Katolički odgovori

Iskreno, ne želim vas uvrijediti, no svatko ima svoje.
Moje je ipak da ću više vjerovati jednom svećeniku koji ima iza sebe godine, godine rada i konkretnih dokaza, svjedočanstava, više od 15000 konkretnih ljudi koji su "živjeli po njegovom" i koji to svjedoče, nego vas koji - koliko mogu primijetiti skačete na svaku koja ne ide na mlin vašem načinu života (usp. ne znam kako admin nije reagirao na onaj neumjesni komentar za p. Ramosa).

Naučila sam da pravi odnos, veza, takav način života nam pomažu cijeniti osobu, ne ono što nam ona pruža.
Razgovarajući sa svećenikom, često upravo oko ovih stvari, ustvari shvaćam da su čistoća i čednost milosni darovi koje nam je Bog dao da ih nosimo na sebi i u našim srcima. Dugo sam se borila sa svime time, još uvijek se borim s osjećajima i s onim Božjim jer kako nositi te darove? Kako ne odustati jer je užasno teško u ovom svijetu.
I ustvari sve počinje od želje za tim koja nam je dana od Boga preko vjere. I kad dospijemo do toga da smo takve žene i kad dođu teški dani oko toga jedino Bog pomaže svojom snagom Duha da možemo dalje ići njegovim putem.

Ja želim da me dečko, muž ili zaručnik gledaju na strani srca i ljepote unutrašnjosti.
Smatram da (ono što kaže p. Frkin) kad su dečko i cura najprije prijatelji u razgovoru i razgovaraju satima i satima tada veza postaje jaka. Čvrsta. Križevi i padovi ne mogu narušiti nikad vjeru, čednost i čistoću. Kaže on - "isti po vjeri, različiti po karakteru".

Isto tako, susrećem se ja s onima koji me ne shvaćaju, kao što ne shvaćaju da tako zivim iz poslusnosti Bogu i iz svojih uvjerenja.
Svima nam treba istinka ljubav, a ne lažna.
Pa često i sama od bliznjih doživim prigovaranje kako sam izbirljiva, kako mi ni jedan mladic nije odgovarao, kao nisam ni ja savrsena pa sta onda trazim, ali ja samo okrenem glavom jer oni ne znaju. Jednostavno ne znaju moje srce. To im ne pricam. Jednostavno idem dalje.
Isto tako, možda je Bozja volja da ne upoznam nekog cestitog mladica koji će gledati sa mnom kroz iste naočale, koji će mene voljeti i kojeg ću ja voljeti i koji će htjeti živjeti pravi katolički brak. Vec sad razmisljam i o toj mogucnosti. Čovjek treba nauciti biti sretan ako je i sam. Trudim se zivjeti s Isusom.

Ja vjerujem, čula sam svjedočanstva, poznajem ljude koji su kroz vezu u čistoći naučili da se problemi, svađice rješavaju samo kroz priču, koji su jedni druge upoznali onakvima kakvim uistinu jesu, jer nema prepuštanja velikim strastima. Znam da za uspješno hodanje u čistoći ne postoji recept i da netko kaže da je jednostavno lagat će, uvijek će biti uspona i padova, ali da nema tih padova uzoholili bi se i ne bi tražili Boga.
Zato, molim vas, nemojte suditi dok ne poslušate video - zajednička molitva, što ćešća svakodnevna misa, ispovijedanje, i naravno izbjegavanje stvari/mjesta u kojima znate da će te pasti pod grijeh. U srcu znam da Bog to sve stostruko nagradi i vjerujem da kad se sklapaju takvi brakovi bude slavlje i na zemlji i na nebesima.

