Prika moj! Mogu samo reći - Amen!
Ako prijetnje suda i okrutne, zastrašujuće slike težine kazni koje se nameću grešnicima, a koje nalazimo u Pismu i Predaji, imaju ikakvog smisla, onda je to sigurno, u prvom redu, da me potaknu da shvatim ozbiljnost odgovornosti koju nosim zajedno sa svojom slobodom. Ali, prisiljavaju li me Pismo i Predaja također da iz tih prijetnji suda zaključim, izvan onoga što se tiče mene samoga, da je makar i samo jedna druga osoba osim mene propala u paklu ili da je predodređena da tamo završi? Upravo suprotno, čini mi se da se, barem u početku, može zastupati sljedeća teza (dodouše, samo iz perspektive praktično-normativnog, a ne teorijsko-spoznajnog razuma): „Tko računa s mogućnošću da je makar i samo jedna osoba izgubljena osim njega samoga, jedva da može ljubiti bez zadrške. Već i najmanja sumnja u konačni pakao za druge u trenutcima kada ljudska blizina postaje posebno teška, mami nas da drugoga ostavimo samoga sa sobom.“ Donijeti uistinu bezrezervnu odluku da prihvatimo svakoga čovjeka u njegovoj cjelokupnoj vrijednosti i da vlastitu konačnu radost tražimo u tom potvrđivanju drugih. Ako se na stvari gleda na taj način, tada “nebo za sve” ne znači nešto poput poticaja na lijenost u našem etičkom zalaganju, nego naprotiv — najteži zahtjev koji se uopće može zamisliti: odluku za strpljivost koja nikada, ni pod kojim uvjetima, ne odustaje, nego je spremna čekati beskonačno dugo na drugoga. Ako, na temelju Božje sveopće dobrote, ne mogu nikoga otpisati za svu vječnost, tada bi moja vječna nesreća mogla upravo i biti u tome da ja sâm jednostavno ne nađem strpljenja da beskonačno dugo čekam na “obraćenje drugoga”. I da u nekom trenutku ne kažem Dobrom Gospodinu: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“ Može li si kršćanin dopustiti da izgovori te ubojite riječi? A koji čovjek nije moj brat? Sigurnost da će određeni broj ljudi, osobito nevjernika, završiti u paklu možemo prepustiti islamu, ali isto tako moramo suprotstaviti kršćansku „sveopću spasenjsku univerzalnost“ židovskom „partikularizmu spasenja“. Hans Urs von Balthasar "Dare we hope"
Moramo sačuvati jedno uz drugo, bez njihove međusobne kompenzacije, načelo moći Božje opće volje za spasenje, otkupljenja svih ljudi po Kristu, dužnost da se nadamo spasenju svih ljudi i načelo stvarne mogućnosti vječnog gubitka. A što se tiče propovijedanja Evanđelja, potrebno je da se „uz jasno naglašavanje pakla kao mogućnosti trajnog okorjelog odbijanja, jednako snažno naglasi i poticaj na radosno i povjerljivo prepuštanje beskonačnom Božjem milosrđu. Karl Rahner "Sacramentum Mundi"
Da li bi se Majkićk sa ovim složila...
