Katolički odgovori

pokušat ću ukratko... moja susjeda ima sina koji sad ima 2mj naš župnik ga ne želi krstiti jer ona nije vjenčana, njezin bivši zaručnik ne želi ni čuti za djete i tražio je da napravi abortus
dali ga može krstiti sama ili ne? jer nema šanse da se otac njenog djeteta pojavi na krštenju, dosad ga nije ni vidio izgleda da ni ne namjerava

Ako ona više s njime ne živi i ne namjerava, jer ju je ostavio, tada može krstiti dijete i ono se upisuje na majčino prezime.
Župnik vjerojatno nezna o čemu se radi, pa mu treba objasniti.
No ako su oni barem povremeno skupa - treba pričekati ishod cijele drame.

Angelus, ne razumijem baš najbolje…
Mora li doista(po kojem zakonu)dijete živjeti nekršteno, čekajući ishod cijele "drame", bez obzira koliko ono bilo zdravo?
Ili tu dramu povećava i sam župnik - ukoliko doista inzistira na okupljanju u nekakvome, još ne sagrađenom "obiteljskome gnijezdu", tj. da otac djeteta baš mora biti prisutan?(iako to tvrdoglavo odbija, dakle nikada i neće na kršenje)?

Ako je djetetov život u opasnosti zbog bolesti ili bilo kojeg drugog razloga tada ga treba krstiti.
A sada ono što je bitno, a što mnogi naši vjernici teško shvaćaju: Nije dovljno samo krstiti dijete, krštenje uključuje i garanciju da će biti odgajano uvjeri, a garancija su roditelji. Sam čin krštenja je tek inicijacija - uvod i kršćanski život. Ako nema kršćanskog života u obitelji to su mrtvi kršćani.... Stoga nije najbitnije krstiti da ne bi imali ''nekrsta''.
Svaki slučaj razmatra nadležni župnik i u razgovoru (u ovom slučaju s majkom) donosi zaključak. Ako je vidljivo da od toga braka ne će biti ništa onda ga krsti na prezime majke ili kao civilno zakonito, ako ovaj ne želi crkveni brak, ali to su stvari za razgovr u živo, a ovakvo teoretiziranje nema smisla.
Zakoni su uvijek kao putokaz koji slijedi život, kada život počne slijediti zakon onda je naše kršćanstvo na vagi. (ovo treba uzeti razborito ''sa zrnom soli'')

.
I ZATO je izbor kumova/svjedoka ključan: ne da bi djetetu tutnuli nešto pod jastuk!
U - od tebe "alternativno opisanom" slučaju - majka sama, uz potporu, materijalnu i duhovnu(vjersku) ima oslonac(korektor - u kumovima. AKO su kumovi - istinski kršćani.
.
Osvrnuvši se na odgađanje krštenja sam pošao od pretpostavke(''sa zrnom soli'') da i ta majka razumije ŠTO(ne tko)su kumovi - mislim na njihovu ulogu praćenja odrastanja djeteta...po svojoj savjesti i u skladu katoličke vjere(nauka).

Valjda bi u ovakvim specifičnim okolnistima(uvjetima) krštenja trebao i sa svjedocima/kumovima nešto "malo" prodiskutirati? Ili ne?

Sad si na scenu doveo kumove... Vjerojatno znaš da mi nismo Crkva drugog ili trećeg stoljeća kada je uloga kumova bila ono o čemu ti govoriš. Kumovi su danas uglavnom balast, problem br. 1 i stoga su neki biskupi ukinuli kumstvo na sv. potvrdi, a kod nas je to samo mogućnost koju, dakako, nitko ne koristi.
Još su mi svježi razgovori ugodni jedne nesretne kume koja je odlučila danas pod svaku cjenu dobiti potvrdu premda nije vjenčana. Ona želi biti kuma, dijete si ju je izabralo i ono sada plače. Dijete je nesretno, kakva će joj to biti firma. Na pitanje zašto ne želi crkveni brak odgovara da joj to ne treba. Onda smo ipak došli do toga da suprug s kojim živi u civilnom braku ne želi vjenčanje jer on vjeruje u Boga, ali mu Crkva ne treba. To je naučio u Njemačkoj....Onda je nesretna kuma konačno doznala od mene da katolik treba poštivati sakramenat ženidbe i onaj tko to ne poštuje ne samo da ne može kumovati nego ne može na ispovijed i pričest... Još jedan šok za nesretnu kumu, jer, što će ljudi reči kada se ona -kuma- neće pričestiti.
Stoga makni kumove sa scene bit će mi lakše....

Angelus,OK,...shvatio sam,... Ne brini, mičem se s teme i foruma.
Mir i dobro!

Angelus, kad govoris o cinjenicnom stanju u ovoj situaciji - a koja i nije tako rijedak slucaj - ne osjecas li paradoksalnost.
Kad govoris o cinu krstenja kao inicijaciji u krscanski zivot tada jasno naznacujes njegov simbolicki aspekt - ja ga jednostavno zovem tradicijski deklaracijski ili pro-forme aspekt.

