Je li klađenje grijeh?

Posljednjih godina, s porastom popularnosti sportskih kladionica, ovo pitanje postaje sve više aktualno.
Možemo reći da je kockanje u većini slučajeva prijetnja društvu, ubitačno za moral, društvo, ekonomiju i duhovni život.
Ipak, kockanje nije samo po sebi grijeh, već su grijeh njeni potencijalni negativni efekti, kao pohlepa, lakomost, ovisnost, zanemarivanje obaveza, zloupotreba vremena i talenta, te idolatrija.

U KKC-u piše:
"Igre na sreću (kartanje, itd.) i oklade nisu same po sebi protivne
pravdi. One postaju moralno neprihvatljivima kad lišavaju osobu onoga što
joj je nužno za namirenje vlastitih i tuđih potreba. Igračka strast može
postati teškim robovanjem. Nepravedno se kladiti ili varati na kartama težak
je grijeh, osim ako je nanesena šteta tako laka da je onaj kome je učinjena
ne može razumno smatrati važnom." (2413 )

Prosječan kockar gubi novac, ali proces je zabavan, dakle klađenje se može usporediti s trošenjem novaca radi zabave, što samo po sebi nije grijeh. Klađenje postaje grešno kada kockar troši previše novaca (ili vremena) za zabavu, koje bi trebalo koristiti za dobro obitelji ili bližnjih.

Ipak, osoba se može upustiti u tu zabavu samo ako poštuje određene vrijednosti; ako se drži umjerenosti, kada zadržava svoje strasti, emocije i materijalna dobra pod kontrolom razuma. Dalje, igra mora biti pravedna, kao i osoba koja ju igra. Osim toga, igrač mora biti oprezan da ne postane ovisan o kockanju, zbog njegovog uzbuđenja ili mogućnosti brzog i lakog dobitka. Zatim, osoba mora uvijek vagati da li bi taj novac bio bolje iskorišten za neko jasno, dodirljivo dobro. Čak i imućna osoba koja raspolaže velikim primanjima mora prepoznati da bi novac riskiran na isprazno klađenje mogao biti iskorišten za one kojima je više potreban.
I dok svi vole pobjeđivati, motiv za igranje trebala bi biti zabava a ne dobitak. Ne smije se zato razmišljati o klađenju kao izvoru prihoda. Problem nastaje i kada osoba misli da može ostvariti brzu i laganu zaradu klađenjem, umjesto radom koji koristi društvu.

Sv. Augustin je rekao: "Đavao je izmislio kockanje". Moglo bi tako biti. Sjetimo se, dok je naš Gospodin visio na križu, rimski vojnici su bacali kocku da vide tko će dobiti njegove haljine, tražeći samo vlastiti dobitak, pritom zaboravljajući na velikoga Boga.
Dakle da rezimiramo, klađenje nije grijeh dok god je pod vlasti gore navedenih vrijednosti. Međutim, pošto to nije uvijek slučaj, treba zadržati opreznost i budnost, jer klađenje je postalo veliki biznis. Dok ga rijetki koriste kao nevinu zabavu, nikada ne očekujući ozbiljne dobitke, mnogi su često ipak nakon velikih snova završili žaleći za svoje postupke.

U kreiranju ovog teksta korišten je, uz KKC, i članak Williama Saundersa "Gambling Is Not Intrinsically Evil".