("poznati" i "uspješni" su vjerojatno najveći idolatrijski pogani) - takva dobrota nije po Evanđelju.

[quote="[url=https://www.katolicki.info/forum/viewtopic.php?p=40269#p40269]adrijana »


I osobito poniznost: biti ohol na Boga, a biti ponizan u društvu među prijateljima (ili poslušan u stranci!) - posve je pogrešan put, jer su proroci rekli "Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka". Bog zapravo uopće ne traži poniznost kao vrlinu u odnosima s ljudima (to si mi žene obično tako krivo tumačimo), a osobito ne ako smo prema Bogu ili službenicima Božjim ne-ponizni. Činiti dobro uglavnom svojim rođacima, obitelji, nekolicini dragih prijatelja, onima od kojih očekujemo usluge i onima koji su "iznad nas" ("poznati" i "uspješni" su vjerojatno najveći idolatrijski pogani) - takva dobrota nije po Evanđelju.


[/quote]
QUOTE:::_____________________________________________________________________________________________________

Kako misliš,Adrijana,da Bog ne traži poniznost kao vrlinu u odnosu s ljudima?Pa koliki mistici,teolozi,crkveni naučitelji,ukazuju baš na važnost toga-biti ponizan,umanjiti sebe,čak da su nam drugi važniji od nas?Ili te nisam dobro razumjela?

Hvala na potpitanjima, sad vidim da je bez dodatnog objašnjenja ovo možda i nerazumljivo...
Dakle, Isus sam (kao Bog!!) je bio ponizan - rođen je u štalici, nije tražio ljudsku slavu (to je bila đavlova zamka), rekao je "Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca!"

Ja sam mislila na drugu vrstu poniznosti - onu sasvim ljudsku, lažnu poniznost koja najčešće pogađa ljude kad nisu ponizni prema Bogu i ne traže Božju volju.
Crkveni naučitelji su nekako ovako pisali - da ljubav prema stvorenjima ponekad zna zasjeniti ljubav prema Bogu i ljude odvesti pogrešnim putem (putem grijeha). Inače, ljubav sama po sebi je ne samo dobra nego i Božja zapovijed.

Kriva poniznost bila bi:
-kad smo ponizni samo naizvan, u vanjštini, ali ne i iznutra
-kad sami sebe (i darove dobivene od Boga) potcjenjujemo
-kad nastojimo omiliti ljudima na način koji se Bogu ne sviđa
-kad svojim neprestanim "žrtvovanjem" za druge, gušimo njihovu slobodu (kao što je dobre primjere dao Paul C. Vitz u knjizi "Psihologija kao religija")
-kad se iza naše poniznosti krije gorčina zbog nepravednosti (živa je istina da ljudi znaju iskorištavati ljude koji su doista ponizni)

Mislim da se kod žena kriva poniznost ponekad razvije pogrešnim (pretjerano strogim) odgojem. Kao što je Jesper Juul rekao: to su obično dobre, poslušne djevojčice koje u školi dobro uče i bez puno prigovora sve rade što im se kaže... Takva djeca kad odrastu postanu sama sebi i drugima velik problem, jer njihov obrazac ponašanja vodi autodestruktivnim emocijama, depresijama, anksioznosti, opsesijama koje se razviju oko 35.-40. godine života. Zašto se to događa, više kod psihologa, ali ono pretjerano prilagođavanje "svijetu" koji nije ni dobar ni pravedan vodi različitim neurozama. Na to također može utjecati i djetinjstvo obilježeno emocionalnim, fizičkim ili čak seksualnim uznemiravanjima ili zlostavljanjima koje osoba potisne ili pak osjeća duboku krivnju. Istraživanja pokazuju da je oko 70% osoba koje nekad u životu dožive poremećaj napada panike bilo u djetinjstvu (sexualno) zlostavljano. Kao vjernica, kad sam saznala za dogmu o istočnom grijehu, to mi se učinilo puno realnijim i istinitijim nego sve svjetovne i znanstvene teorije o "čovjekovoj urođenoj dobroti".

[quote="[url=https://www.katolicki.info/forum/viewtopic.php?p=40278#p40278]adrijana »
Kriva poniznost bila bi:
Mislim da se kod žena kriva poniznost ponekad razvije pogrešnim (pretjerano strogim) odgojem. Kao što je Jesper Juul rekao: to su obično dobre, poslušne djevojčice koje u školi dobro uče i bez puno prigovora sve rade što im se kaže... Takva djeca kad odrastu postanu sama sebi i drugima velik problem, jer njihov obrazac ponašanja vodi autodestruktivnim emocijama, depresijama, anksioznosti, opsesijama koje se razviju oko 35.-40. godine života. Zašto se to događa, više kod psihologa, ali ono pretjerano prilagođavanje "svijetu" koji nije ni dobar ni pravedan vodi različitim neurozama. Na to također može utjecati i djetinjstvo obilježeno emocionalnim, fizičkim ili čak seksualnim uznemiravanjima ili zlostavljanjima koje osoba potisne ili pak osjeća duboku krivnju. Istraživanja pokazuju da je oko 70% osoba koje nekad u životu dožive poremećaj napada panike bilo u djetinjstvu (sexualno) zlostavljano. Kao vjernica, kad sam saznala za dogmu o istočnom grijehu, to mi se učinilo puno realnijim i istinitijim nego sve svjetovne i znanstvene teorije o "čovjekovoj urođenoj dobroti".[/quote]


Ja sam najneprilagođenija osoba koju poznajem,a ipak sam autodestruktivna.
Baš me zanima,kako ti tumačiš dogmu o istočnom grijehu?

Tumačim i vjerujem u ono što vjeruje i kako tumači Katolička crkva... A jedan isusovac je dao zanimljiv odgovor (koji važi i za moju situaciju) - samokažnjavanje je zapravo posljedica i ponavljanje istočnoga grijeha. Bog nam oprašta u ispovijedi sve, ali mi kao da sami sebi ne možemo oprostiti, pa kazna koju sami zadajemo sebi postaje puno veća od one kazne koju bi nam Bog ikada dao. A istina o istočnom grijehu jest da nam je to Bog već oprostio - kada smo Mu povjerovali - a ostajući u stanju ne-vjerovanja mi nikad ne možemo ni sami sebi oprostiti. Bogu treba prepustiti sve, a ne postavljati se na Božje mjesto i suditi sami sebi, to je Bog zabranio. Pa ako nas On ne kažnjava, ne smijemo ni mi sami sebe...

Mislim,da moje samokažnjavanje,ako se to može tako nazvati,proizlazi iz osjetljivosti,oholosti,nezadovoljstva životom kakav imam,poslom,tako nešto,pa maštam o ljepšem svijetu i tražim načine za pobjeći od ovakvog,surovog...zato i jesam između neba i zemlje..