„Hodanje je kao dužina IABI. Njeno polovište je točka C. Dužina IACI (čitaj prvo vrijeme hodanja) služi za upoznavanje osobe, za razgovore, za vidjeti jeste li jedno za drugo, jeste li za brak. Točka C je poljubac. Poljubac vuče na bračni čin. Dakle, od poljupca do braka imate još isto toliko vremena koliko vam je bilo potrebno za upoznavanje, ako želite izdržati bez potpunog spolnog odnosa do braka. Matematički rečeno, čistoća prije braka je:
“IACI=ICBI, A-upoznavanje, C-poljubac, B-bračni zagrljaj “ - i jednostavno, nema tu ništa pogrešnoga.

Prošao sam sve to i bio na predavanju kod Frkina i moje mišljenje je da čovjek lupa za sve pare a uz to nije u braku i priča ono što nezna.

Moram sada tetki po lek.

Pater Frkin ima uspjeha u radu sa bračnim parovima, jer njegovi su savjeti temeljeni na savjetu Crkve. Crkva govori o hodanju u čistoći do odluke prave ljubavi i vjernosti u braku. Međutim, hodanje bez dodira i poljubaca ipak nije nauk Crkve, mada zasigurno nekome može pomoći da bude u čistoći.
Poljubac prije braka svakako nije grijeh. Ipak ne treba ni sa strastvenim poljupcima prije braka pretjerivati, čak i ako ih možemo kontrolirati, jer nema smisla pretjerano se uzbuđivati čime se i cijelo tijelo prirodno priprema za sjedinjenje, a to sjedinjenje želimo u braku.
Općenito, muškarci obično teže djele nježnost od odnosa, a ženama tjelesne nježnosti mogu poticati nerealnu zaljubljenost. Onaj tko se ne može dovoljno kontrolirati, za njega bi možda bilo bolje da to ni ne počinje. Nismo svi isti.
Moje iskustvo je da je meni bilo potrebno, pa da kažem i prirodno dati poljubac, zagrljaj, i druge "opipljive" znakove ljubavi.
Na samom početku smo se izjasnili za čistoću i hodali smo tako godinu i pol do braka. Zapravo, taj termin "hodanje" danas ljudi ni ne doživljavaju, to im je sinonim za "zabavljanje", "zabavljam se s njim / njom", i to tako neobavezno traje dugo, dok ih nešto ne stisne, jer nema nikakve odluke prema braku, time ni ozbiljne ljubavi. Ali ako hodaš s nekim onda ne stojiš na mjestu, krećeš se u nekom smjeru, imate neko odredište kamo hodate kao par. A to je kršćanski brak. Ako je tako, onda je sve ostalo lakše riješiti i za vrijeme hodanja i u braku.

Ma slažem se, Giovi, s vama.
Da se razumijemo, sama sam napisala da mi to od p. Frkina izgleda sf jer ne mogu zamislit da osobu koja mi se sviđa i koju volim ne poljubim, ili da je ne zagrlim, ili da ne sjedim pored nje.

Ja sam prvenstveno stavila video zbog svega što p. Frkin kaže o odnosu muškarca i žene. Ima jedan dio gdje spominje "nju naviklu na deračinu" i to je ono gdje sam se sama prepoznala.
Ono gdje ja promišljam je kad p. Frkin kaže da djevojka treba voditi - pa gdje da vodim, kako da vodim? Nije li muškarac ta Glava?

Također, nije li istina da najčešće parovi koji hodaju bez poljubaca/dodira više razgovaraju - jer imaju manje izbora što činiti ako neće ragovarati. Međutim, smatram da i dalje hodanje bez poljubaca/dodira ne garantira dubok odnos. I dalje odnos zahtijeva rad. Ljudi mogu hodati bez poljubaca i biti bolesno emocionalno navezani jedno na drugo. Opasno je misliti da je sreca zagarantirana uskraćivanjem tjelesnosti. Ako se ona uskrati, a par ne osjeti kako, kako pise u Frkinovom svjedočanstvu para Džojić, "dusa iz jedne se pretače u drugu"...nesto se radi krivo. Ako ne sada, postat će to jasno za 10-20 godina.
Isto tako, ima oci svaki dan moze svjedociti potvrdi Frkinove teorije koji stalno, ama baš stalno priča o temeljima. I eto (moje malo svjedočanstvo) ovih dana konstantno preispitujući svoje stavove, jučer slušam svečenika koji na kraju mise, prije blagoslova kaže da zamolimo Boga za blagoslov nad našim molitvama i nakanama jer "Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji". Pa nije li stvarno tako? Ja vjerujem da jest.

