Katolički odgovori

Hvaljen Isus svima, htjela sam otvoriti ovu temu jer je nisam našla na cijelom forumu, ako je krivo stavljena, molim moderatora da je premjesti. Htjela sam pitati sudionike foruma jesu li kada imali loša iskustva u nekim vjerskim zajednicama, naravno, ne moramo imenovati da nikoga ne ocrnjujemo. Mene je, recimo, dosta toga u vezi Crkve i vjerskih zajednica razočaralo. Sad može biti zbog toga što se nekako nisam uspjela uklopiti i nisam se osjećala prihvaaćeno. U jednoj vjerskoj zajednici jednog sveca provela sam sedam godina i tu je bilo potrebno, naravno, izdvajati dosta vremena da bi se izvršile obveze prema zajednici. Kada osmu godinu nisam uspjela stizatii sve istim tempom zbog dodatnih obveza i doškolovavanja koje mi je bilo potrebno za egzistecijalno pitanje, na prilično ružan način su me isključili iz zajednice bez vraćanja novca za članarinu(naravno, to je i najmanji problem, veći mi je problem bio što sam se osjećala odbačeno).

Slična mi je situacija bila i u obitelji i na poslu gdje sam većinom sa strane i na bilo koje radno mjesto gdje dođem, vječito trpim mobbing. Molila bih za savjet i da se molite za mene jer dosta sve to teško proživljavam


hvala na razumijevanju BVB, potičem i druge da dijele svoja iskustva ako žele=)

Što nas ne slomi čini nas jačima, postajemo svjesni da se sve može preživjeti, pogotovo s vjerom u Boga.
Bez Njega ništa. Ničiji život nije u svemu idealan.
Možda vas je sve to nečemu trebalo naučiti.
Svaki križ, loše iskustvo koje doživimo je "konopac ljubavi" (prema Hošei 11,4) kojima nas Bog veže za sebe (pa makar to bilo neko loše iskustvo u toj nekoj zajednici jer i tu zajednicu čine ljudi - grešni i maleni).
Mudrost je prepoznati puteve kojim ti je ići, da s pouzdanjem kročiš kroz nove životne bojeve i da obiluješ svojim "pobjedama", a još jednostavno ostaviš iza sebe.

Mislim da je Dea ovdje jako lijepo odgovorila.. "Što nas ne slomi to nas ojača", a ima u Svetom pismu i drugih naizled kontradiktornih poticaja, kao npr. "Smatrajte potpunom radošću kad upadnete u različite kušnje, znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću..." ili, meni vrlo drag citat "Blago ožalošćenima, oni će se utješiti."

U Božjim očima nismo vrijedni samo onda kad nam dobro ide, kad smo uspješni, kad nas svi vole (to je zapravo velika zamka), Bog nas gleda i susreće i liječi osobito u našim patnjama, kad Mu priznamo da bez njega ne ide i kad stavimo sve svoje povjerenje u Njegove ruke.

Osjećaj razočaranja i neprihvaćenosti također možemo "u žrtvi" sjediniti s Njim, jer je i On sam tijekom svoje muke i raspeća doživio odbačenost, razočarenje, izdaju, udarce, patnje i smrt. Mene osobno razmatranje o Muci Isusovoj nekako liječi iznutra i oslobađa, nakon toga se ne osjećam više loše, već da sve to na neki način ima smisla.. I sumorne misli nestaju.

Mene moji bližnji gledaju da se otarase. Jedino me muž voli - što je najbitnije; ali ja ne mogu da istrpim više njegove pogoje za tu ljubav.

Ljudi su me svuda odbacivali. Valjda će i ovde.

Ma ja (nakon borbi sa samom sobom i drugima) mislim da su stvari jednostavne.
Ili kako bi rekao N. Popadić:

Neki Te Ne Vole Ljudi

Postoje ljudi, moj sine,
koji te ne vole, tako...
Al' nemoj da te to brine,
ne može voleti svako.

