Katolički odgovori

I ovo je na neki način relativizam, zar ne?

Ako se nekoga preplaši on će se samo napraviti dobar čak mu je i pokajanje u tom slučaju nesavršeno. A zar je nama čeznuti za nesavršenim stvarima?
Vjernik koji ima ambiciju poučavati druge o vjeri, ne može se koristiti strahom kao najvećim alatom za taj posao, bez da pokaže i vlastitim primjerom istinsku i živu vjeru.
Vjera bez nade i ljubavi, ne sjedinjuje (čovjeka) savršeno s Kristom, niti ga čini živim udom njegovog tijela.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

I nesavršeno pokajanje je pokajanje, tako da donosi svoje blagodati. Ovdje je važno opet uvidjeti tu razliku u poimanju Boga i našem odnosu prema nama kod tebe i T.H. On vidi opasnost od pakla kao vrlo izglednu i realnu. Ti vidiš Isusa kao konkretno i realno spasenje. Oboje imate pravo, ali postoje dijelovi koji kolidiraju, što nas u konačnici zbunjuje jedne i druge.

U konačnici, ja sam oduvijek imao problema s istim stvarima, i predstavljalo je problem i pri evangelizaciji. Nerado govorim opet o seksu, ali on je najbolji primjer radi svoje specifičnosti u kulturi- velik broj ljudi koji primi nauk Crkve, prihvati ga jednostavno iz straha da ako ga ne prihvati, ima gorjeti u vječnom plamenu. U tom svijetu, vjernicima je teško pronaći nekakvu razumnu konstantu koja bi osmislila svijest o Božjoj ljubavi, Bogobojaznosti, realnosti kulturoloških razlika i prirodnih instinkta.

Donosi naravno ali nesavršene. Najveća je nesavršenost, nestalnost. Grešnik se vraća grijehu kad strah mine. Dakle on se u neku ruku samo pritajio, čisto iz prosudbe omjera štete i koristi, ne griješi. Takvo ponašanje je društveno prihvatljivo jer svjetovni zakoni tome i služe da se ljudi naprave kao dobri međutim s vjerske strane je to manjkavo pa se tako i tretira kao „nesavršeno“.
Nauk priznaje pozitivno svojstvo strahu u trenutnom prestajanju činjenju grijeha, no to nije konačni cilj. Da bi se to lakše razumjelo, važno je naglasiti ono što je Angelus napisao o dinamici Božje ljubavi pa i naš odgovor ne može biti statički, zaustavljen u strahu. Strah je neodrživ pojam jer će vjernik iz njega nužno poći ili putem istinske vjere (prožete ljubavi i nadom) ili otupljivanjem savjesti (bilo fobijama bilo pobunom i odbacivanjem straha). I jedno i drugo vodi do izlaska iz straha.


Protiv sam svođenja rasprave na osobnu razinu jer to ne pridonosi kvaliteti rasprave. I ja smatram da je za čovjeka u teškom grijehu pakao nešto izgledno i realno. Međutim nije realno sve vjernike svrstavati u tu skupinu.


Nisam baš stekao dojam da nerado govoriš o sexu , kad si ga spomenuo i ja se slažem da je na tom primjeru, danas vidljivo kako se savjest otupljuje pa plašenje gubi smisao.
Što se konstanti tiče Božje konstante nisu naše konstante, mi promišljamo statično zbog svoje nesavršene prirode. Sveti Ignacije je to lijepo objasnio, u svojim duhovnim vježbama, na primjeru kako zlo prilazi duši na različitim stupnjevima milosti. Zbog toga ja i smatram da ne možemo stati i konzervirati se, te reći da smo na potpuno na crti pravovjerja.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Budući da nikad nećemo biti savršeni, uvijek će postojati dimenzija straha koji će nas čuvati od činjenja grijeha, barem u konkretnosti ako ne na općoj razini.



Nisam ništa stavio na osobnu razinu . Da ti i TH imate drukčije poimanje Božjeg identiteta i dinamike, nije stvar vaših osoba, već stajališta u raspravi.