Meni stalno nešto zvuči kao SF, no evo da ne otvaram novu temu - sada je ovo na redu.
A najgore od svega, T. Ivančića toliko cijenim... a tako mi nevjerojatno ovo zvuči.

https://www.bitno.net/obitelj/brak-i-pa ... .messenger

Dobro, a što ti od svega tu ne sjeda?

Za čim čezne muškarac?

Spolnost je, naime, znak te tajne, te ljubavi i odnosa. Ona je sama za sebe nedovoljna i površna. No, ako tome pridodamo dušu, ono unutarnje, tada je to predivno! Zbog toga bi se supružnici uvijek iznova trebali diviti jedno drugom i promišljati jedno o drugom dan za danom! Tada se spoznaje kako odjednom iz te tajne izlazi Bog i prilazi ti. Tako se uistinu duhom može spoznati osoba. Ako tako možeš gledati muškarca ili ženu, tada polako spoznaješ kako je to zapravo s Bogom.

Muškarac je sretan kad se može potpuno dati ženi. On želi potpuno uroniti u ženu, biti u njoj ukorijenjen. A žena je s druge strane kao tlo. Njezina nježnost i ljubav su kao voda. Muškarac čezne za tom nježnošću, no ako je na prvom mjestu seksualnost, to ga prevari. Tada ostaje samo pri onom materijalnom iako čezne za onim dubljim. A žena želi muškarca jednostavno okružiti sa svih strana, dati mu život. Jer žena je život, izvor života. Ona je na izvoru nježnosti, ljubavi, čovječnosti.

Muškarac uvijek naginje prema izvanjskom. On ide u svijet, ali mrtvi svijet, i čezne se vratiti k ljubavi, k vatri, k ženi. A najdublje boli ako on ne može doći k ženi i žena ne može doći k muškarcu.


Gore navedeni ulomak. Jednostavno poput utopije.

Svi mi čeznemo za pravom ljubavlju, a tu ljubav možemo shvatiti samo uz Boga.
Zato je i spolnost koja treba biti znak te ljubavi, kada se izdvoji iz te cjeline sama za sebe nepotpuna i površna. Apsolutno se slažem s time.
Muškarac čežne za dubokim odnosom ljubavi koja će ga voditi Božjoj Ljubavi, a ako je na prvom mjestu seksualnost, to ga prevari. I s time se apsolutno slažem.

Svrha braka i bračne ljubavi je da nas vodi k Bogu, zato je Bog konkretno nužan u baš svačijem životu i u svakome sretnom braku.

S obzirom na to da se krećem u kršćanskim krugovima (i još uvijek stoji da sam privrženije odnose ostvarivala s "nevjernicima", dok su oni katolici uvijek u nekoj frend zoni), potaknuta ovom inicijativom https://muzevnibudite.com/sto-je-muskar ... Q19skt2MII
propitkivala sam mole li ti muškarci krunicu i ostala sam poprilično iznenađena jer mi je samo jedan (a da nije svećenik ili đakon) rekao da moli.
Pitanje je zašto? Je li to neka kriza, je li uistinu teško izdvojiti 20 minuta dnevno, je li se molitva i duhovnost više ne cijene ili je u pitanju nešto treće?
Kako je moguće da oni "nevjernici" se pokazuju brižljiviji, obzirniji, "pravi džentlmeni" s više ili manje kreposti, dok oni (koji se deklariraju) vjernici su izgubljeni.

