|
Prvo da vam odgovorim da sam ja Pravoslavni Rus,trenutno sam iz poslovnih razloga godinu dana u Srbiji... Sto se tice svetoga krstenja prosto je neverovatno ali naravno da ima takvih,ali verujte mi pripreme kod nas u Ruskoj pravoslavnoj crkvi ima,i te kako,a srpska pravoslavna crkva je isto pravoslavna i budite sigurni da svete kanone crkva postuje...
Sveta tajna braka:
Sveta tajna braka Šta je sveta tajna braka? Sveta tajna braka ili venčanje je sveta tajna kroz koju Sveti Duh sjedinjuje u jedno biće hrišćana i hrišćanku koji pred sveštenikom nepokolebljivo izjave da će se ceo svoj život uzajamno voleti i jedno drugom biti verni, i koji primaju blagoslov za rađanje i vaspitanje dece.
Kako je Bog blagoslovio prvu bračnu zajednicu? Gospod Bog je u Raju blagoslovio naše praroditelje Adama i Evu i rekao im: „Rađajte se, i množite se i napunite zemlju" (Postanje, I, 28).
Kakvo je ovo jedinstvo muža i žene u braku? To je nešto najbliže od svih ljudskih odnosa, jer je rečeno: „Čovek će ostaviti oca svoga i mater svoju, i prilepiće se ženi svojoj, i biće dvoje jedno telo" (Postanje, II, 24).
Da li je Gospod Hristos potvrdio ovaj stari zakon o braku? Da. On je ponovio iste reči Staroga zaveta, i govoreći protiv razvoda braka, dodao: „Što je Bog sastavio, čovek da ne rastavlja" (Mat. XIX, 6).
Da li je Gospod Hristos osvetio brak? On je osvetio brak Svojim prisustvom na svadbi u Kani Galilejskoj i pretvaranjem na toj svadbi vode u vino (Jn. II).
Da li je On time dao dublji smisao braku? Da, isto kao što se voda promenila u vino, tako se Njegovim prisustvom telesna ljubav menja u duhovnu ljubav dveju duša.
Da li je Novi zavet uneo neku promenu u pogledu rađanja dece? Rađanje dece u prehrišćanskom vremenu imalo je za cilj „napuniti zemlju", dok hrišćanski brak ima za cilj napuniti Hristovu Crkvu i na zemlji i na nebu, konačno — napuniti Raj.
Ima li hrišćanski brak neki dublji simvolički značaj? Ima. Sveti ap. Pavle upoređuje bračnu vezu muža i žene s vezom Hrista i Njegove Crkve: „Muž je glava žene kao što je Hristos glava Crkve". Kao što čovek i žena u braku postaju jedno, tako su jedno i nerazdvojni Hristos i Njegova Crkva.
Problemi u braku
Pravoslavno etičko učenje o braku održava i učenje da intimni odnosi u okviru braka imaju višestruke fizičke, psihološke i duhovne dimenzije koje se tiču tajne braka i Božijeg promišljanja o nama iz ljubavi. Zbog toga, začinjanje dece (ili nemogućnost da se začne) je Božija volja za određeni par. Po definiciji, Božija volja ne može biti okrutna ili pristrasna već je ona odraz Njegove neizmerne mudrosti i promisla.
Pitanje planiranja porodice u braku pre svega je pitanje (životnih) vrednosti, pitanje samodiscipline i pokornosti Božijoj volji. Sve češće i češće sveštenici susreću verene parove koji nemaju nameru da rađaju decu nakon venčanja - ili barem to žele da odlože na neodređeno vreme.Ovo stvara sukob, jer u svetoj tajni braka sveštenik se moli za bogato potomstvo para kao znak Božijeg blagoslova.Sigurno je čisto licemerstvo moliti se za ovakav blagoslov ako par ne želi da ima decu!
Često je slučaj da se dolazak dece odlaže veštački iz tzv. "ekonomskih razloga". Ali ovi razlozi ne stoje uvek. Nekada se zapravo radi o izabranom hedonističkom životnom stilu i izbegavanju roditeljstva a ne o stvarnim ekonomskim razlozima. Zbog toga što je život uvek dar od Boga, Svemoćnog Životodavca, venčani parovi bi trebalo da se posavetuju sa svojim sveštenikom po pitanju kontrole rađanja. Zadatak je sveštenika da on deluje kao ogledalo para, ukazujući im gde je moguće da oni nešto čine iz sebičnosti a gde ne. Na sličan način, par koji planira začeće na veštački način - bebe iz "epruvete", veštačko oplođenje i slično, mora se posavetovati sa svojim sveštenikom. Možda je Božija volja da bezdetni parovi usvoje dete.
Crkvene norme, bivajući normama Jevanđelja, više su od onih (ovo)svetskih i od normi medicinsko -naučnih krugova. Na primer: danas čujemo da nijedno neželjeno dete ne treba da bude rođeno. Na izgled ovo zvuči "ispravno".
Ali je norma Jevanđelja više: sve bebe bez obzira na okolnosti, moraju biti i željene i voljene! To je fina ali značajna razlika. A dužnost je odraslog pravoslavnog hrišćanina da razvije sposobnost da može da pravi ovu razliku. Obilona blagodat da se ovo čini daje se u samoj svetoj tajni braka, ako sami supružnici to iskoriste. Nasilni pobačaj (abortus) iz bilo kojeg razloga, čak i u slučaju fizički ili genetski deformisane bebe u materici, je greh ubistva zbog čega je zabranjen kanonima Crkve.
Pitanje ponovnog venčanja (nakon razvoda ili smrti jednog supružnika) vezano je za disciplinu i Božije promišljanje u našim životima.Kao saosećajno snishođenje slabostima ljudske prirode i našoj Bogom datoj potrebi za drugarstvom (druženjem), Pravoslavna Crkva dozvoljava, pod određenim uslovima, do tri braka. Ali Crkva mora biti oprezna po pitanju razvedenih koji žele da ponovo stupe u brak. Iskusivši jednu već promašenu vezu, Crkva ne žuri da da blagoslov za nešto što može postati drugi (ili treći) propali brak - sa svim mogućim posledicama po nevinu decu.
U slučaju udovica i udovaca, Crkva je popustljivija. Ali u generacijama pobožnih pravoslavaca Staroga Sveta nije bilo neuobičajeno da onaj koji bi obudoveo (naročito ako su mu deca vać bila odrasla) molitveno pronikne u Božiju volju i da uvidi da mu je bolje da stupi u monaštvo ili preda svoj život na službu bližnjem umesto da se potrudi da oformi novu zajednicu u ovom svetu. Ovde, takođe molitveno rukovodstvo sveštenika može biti od pomoći.
|