Držim da je seks jedan od glavnih problema današnje Crkve. Umjetna oplodnja, seks prije braka, preljub, kontracepcija, abortus, razvod, homoseksualnost- sve su ovo problemi koji cirkuliraju, a zajednička im je baza seksualnost.

Dan je nanovo kao moj argument jer ima posebno mjesto u današnjoj Crkvi, koje mnogi teolozi desetljećima ignoriraju iz straha da će sablazniti svojim zaključkom. Iz razloga navedenih u temi o spremnosti za brak, našli smo se u poziciji gdje jednostavno ne možemo ulaziti u brak u istim godinama kao i u doba apostola, a vjerojatno će se taj jaz još više produživati vremenom. Mladi su stavljeni u poziciju gdje njihovo uzdržavanje nije više usmjereno na otpor nekom ultra-sebičnom doživljaju, kao što to rade hedonisti, već pružaju otpor prirodnim potrebama. Da prijeđem konačno na poantu, seks je postao prvim izvorom krivnje i straha od Božjeg bijesa. Skrupuloznosti rastu do razine u kojima, vjerujem, već i Katolički psihoterapeuti počinju propitivati daljnje mogućnosti našeg teološkog instrumentarija.

Kao što sam naveo, ne bih ovdje dugo o seksu, jer nije tema. Ali govorim da je tijekom stoljeća doveden u situaciju u kojoj se javlja čudan fenomen- da se mnogi ljudi drže nauka iz straha, ne iz suglasnosti s naukom Crkve. Straha vezanog za nemogućnost prevladavanja nagona koji ima svoje mjesto u prirodi. U tom svijetu, strah nam može mnogo pomoći da ne učinimo konkretne grijehe, ali pitanje je na koji način utječe u općem stavu prema ljudskoj seksualnosti.

Mislim da se te stvari uistinu mogu nadmašiti vjerom, ali osjeća se potreba i za novim pristupom seksu kao sustavnosti u životu, koji bi izbacio strah iz priče, i uveo veću ravnotežu u praktičan život vjernika.

Ja se s tim slažem ali to ne negira moje prijašnje tvrdnje o neodvojivosti vjere, ufanja i ljubavi. Te činjenice da se neko poučavanje o ispravnosti vjere ne može obavljati bez te prožetosti (odnosno bez pokazivanja ljubavi i poticanja nade).



Slažem se s tim, možda prebrzo reagiram čim neko napiše nickove.



Što se tiče Božjeg identiteta nisam primijetio nikakvu razliku. Što se tiče dinamike Božjeg djelovanja tu postoje razlike u naglašavanju onog bitnog. Ja smatram da je konzervativno shvaćanje vjere pogrešno, naprosto jer zbog takvog shvaćanja nije došlo do prepoznavanja Mesije kad je On došao na zemlju.




Problem Crkve je prvenstveno vezan uz grijeh a ne seks. Istina je da se kroz nedopušteni seks oslikava svih sedam glavnih grijeha a ne samo bludnost.
Situacija u društvu ne dokazuje da je puno onih koji apstiniraju od predbračnog seksa zbog straha od Božjeg bijesa, a gotovo da i nema onih koji iz tog razloga ne upražnjavaju izvanbračni seks. Naprosto je malo iskrenih vjernika u društvu i onih koji apstiniraju od tih vrsta nedopuštenog seksa da bi se takvo što moglo tvrditi.
Psihoterapija i psihijatrija je izvan domene pravovjernosti o čemu ovdje raspravljamo i na njima ne završe oni koji ne upražnjavaju nedozvoljeni seks već oni koji su ga upražnjavali pa se iz nekog razloga razočarali, bili ostavljeni itd. no to je stvarno skroz izvan ove teme.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Sve ovo je točno, ali prilično teško je vjeru, ufanje i ljubav spojiti sa strahom na kojeg poziva i Sveti Pavao. Ne kažem da nije moguće, ali stavlja nas u jednu tešku potragu za vlastitim stavom prema svojoj grešnoj prirodi. Možemo je prezirati, ali je opet, radi stanja pada, držimo. Da li je preziremo dovoljno, i na koji način ona utječe na naše pokajanje, teško je za formirati.