to je istina. ja sam osobno bila učlanjena u katsus i primijetila da se dečki deklariraju kao vjernici, govore o crkvi i crkvenim aktivnostima, a primarna aktivnost koja ih zanima jest odvlačenje doma, ljubljenje, nagovaranje na krevet i sl

po toj logici se ne razlikuju od dečkiju s drugih katoličkih stranica

naragvno vjerujem da ima dobrih

i nadam se da ću naići na jednog takvog jednog dana:)slatkacura77 et đmejl

tu sam definitvno kriva što se needovoljno molim za osobu za brak i što su mi općenito molitve preoppćenite:)danas sam odlučila konkretno moliti za kršćanske veze i prijateljstva:)slatkacura77 et đmejl

ja znam što želim

top 3: lojalnost, normalnost i iskrenost

ostalo se da napraviti kompromis

danas je teško naći osobu za sebe

ali ne treba gubiti nadu:)

oli_force insta
slatkacura77 et đmejl

Vjernici su najbolji muškarci. Imam nekoliko neudanih frendica ateistica/agnostika koje traže nekog za vezu, idealno brak, i spominjale su učlanjenje na Tinder ili Badoo. Mene je iskreno jeza prošla od pomisli na to. Taj svijet instant dejtinga mi se čini (a i je) tako površan, hladan i bezdušan. Čovjek je tamo sveden na tek nešto malo više od običnog objekta čija se vrijedost mjeri prvenstveno izgledom.
Jako ih volim i želim im sve najbolje. I instinktivno znam da im jedino ljubav pravog katoličkog muškarca može pružiti ono za čim čeznu. Nažalost, sama ta rečenica bi kod njih izazvala podsmijeh.

Ajde da se i ja okušam, da vidim druga mišljenja Idemo kronološki -
Nikada nisam imao neke sreće sa ljepšim spolom - što zbog toga što nisam pretjerano atraktivan, što zbog toga što ne izlazim nego sa već dobro sebi poznatim društvom. U vjeri sam, redovita misa i ispovijed, izmolio sam mnoge stvari od Boga, ali moliti za ljubav mi nije bilo ni na kraj pameti (makar sam se uvijek zamarao tim životnim pitanjem). I eto, čitajući neka svjedočanstva na Međugorje-Info naletim na to kako su se ljudi nalazili bračnog druga uz pomoć molitve! Uvijek sam bio za bračnu čistoću i molitvu (i osuđivan zbog toga, jer to nije "in", to je zastarjelo. I odlučim moliti za to, kratke molitve kroz dan, ali redovite, pokoja krunica... I tako prođe par mjeseci u molitvi, nema posustajanja, čista vjera u Boga i "sve će On riješiti" Nakon tih par mjeseci počinje mi se sviđati jedna prijateljica (a znamo se par godina i uvijek sam je doživljavao kao prijateljicu). I kažem, ja sebi, hajde, idemo vani, nemam šta izgubit, lagano i opušteno. Par izlazaka sa prijateljima, par solo, i nakon 4 mjeseca molitve i izlazaka s njom - službeno skupa! Od toga je prošlo već više od 4 mjeseca. A ona - isto u vjeri kao ja, slični interesi, predbračna čistoća, itd... rekli bi pun pogodak, no nisam došao da ispričam lijepu priču nego da postavim pitanje. Tijekom ova 4 mjeseca shvaćam da je svakim danom sve više volim - osjećaj, usudio bih se reći, uopće više nije zemaljski i riječima opisiv (a obostran je):D . Već par dana listam Bitno net i slične portale i učim o razlici između ljubavi i zaljubljenosti. neki će reći da je rano, no ja sam 100% siguran da je želim oženiti... Molitve i dalje traju, naravno da nisu prestale danom početka veze....

Griješim li igdje? Jesam li kratkovidan u ovoj priči? Trebam li se još paziti? Ili sam stvarno dobio neprocjenjiv dar od Boga?

Jedino ti znaš odgovor na ta pitanja.