Svejedno da li ih koriš,
ili im daruješ cveće,
predaš se ili se boriš,
neki te voleti neće.

Zajedno teku vam dani,
za isti sto ćete sesti.
Al' ste svetovi strani
koji se ne mogu sresti.

I možeš pružati ruku,
vaditi srce iz grudi,
priznati patnje i muku..
Neki te ne vole ljudi.

I možeš brod kad im tone
džinovskom snagom ga dići,
opet će da te se klone
i svom će ostrvu ići...

I zato nastavi dalje!
Neodlučni su slabi.
Gospod ti vetar šalje,
ne osvrći se i grabi.

Razapni jedra i maštaj.
Pobeđuj, metar po metar.
I praštaj, praštaj im, praštaj
nije im naklonjen vetar.

I to je to, bez velike filozofije. Bogu zahvaljuj na biserima pored sebe, a blagoslivljaj one koji odu od tebe.

prelepo

Nije me dugo bilo, nisam imala pristup kompiću zbog korone (samo na poslu sam na internetu). Da ne otvaram novu temu, prikačiti ću se ovdje. Imala sam prilike za razmišljati, a ovome sam već nešto i pisala. Pratila sam mise na tv, ali nije to to.
Mi još uvijek nemamo mise za vjernike zbog situacije na otoku. No, svaki put moram zvati župnika i pitati a nije ga lako dobiti. Imam dojam da je inertan i samo čeka mirovinu. Pa u toj crkvi i kad nema korone ljudi nisu bili blizu jer ih osim ljeti ima vrlo malo. Pa je slobodno mogla i biti misa. Ali on kaže da misa i bude svaku nedjelju, samo za sebe je drži. Koji je smisao toga? Dalje, gledajuć ove tv- mise, vidim da je većina starih svećenika obojane kose kao gavranovo krilo, svi đir a' la Bozanić, malo sjedina na sljepoočnicama. Šaško prošli put. Pa iako je propovijed bila dobra, meni gube vjerodostojnost, kao da vidim opituranu časnu. Da su stvarno u vjeri, što bi im značilo bojanje kose? Sujeta ili kajgod što nema veze s vjerom...Tako u trnutcima malodušnosti pomislim kako možda nema u njima prave vjere (iako nije na meni suditi), kao ni u meni...

Ova tema mi vraća neke neugodne flashbackove.
Kad sam se obratila i krenula u crkvu, ženice u crkvi su prema meni bile izuzetno neugodne.
Kad sam prvi put došla na misu, sjela sam na prvo slobodno mjesto i neka bakica stane do mene, uporno stoji i gleda u mene.
Nisam znala kaj hoće, samo sam se ustala i prepustila joj mjesto. Kasnije sam skužila, nakon druge ili treće mise, da je to "njezino mjesto".
Krenula sam na biblijsku grupu u župi i doček je bio dosta hladan (izuzev jedne žene koja mi je prišla i bila ugodna prema meni). To je bila već jedna formirana grupica i nije bilo šanse da me npr. poslije grupe pozovu na piće u kafić u koji su uvijek zajedno išle. Kad su vidjeli da je župnik prijazan i srdačan prema meni... uf, tek su tu sumnjičavi pogledi počeli. Kasnije sam doduše saznala da je prije mene na tu grupu išla jedna župljanka koja je proganjala župnika, bila opsesivna, dolazila mu svaki dan u župni ured pa su se možda bojali da sam ja njezina nasljednica.
Nikakvu prijateljstvo od tih žena nisam dobila. A Bog zna koliko bi mi tad bila dobrodošla prijateljska ruka.
Bila sam baš ogrorčena i jadna. "Jel to ta živa Crkva? Jel to ta zajednica vjernika? Jesu li to moji braća i sestre??"
Osjećala sam se opet kao u srednjoj školi gdje sam luzerica bez prijatelja, a oko mene su same mean girls

Bogu hvala, situacija se od tada drastično promijenila. Upoznala sam puno dobrih prijateljica vjernica sa kojima sam izgradila lijepa i čvrsta prijateljstva, upoznala u crkvi muža, koji je također jak u vjeri, povezala se kumstvima, pronašla zajedništvo za kojim sam tako dugo čeznula. Nisam nikad prestala moliti i nadati se i stvari su polako počele sjedati na svoje mjesto.

