Katolički odgovori

Kao dijete otkrila sam masturbaciju, vrlo rano-sa 11,12 godina i znala sam da je to lose, pa sam sama sa sobom odlucila da cu prestati a da bi bila sigurna da cu prestat rekla sam neka me Bog kazni tako da uzme mog tetak(nije mi jos jasno odakle mi uopce ova ideja sa 11 godina) nakon par godina moj tetak je poginijo...nekad se osjecam uzasno krivom kao da sam ubojica i kao da ce me Bog jednom kaznit tako da ce mi oduzet jos nekoga... je li Bog uzeo mog tetka mojom krivicom, jesam li ja kriva za to? Jesam li ja ubojica?

Sigurno ne.

Laz, optuzivanje i strah su jasna suprotnost onomu sto je Bog. A On je uvijek istina, opravdanje i ljubav.

Vecinom taj strah i krivnja budu uzok iracionalnog straha od ispovjedi i Crkve. Ali rjesenje je jednostavno, priznati svoju gresnost i ispovjediti se. A o svemu sto te muci porazgovarati sa svojim ispovjednikom...koji ce ti najbolje objasniti u cemu je ovdje zabluda.

Ljubav zove...

Hvala puno! Vjerovatno je to strah od ispovijedi, nisam se ispovjedila od svoje krizme- ima vise od 6 godina od toga..i strah me je ispovijedi... mrzim sto imam ovaj osjecaj krivnje a negdi duboko u sebi znam da nisam ja kriva za to.. ali me nekad bas jaaako muci to, dovodi me do napadaja panike.. a i inace sam anksiozna osoba, mozda sve to zajedno dovodi do toga... uf... hvala puno na odgovoru, puno mi znaci... mislila sam da sam bezvrijedna osoba i da ne zasluzujem sve dobre ljude kojima sam okruzena... mozete li mi jos objasnit sto ste mislili priznat svoju gresnost-mislite li na ovo sta me muci-je li to grijeh ili opcenito svoje grijehe..? Hvala jos jednom na pomoci!!!

Priznati svoju gresnost, znaci preuzeti odgovornost pred Bogom za ono sto smo mi stvarno ucinili. Cak ni pred ljudima ne mozemo biti odgovorni za tudje postupke, osim kada nad drugima imamo poziciju autoriteta (npr. majka odgovorna za svoje dijete).

Isus kaze kako "ne trebaju zdravi lijecnika, nego bolesni" i kako "ne dodjoh zvati pravednike, vec gresnike".

Tako na ispovjed idu oni koji su svjesni da su gresnici i u ispovjedi od Boga traze oprostenje, ali i obecavaju kako nece vise ciniti iste pogreske.

Jer onaj komu je vise oprosteno, vise ljubi onoga koji mu oprasta. Pogledaj, za oprostenje je potrebna ljubav. Bas nikada, tvoji bliznji ti ne bi oprostili pogreske, a da te ne vole. Tako je pravedno da i mi volimo one koji nam oprastaju....pa je po istoj pravdi da volimo (bez uvjeta) i Boga koji nam oprasta nase grijehe, bezuvjetno. Jedino sto trazi je nase priznanje.

Znam biti ce tesko i misli ce ti salijetati tisucu izgovora, ali neka te k cilju vodi onaj odgovor: ja sam Boga povrijedila idem mu to i priznati...jer Bog je moj otac i Bog je ljubav.
A na to Bog odgovara (Mt 7, 9-11): "Tko ce od vas sinu svojemu dati kamen, ako ga zamoli kruha. Ili tko ce mu dati zmiju, ako zamoli ribu? Kad dakle vi, koji ste zli, znate dobre dare davati djeci svojoj, koliko ce vise Otac vas nebeski dati dobra onima, koji ga za to mole!"

Vec danas Bogu zahvali, za ono sto ces sutra dobiti...