Priznati svoju gresnost, znaci preuzeti odgovornost pred Bogom za ono sto smo mi stvarno ucinili. Cak ni pred ljudima ne mozemo biti odgovorni za tudje postupke, osim kada nad drugima imamo poziciju autoriteta (npr. majka odgovorna za svoje dijete).
Isus kaze kako "ne trebaju zdravi lijecnika, nego bolesni" i kako "ne dodjoh zvati pravednike, vec gresnike".
Tako na ispovjed idu oni koji su svjesni da su gresnici i u ispovjedi od Boga traze oprostenje, ali i obecavaju kako nece vise ciniti iste pogreske.
Jer onaj komu je vise oprosteno, vise ljubi onoga koji mu oprasta. Pogledaj, za oprostenje je potrebna ljubav. Bas nikada, tvoji bliznji ti ne bi oprostili pogreske, a da te ne vole. Tako je pravedno da i mi volimo one koji nam oprastaju....pa je po istoj pravdi da volimo (bez uvjeta) i Boga koji nam oprasta nase grijehe, bezuvjetno. Jedino sto trazi je nase priznanje.
Znam biti ce tesko i misli ce ti salijetati tisucu izgovora, ali neka te k cilju vodi onaj odgovor: ja sam Boga povrijedila idem mu to i priznati...jer Bog je moj otac i Bog je ljubav.
A na to Bog odgovara (Mt 7, 9-11): "Tko ce od vas sinu svojemu dati kamen, ako ga zamoli kruha. Ili tko ce mu dati zmiju, ako zamoli ribu? Kad dakle vi, koji ste zli, znate dobre dare davati djeci svojoj, koliko ce vise Otac vas nebeski dati dobra onima, koji ga za to mole!"
Vec danas Bogu zahvali, za ono sto ces sutra dobiti...