Kada ustanovljujemo da su u skorije vrijeme krstenje i ostali sakramenti postali do te mjere IZVANJSTENI, onda govorimo(i govoris) ustvari o slabosti vjerouciteljskog pristupa da unese dubinu i razumjevanje sto to KRSTENJE jest.
Ja cesto naglasavam da su ljudi novijeg vremena intuitivno postavljeni prema naravi krstenja na izvanjsten i deklarativni nacin (sto je neozbiljno i nezrelo), upravo zbog nacina na koji su ti ljudi (roditelji, kumovi, djeca, zajednica) vjero-odgajani.
Dakle, nerazumjevanje sto krstenje JEST i sto predstavlja dovodi do mehanizacije cina u nesto iskljucivo fizicko, tradicijsko i deklarativno. I posljedicno, ne garantira niti odrazava zaista ulazak u neki krscanski zivot.....kao korak u inicijaciji. Jer naposlijetku vidimo kakav stav roditelji imaju prema kumstvu, prema vanjskim elementima obreda tj. prema paradi.

Ono sto je uvedeno kao cin krstenja je magloviti, neputpuno shvacen SIMBOLICKI cin ulaska u PUNOSVJESNI krscanski zivot. I sam si naglasio da je potrebna krscanska zrelost pred-ambijenta(obitelji, roditelja) za uvodjenje dijeteta u krscanski zivot, medjutim, kako ovoga moze biti ako ne postoji JASNO RAZUMJEVANJE korijena za KRIST-enje ni u roditelja, a kamoli u POLUSVJESNOGA malog djeteta? Kako vjernici ne bi odrazavali svoju sirotu deklarativnu krscansku (ne)zrelost kad ne mogu da shvate taj korijen, vec ga primaju onako kako im vjero-uciteljstvo nalaze - kao SIMBOLICNI IZVANJSKI CIN... upravo onako kako ga vjero-uciteljstvo i pruza. Dakle, postoji vidljiv simptom vjernickog i vjero-uciteljskog NERAZUMJEVANJA tog dubinskog korijena - sto Krstenje zaista jest i koja mu je uloga!

Potrebno je prije svega da vjero-uciteljstvo unese IZNOVA iskreno pitanje o tome sto je to KRIST-enje, jer ocito da se sadasnjim razumjevanjem NE donosi vjernicko osvjescivanje niti istinski krscanski uvod - i ne mogu se pritom siroti vjernici-roditelji teretiti za odgovornost koju inicijalno zapravo trebaju preuzimati vjerski Oci. Vjero-uciteljstvo treba da jos jednom iznova podje izvoru svoje bilijske rijeci i da ustanovi reference iz cega je zaista nastala praksa KRSTENJA - radije nego da nabusito tvrdi da je ta praksa uvedena, preispitivina i razvijana stoljecima nepogresivog vjero-uciteljskog nauka i kad smo je tako "nepogresivo" zatekli danas, onda nemam sto da ponovno prolazimo nego... nego cemo uzeti stvari zdravo-za-gotovo! Kolika je tvrdoglava iluzija takvog stava pokazuje upravo stanje danasnjeg vjernickog pristupa svekolikoj izvanjstenoj i po-deklariziranoj naravi tog cina... i stupanj vjero-uciteljskog prihvacanja takvog stanja, kao urednog i "nepogresivog" (ili bar prihvacanja zbog toga sto ne zna sto dalje da ucini kad vec ovo i nije kako "Bog zapovijeda"). Razumijes o cemu govorim Angelus?

O ostalim izvanjskim vjerskim regulativnim petljancijama u koje ljudi "prakticki" upadaju da se i ne govori.

Bojim se da baš i nisi razumio što sam htio kazati, ili ne poznaješ moj humor. Samo sam htio potencirati problem kumova.

ING, pouke za krštenje i ostale sakramente postoje, samo ovisi o pojedincima hoće li to prihvatiti. Velik broj na žalost ima već svoj film u glavi i ovo što svećenik na pripravama govori on smatra da se to mora govriti, jer je takav običaj ili propis, a on sve to prečuje.
To je i kod propovjedi. Veliki broj vjernika i ne sluša što se govori, a ako svećenik kaže nešto šaljivo i drugi se nasmiju, onda ovi brzo pitaju nekoga kraj sebe: a što je rekao?.
Slušao sam komentar jedne kume kako je bilo na firmi. ''Dugo je trajalo, kad je pop izgovorio ono što već mora govoriti (propovijed!) onda je počela firma i bilo je jako svečano, posebno ....''
Vjerujem ING da bi ih ti svojom upornošću uspio poučiti. Šteta što nisi svećenik. Uostalom ima još vremena. Nadam se da bi ja tada bio već u mirovini i da ne bi bilo niti teoretske šanse da mi dođeš za kapelana.

Ocigledno imas svoj stil
Zadrzi i vjeru i ljubav koje imas u sebi.