Katolički odgovori

Koliko sam upoznat u Evanđeljima jedini uvjet da bi nekome bilo oprošteno je da on oprosti bližnjemu.

E sad postavljam dva pitanja:ako sam recimo oprostio bližnjemu i ja molim Boga da meni oprosti ali npr.nisam u mogućnosti da u bližoj budućnosti odem na ispovijed hoće li meni biti oprošteno?

I drugo,ja bližnjemu nisam oprostio a odem na ispovijed i ispovijedim grijeh hoće li meni biti oprošteno iako je Isus rekao da ni nama neće biti oprošteno ako ne oprostimo bližnjemu?

Napisano se ne slaže sa naukom katoličke Crkve.
1. Isus je rekao "Primite Duha Svetoga, kome oprostite grijehe oprošteni su im kome zadržite zadržani su im." Tim riječima je ustanovljen sakramenat ispovijedi.
Da se dobije oproštenje grijeha nije samo uvjet oprostiti bližnjemu nego nema valjane ispovijedi
1 ako se ne ispovijede svi grijesi kako su počinjeni
2 ako nema kajanja za počinjene grijehe (vrlo čest slučaj u praksi)
3. ako se ne popravi zlo proizašlo iz grješnog čina - grijeha (mnogi na to uopće ne misle)
4. izvršiti pokoru za grijehe (ja sam dao najtežu pokoru u životu - financirati školovanje jednog djeteta do kraja škole)

I pazite papi su rezervirani samo neki grijesi (imao sam dva slučaja na početku svećeništva ubojstvo svećenika za vrijeme rata)

A kazne za počinjene grijehe - to je sasvim drugo nego grijeh i to treba razlikovati. (U smrtnoj opasnosti vrijede neka druga pravila)

ok,nauk nam govori kako bi mi trebali postupati da bi nam bilo oprošteno.Ali kad bi bilo striktno tako da Bog ne prašta ako neko nije potpuno ispunio sve navedene uvjete onda mi se čini da puno njih ne bi dobilo oprost od Boga i trunulo bi u paklu.Jer kako i sam navodiš često nema kajanja i često se počinjeno zlo ne popravi onda tim ljudima na bi bilo oprošteno.

Ali zar ne postoji Božje praštanje za nas Katolike mimo sakramentalne ispovijedi tj.odrješenja koje možemo primiti u ispovijedi? Naravno ovdje ne mislim da se zbog toga može zaobići ispovijed nego za ljude koji se npr.ne mogu ispovijediti iz nekog razloga,zar Bog njima ne prašta ako se pokaju i zamole Boga da im oprosti? Ja vjerujem da Bog i takvima prašta,pogotovo ako i oni praštaju bližnjima.Ovdje mislim na krivicu a ne na vremenitu kaznu.

Drugo,zanima me ono "ni vama se neće oprostiti ako vi ne oprostite bližnjemu",ako nisam oprostio bližnjemu kako meni može biti oprošteno u ispovijedi?

Postoji oproštenje u času smrti jasno ako se dotični kaje, postoji oproštenje kroz sakramenat bolesničkog pomazanja, ako se dotični ne može ispoviejditi, a izrazio je želju da primi sakramnete. Dakle za nas katolike postoji i "savršeno pokajanje" ako nema mogćnosti za ispovijed.
No čini mi se da baš ne uočavaš jednu stvar a to je da je potrebno u svakom slučaju popravak štete nastale grijehom. Kao što je uvjet da dobiješ oproštenje sakramentalno kajanje, tako i je potrebno i za izvansakramentalno, ali uz to dolaze i još dvije stvari a to je nadoknaditi grijehom počinjenu štetu i odluka više ne griješiti.

još ću ti nešto reći ispovijedam već 40 godina i kroz to vrijeme sam doživio samo desetak onih pravih ispovijedi gdje je čovjek odlučio ostaviti svoj krivi put i obratiti se, sve ove druge ispoviejdi su bile "onako "
E kako će Bog tim ljudima opraštati i obračunavati to nemoj pitati mene, jer ja s tim ne razbijam glavu, pitaj Njega (Boga)!

Da i popravak - nadoknada štete počinjene grijesima!

može li se u popravak nastale štete smatrati molitva za tu osobu? Recimo da je neko odgovoran što je druga osoba ostala bez posla a taj neko mu nikako ne možem nać novi posao niti mu financijski pomoći jer ni sam nema novaca.Ili npr.neko se potuče i ozbiljno ozljedi drugoga,kako to popraviti?Recimo da ta ozlijeđene osoba zbog toga nema neku drugu štetu u životu osim same ozljede i pretrpljene boli.Ili ako neko bludno griješi s nekom djevojkom,čime se ove navedene stvari popravljaju?

navedene su razlišite vrste štete
za duhovne štete (blud sa djevojkom) popravljaju se duhovnim načinom (molitvom) osim ako je ostala trudna onda moraš preuzeti sve obveze iz te trudnoće.
za materijalna šteta se popravlja materijalno - nekome sam ukrao 1000 kuna - moram mu vratiti i kamate ako je duže vrijeme.
Ako je osoba izgubila posao zbog tebe (ogovaranje) onda joj moraš materijalno pomagati dok ne nađe novi posao (prema mogućnosti)

Prema tome štete mogu biti raznolike (različite težine) i na ispovjedniku je da procjeni. Zato mnogi se bune što svećenik ispituje. Jedna ispovijed koju sam imao trajala je 2 sata - vrlo težak slučaj. Rijetko se koje ispovijedi sjećam ali te se sjećam. Oženjen imao dvije kceri u isto vrijeme je sa ljubavnicom u gradu imao dva sina - vršnjaci (živio je u gradu a vikendom kod kuce) zelio je sve to ispovjediti i prekinuti. trebalo je osigurati da ne bi doslo do eventualnog vjencanja medju polubracom i trebalo je osigurati egzistenciju onoj dvojici djece - vrlo tezak problem. Nemoj misliti da je bas lako. tezak je to tert. Mnogi misle samo tako.

