Barnaba je napisao/la:
Ljudi smo, krhka bića podložni bolestima. Kad se susretnemo s njom, bilo da zadesi nas ili nekog nama bliskog spoznajemo svoju krhkost u ovom svijetu. Koji je vaš stav prema bolesti? Je li ona kazna Božja? Prihvaćate li ju kao dio života kako reče Antioh „Ne očajavam zbog svog stanja nego se čvrsto nadam da ću se iz bolesti izvući“ ? Prihvaćate li ju s apatijom da drugačije ne može biti? Da li je zdravlje idol kojemu se treba klanjati?
Tesko je reci danas ,kako gledati BOLEST..Cocjek,odnosno pacijent najcesce se tesko nosi s bolesti..pogotovo kada su to teske bolesti,ili neke neizljecive bolesti,i jos vise bolesti s nepoznatom dijagnozom a potrebne su im posebne terapije.....Drusto i zakon,uvjek treba neka pravila,i paragrafe da bi pomogla pojedincima,koji boluju...Tako cesto pacijent,koji je pogodjen s tom bolesti,bude jos i kaznjen sa strane drustva,odnosno onih koji snose odgovornost ,socijalnog..ili ne znam vec kako se to vec zove..Za sve se treba posebno odobrenje..Dok oni trpe,dok se sa jeftinijima preparatim lijeci,koje mogu vise stetiti nego pomoci,malo tko razmislja o tome...Cesto mi je zao takvih pacijenata koji ne samo sto boluju,nego moraju i da trpe,a i drustvo to slabo vidi."neprimjecuje u svojoj blizini,"..jer ne zeli da vidi..i tako ne dolaze na ideju da bi mozda mogli nesta dobro uciniti ili pomoci takvoj osobi...
Odrastao covjem moze prihvatiti svoju bolest,strpljivo i gledati ju kao svoj kriz,koji pomaze Gospodinu Isusu u njegovom boli..I to je tesko da se covjek uvjeri,da bolest ima smisla..ako je to Bozja volja...Ali,djeca koja jos dosta toga ne shvacaju,svakako da cu sto prije zeljeti da ozdrave..Operacije ,mnoge terapije i drugo,pomazu mnogo da nam olaksaju zivot od boli,ali nije uvjek tako..,jer nije sve moguce izljeciti...
Ja osobno godinama se borim s mojim bolestima..Jedna iza druge dolaze...Imala sam vise operacija,i to je sve dobro zavrsilo,nema nikakvih posljedica..Ali ne prodje drugo,ja ponovno dobijem novu bolest...Nisam znala sta da mislim o tome...Samoj mi nije bilo jasno,zasto opet itd..Dok jednom nisam prihvatila to kao nesto sto je dio mene,nesto sto ja kroz to dajem ako ne mrmljam,ne tuzim se i ne pregovaram..onda to ima i smisla,jer znam za koga to nosim i trpim..I uvjerila sam se da nikada jos nije bilo nesto sto nisam mogla izdrzati..
Zato sam zahvalna Bogu za svaki novi dan,za sve sto mi dolazi na moj put i zivot...
Znam jedno,da mi nije Vjere i Boga,skroz bi se drugacije nosila s tim u zivotu..
Ja ne znam dali je to kazna,ja ne vjerujem da Bog kaznjava..a isto tako ,ne mogu nikoga okriviti za moje bolesti..Prije cu reci ovako,da mi cesto sami dosta doprinesemo da se razbolimo...Da,to su bolesti koje su prolazne,ali ne uvjek..Tesko je reci tko je kriv za bolest,ali jedno je sigurno svi zele biti zdravi...Samo uz prihvacanje Bozje volje,puno se lakse nosimo sa tim...i ima smisao i cilj...