Kad sam naveo Božji identitet, mislio sam i na način na koji Bog provodi Svoju dinamiku odnosa spram nas. U Srednjem je Vijeku vladala misao da Bog blagoslivlja inkviziciju, i da djeluje kroz nju, štiteći svoje vjernike od hereze i magije. Danas smatramo da se tad desilo nešto što se nije smjelo, i da Bog s time nije imao nikakve veze.

Prije nekog sam vremena razgovarao s ultra-tradicionalnim Katolikom koji je čak branio inkviziciju ,tvrdeći da je ipak smislenije ubiti petnaest tisuća heretika, nego ih pustiti da zavedu milijune u krivovjerje. Možemo reći što god želimo, ali pitanje spoznaje Božjeg identiteta ostaje. Ovo nije relativizam. Ovo je fenomen koji postoji u našem svijetu.



Ovo nije tema, pa se ne bih ovdje dugo zadržavao. I bez hiper-seksualnosti koja je karakteristika današnjice, ostaje činjenica da je čistoća sve više borba protiv prirodnog nagona- manje je borba protiv jasnih slučajeva bludnosti.

Mi imamo i psihijatre i psihoterapeute u Crkvi , koji se brinu o mentalnim bolesnicima. Ne samo da su pravovjerni, već su sluge Crkve, iako barataju sferama koje znaju biti škakljive za teologiju. Njihova su iskustva prilično drukčija od ovog što ti navodiš. Vjerojatno nitko ne završi tamo zato što se razočarao u seksu, a biti ostavljen možeš i u vezi bez seksualnog čina.
Ideje da seks prije braka može slomiti um su plod jednog specifičnog problema u Crkvi (vrlo velikog), a radi se o proizvodnji upitnih doživljaja realnosti kod vjernika koji postaju isprika za nemogućnost nalaska konstruktivnijih rješenja dušebrižnika. O ovome možemo negdje drugdje.

Postoji sasvim konkretna pojava seksualno frustriranih mladića i djevojaka, s razvijenim opsesivno-kompulzivnim poremećajima religijskog predznaka (tzv. skrupuloza) koja je nastala apstinencijom i životom u istoj. Više sam nego siguran da se u to stanje danas dolazi češće nego radi razočaranja u seksu ili seksualnog života koji završi prekidom veze. Ovo je realnost koju moramo prihvatiti. Tek tada ćemo se sukobiti s pravim problemima moderniteta.

Mislim da se braneći inkviziciju na taj način, ne može ostati na crti pravovjerja. Uosatalom njene metode ne spadaju u nauk i sasvim je legitimno da se više ne primjenjuju.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Poanta je u tome što Božji identitet, odnosno doživljaj Božjeg identiteta, je u vrijeme inkvizicije bio sasvim drukčiji nego danas. Ovo je prilično zbunjujuć fenomen u Crkvi, ali nije tema do kraja.

Čitao sam negdje da postoji grupa ultra-tradicionalnih Katolika koji ne vjeruju da se Zemlja okreće oko Sunca. Nisam siguran na koji su način ovo branili, ali vjerujem da se kretalo u smjeru masonskog djelovanja koje je pet tisuća puta ponovilo laž, i na kraju se ona uzela pod istinu.

Način na koji drže ovu vjeru ide u smjeru da je Crkva učila da se Sunce okreće oko Zemlje i suprotstavljala se znanstvenicima koji tvrde drukčije. Ako je Crkva bila u krivu, izrelativizirao bi se nauk, jer ako je u nečem bila u krivu, ovo bi bio znak da nije Kristova. Sve činjenice koje idu usuprot tome ne mogu se smatrati smislenima. Napad na činjenicu da je Zemlja u centru svemira je napad na Katoličku Crkvu.

Dok ja ne držim njihovo vjeovanje, zanimljiv je njihov argument Crkvenog pravovjerja.