Ako te više zanima "formalna" dimenzija vjere, nauk Crkve je takav da nikog nikad nije "osudila" na pakao. Crkva može utvrditi objektivno stanje, recimo, da je netko otišao s ovog svijeta bez žaljenja za grijehe koje je počinio. Čak ni tu osobu mi ne proglašavamo kao da je u paklu, jer nije naše da sudimo. Bog je taj koji prašta grijehe i nakon smrti, kroz Svoju milost ili kroz čistilište.

Primjerice, Crkva ne smatra da samoubojice idu u pakao odmah, iako bi prema logici išli jer umiru nepokoreni (grijeh je njihovo samoubojstvo), te podržavaju molitve za njih. Na kraju krajeva, mahom se ubijaju ljudi koji psihičk pate, i koji imaju trenutak neuračunljivih misli.

Naša vjera nalaže da Bog nije vezan Svojim sakramentima- On djeluje i van njih, i može opraštati grijehe na način na koji želi. S druge strane, ispovijed je Biblijski opravdan ritual kojeg je Bog namijenio, i ovo znači da mora biti prakticiran.

Doista nije nigdje za nikoga Crkva rekla da je u paklu, to nije ni njezina zadaća ni poslanjem to će reći sam Bog u času smrti (posebnog suda) i to će reći Isus Sudac u trenutku (posljednjeg suda) dotle Crkva moli za sve ljude jer ne zna tko je u paklu a tko nije. Ali upozorava ljude neprestano da žive tako da na kraju života zasluže vječnu nagradu koja nikome nije 100% osigurana. To je poslanje Crkve i nauka Crkve. Što neki stvar iskrivljuju pa ne žele shvatiti poruku to nije stvar Crkve nego onih pojedinaca. Pozdrav nadam se do u nebo!

Da, ali i meni je uvijek bila intrigantna misao kad pričamo o ispovijedi i "stanju pred smrt". Čovjek koji se redovito ispovijeda, ali umre s grijehom na duši- što s njime? Da li je ispovijed uistinu biva jedini oblik kroz koji se oprašta? Ili ima još tu istina?

U teoriji, volim misliti da je milost u ispovijedi, a ne ispovijed kao ritual, oprostiva. Ova milost može biti i van ispovijedi, jer Bog nije vezan da bude milosrdan samo tad. Ovo ne znači da ne bismo trebali ići na ispovijed. Bog ju je ipak odredio.

Ja sam davno prije 50 i više godina učio da Bog daje milost i na kraju života u smrtnoj pogibleji onim ljudima koji se nisu mogli ispovjediti a to su htjeli ili željeli. Takvima i bolesničko pomazanje oprašta grijehe, takvima savršeno kajanje oprašta grijehe (ali ako ostanu živi trebaju ovo oproštenje potvrdiit i u sakramentu ispovijedi.
Konačno kako Bog odlučuje i određuje nije naše ni razglabati ni tumačiti, naše je pripremiti se za takav trenutak da uvijek budemo spremni stati pred njegovo lice.

Pozdrav svima
Ispričavam se unaprijed ako je bila ova tema.

Zanima me od kada datira sakrament ispovijedi svećeniku, odnosno od kada se pojavljuje u kršćanstvu. Molila bih ako netko zna detaljnije oko ovoga.

Hvala unaprijed

Već u prvoj Crkvi postojala je odredba o javnom priznanju grijeha. Kada bi netko, nakon krštenja, načinio grijeh - preljub, ubojstvo ili otpad od vjere - biskup ga je javno izvodio iz zajednice i on je bio pokornik. Za njega se molilo, ali nije smio biti na misi poslije zajedničke molitve. Kada bi prošlo vrijeme pokore, a za neke je to bilo i do pred smrt, biskup ga je javno pridruživao zajednici.
Ovakav oblik - na uho, uveli su irski redovnici, mislim u 11. ili 12. stoljeću.

Hvala, sara. Da, nešto slično sam pronašla na netu. Međutim, prva pojava, kako ti kažeš, 'na uho', i ako su je uveli irski redovnici, čime je ona potkrijepljena, odnosno, da budem preciznija, ima li u Svetom pismu podloga za ovakav način ispovijedi?
Odnosno, jesu li irski redovnici uveli oblik 'na uho' prema svom nahođenju ili ima uporišta za to u Svetom pismu?

Dobro došla antea,
sudeći po stilu pitanja imam osjećaj da ne pripadaš Katoličkoj crkvi, možeš li nam molim te reći kojoj denominaciji pripadaš?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.