Meni još nisu, bar u "mojoj" crkvi, no idem zbog sebe, ne zbog njih.

Privukao me naslov. Svatko ima karizmu. Pa evo malo bi modificirao: Odbačenost u Crkvi i tamna noć

Smrt osjećaja sa nemogućnošću da si pomogneš. Svi toksični isplivavaju. Biva sve gore. Na nebo ne možeš zemlja te progoni. Je li Bog na mojoj strani? Jesam li ja na Njegovoj? Na engleskom izraz: Fake it till you make it! bolje zvuči.

Pomoći nema
Kada disciplina ostaje zvuk, a od miline samo muk.
U ratu navještaš rat,
Brat bratu postao sam tat.
Al' za njega bilo je nade
U trenucima zadnjim raj ukrade.
Ovdje srce tvrđe od stijene
I sav mar zavijanje hijene.

Ne bih dalje, jer na ovom mjestu literarni rad je uzaludan. Ovdje priljubi usne uz prašinu. Ovdje se drhti od Riječi! A od čega?!
Misa od koje živiš veće je razdiranje. Očaj i strah nerazdvojni. A mržnja nadljudska.
Ni živ ni mrtav!
Živi se u smrti, udiše smrt.
Svako jutro očaj,
Jobe potočaj!

Ovdje je Jeremija prorok. A o tome izrazitije u 7. pogl. Ivanova evanđelja. O smrtnoj mržnji.
O navještaju koji košta.

Sada.
Je li Isus u koga vjerujem, Isus Pisma, ili se pitam uokolo ' Gdje je onaj?' 11
Trebam li još njegovih čuda? 31
Ili je samo Učitelj 40 od koga znam i bolje.

Ovdje se lome kosti, a tijelo probada sa naznakama Slave (1 Sol 5,9)

Pjesme religiozne tame I. dio na filozofsko-teološko-poetički osvrti (blog)
Pa koga privuče neka vidi tamo...

U vezi osjećaja odbačenosti u Crkvi, ako netko razmišlja u stilu: je li Bog na mojoj strani ili njihovoj, moje mišljenje je da je bolje odabrati sljedeću misao: ako me i svi u Crkvi zamrze ili izdaju, Bog će me primiti. On me ljubi jer me stvorio. Poznaje moje srce i jedino što želim je uklopiti se u Njegov plan.

Mnogi sveci doživljavali su protivljenje ili odbačenost u samoj Crkvi, a jedan od poučnih novijih primjera je primjer sv. Mary MacKillop, redovnice iz Australije koja je jedno vrijeme bila pod kaznom svog biskupa (ekskomunikacija), a ipak je na koncu proglašena svetom.
https://en.wikipedia.org/wiki/Mary_MacKillop

Najlošija odluka kod osjećaja odbačenosti je: otići iz Crkve, izostajati s mise, udaljiti se od Krista...

Mnogi nažalost to odabiru.

Te stvari vrlo teško je izdržati, a ovisi i o okolnostima.
U životopisu Ništa ili sve nalazimo da je sv. Ivan od Križa i nakon što je pobjegao iz tamnice bio proganjan unutar vlastitog reda.
S takvim stvarima većina ljudi teško se nosi. Tražio sam članak - izjavu kardinala koji se time bavio u smislu duhovnog i psihičkog zlostavljanja, ali nisam našao. Sjećam se da je rekao da ima toga više nego li se misli.

ne vidim link i blog? Gdje tamo?
Ili mi je nešto promaklo...