Giovi je napisao/la:
Preletio sam djelomično po tekstu, (inače volio bih da se izbjegavaju ovako dugački tekstovi
na stranom jeziku). Čini mi se da je većina problema koji se navode već riješena ili su u postupku rješavanja.
Možeš navesti konkretan problem, a ne ovako dugački link, pa će ti netko već lakše objasniti.
Pa evo ukratko samo nekoliko izvadaka:
(a) Nijekanje žrtvenog karaktera mise, shvaćanje mise koje naginje protestantskom; optuživanje tradicionalnog (i dogmatski proglašenog) katoličkog shvaćanja za zastranjenje, "poganstvo", i za pogrešno shvaćanje Boga i liturgije.
O ovoj temi tekst govori u odlomku pod naslovom "The World According to Kiko & Carmen"; ondje su čak citirani i isječci iz Kikove i Carmenine knjige "Shema za katehezu".
No nijekanje žrtvenog karaktera mise i svođenje mise na običnu gozbu je čisti protestantizam; stoga Tridentski sabor veli: "Tko kaže da se u misi Bogu ne prinosi istinita i prava žrtva, ili ono što se prinosi nije ništa drugo nego ono što nam je Krist dao za blagovanje: neka bude kažnjen anatemom."
(b) Prenaglašavanje uloge zajednice, i teza da nema euharistije bez zajednice, čime npr. privatna misa koju svećenik sam prinosi, npr. kao reparaciju za grijehe u svijetu (uobičajena pretkoncilska praksa) postaje bezvrijedna. Kao što duhovito kaže autor teksta, po takvom shvaćanju taj bi svećenik isto tako i s istim efektom mogao provesti vrijeme igrajući pasijans. O ovoj temi govori se pod podnaslovom "No Eucharist Without the Assembly?".
I opet to vuče na Luthera i Zwinglija, koji su također odbacili privatne mise, jer je njihova (ne-žrtvena) ideja liturgije nespojiva s tim konceptom.
(c) Odbacivanje klasično shvaćenog svećeništva i ideje posvećenog mjesta (oltara, hrama, ...). U odlomku pod naslovom “Nor Do We Have Priests ...” autor citira Kika: "U kršćanstvu nema hrama, nema oltara, nema svećenika u religijskom smislu... Hram su sami kršćani... Nemamo ni oltare u smislu posvećenog kamenja kojima se nitko ne smije približiti ili ih dotaknuti... Nemamo ni svećenika u smislu ljudi koji su izabrani između naroda kako bi u njegovo ime bili u kontaktu s Božanstvom. Jer naš svećenik, koji posreduje za nas, jest Krist. A pošto smo svi mi njegovo tijelo, svi smo mi svećenici."
Ovo opet jako vuče na protestantizam i njegovo odbacivanje ministerijalnog svećenstva, te supstituiranje ministerijalnog svećenstva općenarodnim svećeništvom.
(d) Konačno, premda teološki možda manje važno, ali svejedno zanimljivo jest zapažanje koje i sam mogu potvrditi iz sučeljavanja s nekim ovdašnjim forumskim neokatekumenima, a to je ono što autor u zadnjem poglavlju ("Dropping the masks") naziva "gotovo neurotičnom opsesijom s konfliktom radi konflikta".